Voljela bih ponovno otići do Manile kod ljudi koji liječe rukama bez dodira i ikakvih medicinskih pomagala ali to mogu samo sanjati jer je totalno neizvedivo. Put, smještaj i ostalo iznose preko 100 tisuća kuna.
Znam da bi mi pomogli jer mi je davne 1982 pomoglo ali išla sam tamo zahvaljujući donaciji zaposlenika mamine i tatine firme, te tome što je omogućeno mojoj majci da tamo radi tijekom našeg boravka i tako je mogla podmirivati troškove koje smo imali. Vrijeme koje sam provela tamo s majkom bilo je i još uvijek je nezaboravno. Vraćena mi je ravnoteža i ponovno sam mogla stati i osjetiti svoje noge, da se nakon našeg povratka nije dogodilo što se dogodilo ja bih danas zahvaljujući iscjeliteljima bila bez pomagala i moj život bi bio lijepiši i ugodniji jer kada si zbog svog zdravstvenog stanja vezan za bilo koje pomagalo tada te većina izbjegava jer ti si jedan teret više u njihovo blizini koji im nije potreban i rijetko tko gleda i vidi tvoje sposobnosti koje imaš te ostaješ sam, potpuno sam samo sa slikama svoje divne prošlosti i boriš se svakodnevno da dokažeš sebi i drugima da imaš svoje prednosti usprkos svojim nedostacima.
Tada sam rekla svojoj majci da želim završiti novinarstvo i uživati u pisanju i putovanjima jer volim se pismeno izražavati, ali morala sam naučiti i drugačije komunicirati jer nisam od njenog poduzeća mogla dobiti stipendiju za novinarstvo ali za pravo i ekonomiju da. Završila sam pravo i sada već godinama to imam samo na papiru jer kome bilo gdje treba osoba u kolicima koja voli i želi raditi.