Dok sam bila zdrava zarađivala sam radeć u kafiću i vikendom čuvajući djecu čiji su roditelji htjeli nekoliko sati provesti zabavljajući se vani i ne razmišljajući da se moraju brzo vratiti kući. Uživala sam dok sam radila jer nisam bila ovisna o džeparcu svojih roditelja i uvijek san dio zarade stavljala u zajedničku kasu a na kraju mjeseca bi mi majka odvojila dio i kupila nešto što je smatrala korisnim (knjige).
Zahvaljujući knjigama zanimljivog sadržaja počela sam i ja stavljati slova na papir te sam pisala romane za jedan časopis i moram priznati imala sam izvrstan honorar (naravno pisala samih pod pseudonimom) jedino je redakcija znala moje prave podatke. Nije mi bilo teško složiti tekst jer dok radiš u kafiću ne svojom voljom čuješ razgovor društva koje sjedi tik do šanka uključiš misli i od njihovog zanimljivog razgovora napraviš priču koja se naravno svidi ili ne svidi uredniku a morala je biti napisana u obliku kartice jer znalo se koliko imaš prostora u časopisu za koji pišeš.
Voljela bih da mogu ovdje prenijeti dio svojih priča ali sadržaj nije namijenjen za ovu formu tako da će te priče ostati spremljene za neka bolja vremena.

Jučer sam pisala kako bih voljela otputovati u Manilu i pokušati uz pomoć iscjelitelja vratiti svoj hod jer kada bih ponovno prohodala radila bih posao koji sam voljela i u kojem sam uživala, možda bih bolje prošla da sam se ovako bolesna angažirala u politici pa bi danas uživala u blagodatima političke mirovine a ovako bez angažmana tu sam gdje sam i sretna sam što imam ljude koji me vole i koji mi pomažu koliko mogu i kako mogu.