30.03.2006., četvrtak
Kako sam postala izdajnica?
Jučer sam nakon jako drugo vremena otišla na na susret u jednu katoličku, ne-hrvatsku zajednicu, ovdje u Beču. Bio je poseban program praćen orkestrom i zborom, kratkim promišljanjem o misteriju križa posebnog gosta svećenika jezuita i filozofa iz Indije koji zajednicu posjećuje jednom godišnje. Zatim je bila pjevana Sveta misa u jednoj prekrasnoj maloj baroknoj crkvi, pa večera i na kraju je pater-gost iznio, opet vrlo kratko, što sada radi u Indiji.
Upoznao nas je sa pojmom EKLAVYA koji bi u prijevodu značio nešto kao zajedništvo ili solidarnost. U konkretnom slučaju najveće jezuitske zajednice na svijetu (u blizini Bombaya) koju on ujedno i vodi, to znači da timovi socijalnih radnika pronalaze djecu prostitutki i organiziraju im školovanje, brinu se o tome da im podmire troškove za preživljavanje tijekom školovanja i pokušavaju ih na taj način osamostaliti kako u budućnosti ne bi i oni krenuli putem svojih majki. To je strašno zahtjevan, a i opasan posao jer se moraju boriti i sa svodnicima kojima ova organizacija trga radnu snagu iz okruženja.
Da bi nam što bolje opisao što ta EKLAVYA znači toj djeci, pročitao je nekoliko njihovih izjava nakon nekih susreta, a ja ih prenosim vama:
"Toliko puno bhaiyas i didis (djelatnici tima). I oni su došli nas posjetiti. Ja sam presretan. Za takav dan sam se molio Bogu, da takvih prigoda bude opet i opet." M.K. 12 god. Hindus
"Sir i kruh su bili odlični (mnogi su tada prvi puta probali sir). Bhaiyas i didis su tako dragi. Molim da opet dođete za Raksha bandhan svake godine, pa čak i za Ganesh chaturti. Ove godine ja pripremam svoj kip Ganesha. Zato jer mislim da su sve religije iste." Ovo je izjavio mali jedanaestogodišnji musliman.
Ono što je meni uvijek fascinantno u toj zajednici je blagost i razumijevanje za ljudske tegobe. Tako je svećenik Indijac pričao kako su te žene tamo zaista osuđene na prostituciju, jer je to jedini način da prehrane svoju djecu. Drugog posla jednostavno nema i mogu jedino ostaviti da im djeca umru... pa se čak i pitao koja majka u pravom smislu te riječi ne bi učinila čak i tako nešto strašno da prehrani svoje dijete. Čovjek je zaplakao dok je čitao još neka dječja svjedočanstva.
Taj čovjek velikog znanja i ljudske topline je nekolicini nas iz zajednice vodio biblijske satove i neku vrstu meditacije i duhovnih vježbi. Uvijek kad se sjetim toga, osjetim veliku mirnoću i spoznaju, ne toliko nekih činjenica, koliko svoje nutrine.
Ali nije taj svećenik onaj koji me prvi prihvatio u toj zajednici i zapravo tu počinje ono što stoji u naslovu. Naime, zašto jedna Hrvatica u Beču ne odlazi u svoju misijsku zajednicu, koja okuplja i druge Hrvate ovdje?
E, pa bila sam ja tamo... više puta. Ponekada bih otišla nedjeljom na Misu. A javila sam se kao mogući suradnik u zajednici, ili ako mi već ne mogu ponuditi neki posao da sudjelujem u nekim drugim aktivnostima. I našao meni župnik nekoga za koga bih mogla raditi. I povela ja svoju najbolju bečku frendicu, jer je čovjek trebao i nekoga iz njezine struke i odemo mi tamo i odradimo pošteno jedan mjesec, dok naš rodoljub Slavko nama ne postavi pitanje koliku bi mi plaću htjele (razgovor za posao vam neću prepričavati, kao ni neke druge pojedinosti oko suradnika koji su radili na projektu, to je za poseban post), a mi odgovorile neki iznos prosječne plaće u Austriji, ni previše, ni premalo, baš nešto u sredini. I dobijemo lekciju iz rodoljubno-katoličkog odgoja o tome kako su naši preci ovdje dolazili sa jednom vrećicom bez ičega i bili sretni da nešto rade, a za Domovinu i svoju Crkvu su uvijek rado davali (nismo skužile u koju kategoriju on spada) i bla, bla.
I odem ja opet tamo u našu crkvu i skužim da je tamo na oglasnoj ploči sve puno oglasa onih koji traže ili nude posao, zatim za čuvanje djece, prodaju auta... ma baš kao neki plavi oglasnik... I pitam se gdje je neka obavijest o nekom duhovnom životu, neki makar vjeronauk za odrasle, ako su duhovne vježbe prezahtjevne? ... ali tada nisam ništa našla.
I odem još jednom na misu i čujem svećenika kako drži politički govor i gledam ljude oko sebe, svi nešto pričaju, gleda se tko je što obukao, diže se nacionalni ponos, nekolicina muškaraca niti ne ulazi u crkvu, već stoje ispred da se malo popriča sa zemljacima, dok se žene tamo mole (valjda i za njih)... i mislim si, nisam ja iz ovog filma. Sigurno postoji neki bolji za mene.
I našla sam ga... zapravo ga je našao Savršeni u potrazi za mojim poslom. I javim se ja u tu zajednicu i skuže oni da ja nemam radnu dozvolu i kažu neka se javim kada dobijem dotičnu (zakon se poštuje), pa kažem ja kako bi se rado uključila u vjerski život. I razvesele se oni i pozovu me neka dođem vidjeti što oni rade i ako mi se svidi neka se priključim.
I postave me neizbježno i logično pitanje: "Kako to da nisam u svojoj govornoj zajednici?" I kažem ja njima kako je naša Crkva zbog povijesnih okolnosti bila ujedno i čuvarica nacionalnog, a ne samo vjerskog identiteta i kako se nakon osamostaljenja takav stav u nekim zajednicama, posebno onima u dijaspori, još uvijek zadržao, a kako meni za moj vjerski život treba nešto više, jer sa nacionalnom pripadnošću nemam problema i hranim ju na drugim mjestima. A oni mi kažu da su čuli za to i da je slično sa Crkvom u Poljskoj i pitaju se zašto je to (još uvijek) tako. A ja kažem da ne znam, da to nije moj stav i da ima jako puno kvaliternih svećenika i zajednica koji težište stavljaju na duhovnu izgradnju, ali da ovdje to izgleda nije slučaj, ili barem ja to nisam tako doživjela.
I mislim da je tu bit problema u bilo kojem mojem obliku, uvjetno nazvanog, izdajništva (možda ima još takvih, ali neću govoriti u nečije ime). Naime, ne gledam stvari kroz ružičaste naočale i sva moja naklonost i ljubav prema nekome ili nečemu neće umanjiti neke nedostatke ili, po meni, loše pojave koje se ne moraju mijenjati, ali se mogu barem priznati.
Dati ću usporedbu s nekim roditeljima, jer mi je to trenutno blisko. Dok ima onih koji će realno priznati da su im djeca teška, ponekada naporna ili razmažena, ima onih koji će uvijek pokušati izvući situaciju u onaj okvir koji bi oni htjeli imati. Pa će pronalaziti razne izgovore tipa... joj, baš je sada umoran... kaznit ću ga poslije (obično se ne provede) ili mu sada ove ili one zvijezde nisu naklonjene... I tako stvaraju male gnjavatore koji su predivni u njihovim očima. Ja spadam u prvu kategoriju i kada je moja djevojčica nemoguća ili ne sluša, kazniti ću je, reći ću da je nemoguća i sl.
Ili primjer s tečaja njemačkoga ovdje u Beču kada je sa mnom na tečaju bila još jedna Hrvatica koja je objašnjavala kako su naši autoputi prema moru dobri (tada je postojao još samo autoput Zagreb-Karlovac na tom potezu), na što sam ja rekla kako to nije istina i da su ceste, osim tog dijela, prilično opasne i u lošem stanju. Ona me pogledala kao da sam ja izrekla laž, a ne ona... i rekla da se tako ne predstavlja svoja zemlja strancima. Ne, strancima se laže, pa kada dođu skuže da smo, osim što nemamo autoputa (sada imamo i to sada govorim) i lažljivci. Fakat ne kužim u čemu je fora?
Ja stvarno volim i svoju Crkvu i svoju domovinu, ali ako me tamo, unatoč borbi da nešto promjenim, nitko ne čuje, otići ću tamo gdje me cijene i poštuju i gdje mi nude ono što meni treba. I ulovi me ponekad želja da se odem pomoliti na svom jeziku, a onda mi susjeda (Rvatica) kaže kako su zadnji puta kada je ona bila na našoj Misi skupljali novac za suđenje Anti Gotovini... I ja ipak odem u neku drugu crkvu, ne zato što ne bih dala za nečije suđenje (iako to država plaća), već zato što smatram da to nije primarna zadaća Crkve, osim ako obitelj Gotovina nije u tom pogledu zbrinjena od države ili je tako siromašna da joj treba pomoći. Po mjestu gdje su ulovili našeg Generala, nisam zaključila da se radi o neimaštini kod njega. Opet, nemam ništa protiv da mu se pomogne, samo mislim da crkva ne bi trebala biti mjesto gdje se milodari skupljaju po političkoj opredijeljenosti bez obzira što Crkva pokriva i nacionalnu kategoriju.
Ipak mislim da bi trebalo prevladavati zajedništvo u vjeri. A da je moguće uvjerila sam se u drugoj zajednici gdje su ljudi strašno solidarni i djelotvorni za njima potpuno druge nacije i vjere i pomažu onima kojima treba pomoć, najviše djeci da se školuju.
Znam da će se naći oni koji će mi reći da je najlakše otići negdje drugdje i pljuvati po svojima. Ali to uopće nije istina, jer nije jednostavno otići (dobro, kad ste razočarani to olakšava situaciju), a moje pljuvanje je opis situacije kakvu vidim i nije ništa drukčije od vremena kad sam bila prisutna tamo odakle sam otišla. Osim što me više nema, pa možda nemam pravo više komentirati? Jer informiranost nije u pitanju, znam sve što se događa, ne samo iz novina, već i od svojih blogera, ali ipak, možda nije popularno to raditi jer ste onda onaj prepotentni gastič koji pljucka po svojoj rodnoj grudi (u koju dolazi ljetovati i na praznike), a tamo kod njega je sve bolje. Onaj tko me bolje poznaje zna da jednako operem i esterajhere (pretprošli post govori o tome).
To ne znači da nisam prihvatila Austrijance ili da ne prihvaćam svoje Hrvate. Jednostavno sam u opoziciji kada se radi o lošim stvarima i uzimam ono najbolje i kod jednih i kod drugih.
Za neke sam izdajnik, za neke... nemam pojma, znam da je dom tamo gdje živiš i gdje si svaki dan, a da je zavičaj tamo gdje si se rodio i gdje se uvijek vraćaš svojim korijenima.
Pozdravlja vas Monoperajanka-Bečanka-Zagrepčanka, Novljanka ... naravno uvijek Hrvatica-katolkinja
|
- 19:21 -
Komentiraj (16) -
Isprintaj -
#
28.03.2006., utorak
Hvala Blogu...
ili Blogici? Ljudi, ja sam na cool listi....jabadabadu....Prvo se nisam mogla naći na "skoro cool" listi, pa mi niš nije bilo jasno, pa već mislim kontaktirati svoju tehničku-blog podršku, poznatiju kao Savršeni... a onda se slučajno pomaknem na lijevu stranu.
Dakle, iako sam sada i službeno cool-erica, daleko sam ja od toga... veselim se kao malo dijete (kad se djevojčica probudi radimo tulum), stalo mi je, trudim se već više od... nemam pojma koliko, ali mislim da sam bila prva registrirana ženska blogerica na ovom blogu, iako sam sa pisanjem počela nešto kasnije, ali sve u svemu od početaka...
Ne pišem baš često, jer se držim one da o onome o čemu nemam ništa pametno za reći, radije šutim (što ne znači da su mi postovi jako pametni, ali barem se potrudim u svojim okvirima). Ne vodim neke evidencije niti jubileje, ali ovo mi je definitivno moj-blog dan.
Ne mislim da je blog nešto bez veze (možda nekome je), meni je postao dio mog života i to iz više razloga. Povezuje me sa ljudima iz domaje, postao je neki dodatni dio mojim mejlovima preko kojeg prijatelji i familija znaju kako nam je, zatim pokušavam zabilježiti ovo vrijeme kada djevojčica raste, pa ako će htjeti, jednoga dana će imati neku vrstu maminog dnevnika i moći će vidjeti što mi je bilo u glavi i što se događalo u vrijeme kada još nije bila svjesna sebe...
To je s moje strane... A s druge strane sam upoznala puno dragih (i manji broj manje dragih) ljudi, proširila neke svoje vidike, upoznala neke krajeve drugačije nego u klasičnim vodičima, nasmijala se duhovitima, rasplakala se sa bolesnima, podjelila jednostavno svoj život s drugima...
Ako je i srcedrapateljno, iskreno je ... a ja sam takva kakva jesam.
Djevojčica se budi, idem joj reći da sam cool-blog mama
A sad tulum...
|
- 15:54 -
Komentiraj (26) -
Isprintaj -
#
27.03.2006., ponedjeljak
Beč - veliki pseći WC
Tako otprilike u slobodnom prijevodu glasi posljednja velika kampanja koju su pokrenuli roditelji male djece u Beču i ja im se pridružujem. Naime, prosječno jednom tjedno (a ponekad i češće) Savršeni, djevojčica, ja ili naša kolica zagaze u neko razvaljano pseće govance.
I to ne samo u parkovima (osim u ograđenim za malu djecu gdje im je ulaz zabranjen), već nasred pločnika, ceste, prolaza... svugdje. Upravo je nevjerojatnop da jedna svjetska kulturna metropola ima tako malo sluha za tu pojavu i da, inače prilično nervozni Austrijanci na držanje reda i zakona, ovome nikako ne mogu stati na kraj. Naime, po zakonu bi svaki vlasnik trebao pokupiti izmet svog ljubimca sa ceste ili pločnika (u nekim parkovima čak postoje vrećice), ali u praksi se to vrlo rijetko događa.
I premda se već godinama razglaba o tome, jer ima ovdje i domaćih kojima to jako smeta, ništa konkretno osim kampanja se nije učinilo. Uglavnom se apelira na savjest vlasnika pasa, dok se varijanta nekog policajca za kupljenje psećeg izmeta smatra nepopularnom metodom.
A meni se čini da je već prošlo dosta vremena u provjeravanju razine savjesti vlasnika i da bi jedino neke novčane kazne i kontrola imale smisla.
Ovdje jako puno ljudi ima pse i mačke i vrlo su osjetljivi na prava životinja. I zapravo je to lijepo, uljepšavaju im život i čestu osamljenost... I ja sam doživjela da puno burnije reagiraju na to ako neko dijete piški u parku nego ako pesek obavi nuždu na istome mjestu.
Nisu životinje krive i to se ističe i u kampanji, ali vjerujte kada se vozite s kolicima kao Janica kroz slalom i svako malo doma donesete pola kile nekog razvaljanog psećeg izmeta... počne stvarno ići na živce i počnete se pitati tko je tu lud.
Jedna od smješnijih epizoda direktnog susreta takve vrste je bila jedna prije koju godinu kada je Savršeni ujutro odlazeći na posao ugledao jednu vlasnicu psa kako pušta svog ljubimca da s podignutom nožicom počne ispražnjavanje svog mjehura po gumi našeg automobila. Zaletio se i otjerao ga, pesek se pokupio usred nužda, a vlasnica ostala u čudu, ali nije ništa rekla.
Sirota životinja, netko se ionako popiškio tu već prije i poslije, ali baš je tada izašao neki drugi čovjek kojem se to mjesto njegove nužde nije svidjelo.
Ja osobno ne bih imala psa u kući između ostaloga da ne moram kupiti govanca po pločniku, a ostaviti ga nasred ceste ne bih mogla, jer ne ostavljam niti svoja tamo. Istina je i da ptice kakaju posvuda i ostala životinjska čeljad, ali po gradu najviše ima izmeta onih koje ljudska bića vode na uzici, pa su onda i odgovorni za njih.
Nego, evo linka stranice na kojoj se može dati svoj glas protiv psećih izmeta u Beču... jer tko zna, možda baš vi u turističkom obilasku ovog prekrasnog grada budete slijedeća žrtva...
|
- 21:53 -
Komentiraj (15) -
Isprintaj -
#
20.03.2006., ponedjeljak
Profesionalnost i podobnost
Nisam provjeravala podatke, niti pročitala drugu stranu priče, ali ono što sam pročitala o micanju tumača za gluhonijeme gledatelje HTV-a iz Redakcije religijske kulture, nije me ostavilo ravnodušnom. Naime, i sama sam se kroz rad u pojedinim vjerskim medijima susretala sa takvim stavovima da je za određenu vrstu posla potrebna, osim profesionalnosti, i podobnost. Ili možda točnije rečeno vezano uz ovaj slučaj, određena vjersko-moralna pretpostavka za obavljanje posla.
U nekim prijašnjim vremenima društvo je bilo koncipirano tako da se politička podobnost pretpostavljala profesionalizmu. I to je bilo vrlo loše.
Ne znam treba li povlačiti paralelu između ovog slučaja sa tim ranijim vremenima, jer mi se čini da se ipak radi o nečem drugom. Tim više što se ovaj primjer izdvojio kao nešto nevjerojatno, dok u bivšem nam režimu takva pojava prihvaćala kao dio funkcioniranja sustava.
Dakle, ne vjerujem da se radi o nekoj diktaturi Katoličke crkve u Hrvata, jer je slučaj vezan za program o kojem se brine Crkva, ali je ipak na javnoj televiziji, pa nije baš sasvim izvan okvira svih ostalih građana, a ne samo vjernika.
Mislim da je temeljno pitanje, moraju li ljudi koji rade u Redakciji programa za religijsku kulturu, ujedno biti i vjernici. Ili, trebaju li općenito u javnim medijima o Crkvi ili crkvenim medijima biti vjernici i to pripadnici katoličke vjere?
Moj odgovor na ovo bi bio i da i ne... znam da nije nešto jako originalno, ali pokušati ću biti konkretnija. Naime, smatram da neke vijesti ili izvješća sa vjerskih događanja može jednako dobro obaviti i novinar koji nije vjernik, pod uvjetom da je kvalitetan novinar tj. da se informira o stvarima koje možda ne zna ili ne razumije, a bitne su za izvješće, kao uostalom i za sve drugo o čemu izvještava. Što se tiče nekih drugih formi koje zahtjevaju temeljnije poznavanje Crkve ili crkvenog nauka, vjerujem da će to s više razumjevanja i osobnog vjerničkog iskustva bolje učiniti vjernik, ali opet pod uvjetom da se radi o dobrom novinaru. Naime, samo vjerničko iskustvo ne mora pridonijeti i dobrom novinarskom uratku.
To je što se tiče novinara. A što se tiče ostalih djelatnika, kao što su tehničari, glazbeni urednici i dr... mislim da tu stvarno nije presudno da u kreiranju programa budu i praktični vjernici. Jedan dobro upućeni glazbeni urednik može bolje znati gdje i kada pustiti neku pjesmu, bez obzira kakav mu je vjerski život, jer u eter ide pjesma, a ne njegov govor... I možda će biti slučajeva gdje će i vjerski odnos pridonijeti boljem ili potpunijem odabiru, ali to nije nikakvo pravilo i ne podrazumijeva se, već ovisi prvenstveno o glazbenoj upućenosti.
Što se pak tehničara tiče, stvarno ne vidim niti jedan razlog zašto bi oni morali biti vjernici. Uvijek bih radije surađivala sa dobrim programskim realizatorom (kada bolje razmislim ... i imala sam jednog savršenog :-) koji svoj posao radi dobro, nego sa tehničarem-vjernikom koji je šlampav u svom dijelu posla.
A što se konkretnog slučaja gospođe koja je prevodila Svetu misu za gluhonijeme tiče, doživljavam ju dijelom kao tehničara ili nekoga tko ne sudjeluje u kreiranju u smislu sadržaja, iako je prevođenje bilo koje vrste uvijek i kreativan posao i sigurno da zahtjeva i poznavanje materije. Ali ovdje to očito nije bilo upitno, jer je ona to radila nekoliko godina i to zadovoljavajuće.
Upitna je postala njezina primjerenost za nastavak tog posla. I to zato jer je ušla u brakorazvodnu parnicu. Što smatram zaista njezinom privatnom stvari i objašnjavati razloge nadređenome čini mi se prilično degradirajuće. A osim toga pretpostavlja da svatko tko se deklarira kao vjernik i zadovoljava neke formalnosti, ujedno slovi kao moralna osoba. Što bi značilo da je bila moralna do trenutka kada je počeo razvod od supruga. U Crkvi je inače taj problem sa razvedenima prilično neriješen u praksi... Jer ima zaista iskrenih vjernika koji su moralni i časni ljudi, ali nakon razvoda (za koji uopće ne moraju biti krivci) ne smiju sudjelovati u nekim sakramentima. No dobro, takav je stav Crkve i to zapravo i nije ovdje tema. Tema je da je urednik maknuo svojeg djelatnika iako posao koji je radio nije pod jurisdikcijom Crkve, već se više radi o nekoj nepisanoj preporuci koja je možda poželjnija s obzirom na prirodu posla.
A tko se bunio? Navodno neki gledatelji (i to gluhonijemi, iako nije jasno kako su to uspjeli učiniti preko telefona ?!?). Ono što mogu reći iz nekog osobnog iskustva je da se često neki čak i kvalitetni ljudi u novinarskoj profesiji u Crkvi ne znaju baš snaći s glasom naroda koji je često nekritički, jednostran i plod neke dosade u glavi, pa se u nedostatku drugih sadržaja (što je nekako nespojivo sa duhovnozaokupljenim ljudima) okreću brojevi telefona ne bi li se ukazalo na neke strašne moralne propuste ili pogreške.
Bez poznavanja činjenica i često neinformirani, ljudi su spremni igrati ulogu i suca i savjetnika. A odgovorni crkvenjaci tu se obično pokažu neodlučni u obrani svojih djelatnika, ili barem u pokušaju razumjevanja ili razgovora, već se stvari rješavaju tako da se izbjegne neki sukob ili rasprava i sve mirno riješi na način popuštanja, a često i podilaženja publici odnosno konzumentima.
A sve je to i zato jer se visoka profesionalnost u katoličkim medijima u Hrvatskoj još uvijek razvija i jer se brka profesionalnost sa vjerskim osjećajima, pa nije nemoguće da se čuje kako bi novinari u tom segmentu svoj posao trebali doživljavati kao gradnju katedrale, a ne samo kao posao za koji se dobiva novac. I istina je da svaki posao treba raditi sa srcem i pošteno, pa tako katolički novinari nisu predodređeni da budu etičniji od drugih, jer bi svi novinari trebali pošteno i istinito izvještavati. Ali je jednako tako potrebno usaditi stav da je i to posao za koji treba biti adekvatno plaćen, po mogućnosti ne putem drugih studenata na Student-servisu (što nije samo nemoralno, već i protuzakonito), već onako kako svaki radnik zaslužuje po zakonu. Što je ujedno i jedan od temelja Socijalnog nauka Crkve o čemu je pisalo više papa.
U ovom konkretnom slučaju radi se o radnici koja je maknuta s posla jer je nekim okolnostima u svom životu, po procjeni urednika, prestala zadovoljavati kriterije za obavljanje svog posla.
Kad se sjetim nekih ljudi koji su haračili na jednom katoličkom mediju i njihovog nemorala u poslovanju, stvarno sam zbunjena tim određivanjem kriterija.
Voljela bih kada bi se pojavili ljudi koji će više pažnje posvetiti pravim ljudskim i profesionalnim kvalitetama, nego zadovoljavanju često prazne forme koja vodi suvremenoj farizejštini kako u Crkvi, tako i u društvu. A znam da takvih ljudi ima... samo ne dolaze do bitnih pozicija, jer su glasniji oni sa željeznom rukom kao i svugdje tamo gdje su bili i farizeji u Isusuovo vrijeme. Na vodećim položajima... Iako je već davno jednom došao Onaj koji je dopustio da mu raspuštenica opere noge... i sablaznio sve oko sebe.
Prevedeno na neki suvremeniji jezik, vjerujem da bi Isus osobu koja se kaje ako je nešto loše napravila, prihvatio ponovno kraj sebe. Puno manji po toj velikodušnosti će otjerati raspuštenice iz svoje blizine, pa čak ako one i pošteno zarađuju za svoj kruh.
|
- 18:01 -
Komentiraj (16) -
Isprintaj -
#
16.03.2006., četvrtak
"Teta, darf ich bombe?"
Tako je naime zvučala rečenica koju je djevojčica danas uputila prodavačici na blagajni. Pa za one koji ne govore njemački, ovaj hrvatsko-njemački-djevojčicin jezični miks bi značio: "Teta smijem li bombone".
I ne bi to bilo tako strašno da se Savršeni i ja nismo zakleli kako nam dijete neće govoriti neku groznu mješavinu kojom ovdje često govore djeca gastiča, pa ih se može čuti kako u jednoj rečenici nabacaju uglavnom krive riječi materinjeg i njemačkog i to zvuči prestrašno.
Tako da smo odlučili kako ćemo doma pričati hrvatski (s dodacima purgerskog štiha), a njemački će učiti u vrtiću i školi, doma samo kada čitamo priče iz slikovnica, i poneka riječ ili izraz i to uglavnom s tatom...
Ali eto, stvarnost je htjela da je i jedna pedagogica u vrtiću naša, pa da i mi sami ponekada vani ubacimo koju riječ njemačkog i da mala počne to miješati, čak i u istoj rečenici.
Grozno, grozno...Pa to zvuči otprilike "Ideš u šule? Ili:"Kako je bilo na arbajtu?" (pokušavam dočarati s riječima koje nisu tako nepoznate), a za što strašniji dojam poželjno je da se radi o verziji nekog jugo-gastičkog-dijalekta sa jednim iskrivljenim njemačkim ili točnije rečeno austrijskim...
I da se vratim na scenu s početka... Ja se baš zbog pogleda s upitima austrisjkih prodavačica i bacanja na dijete kod prepoznavanja naših pokušavam dogovoriti s djevojčicom da uzmemmo samo ono po što smo došli ili nekada nešto više po dogovoru. Ali mala je nakon par puta skroz savladala taktiku i uredno me pušta na blaganju pogledom anđela, ostane malo iza mene i dok ja stavljam stvari na traku (čeka da stavim sve) izleti iz zasjede i tutne vrećicu bombona ili čokolada (pitam se zašto stoje uvijek kod blagajne) a ja nekada ni ne skužim da je već teta otkucala, a nekada zadnji tren zaustavim ili zgrabim i vratim...
I tako me mala prefrigana drži na vatri svaki puta, nekada me i oženi za neki slatkiš ekstra, a prodavačicu ostavi u čudu ne znajući želi li mala kupiti bombu ili je netko postavio nešto slično u njihovom dućanu.
Baš me zanima što me još čeka u svijetu jezično-slatkih čuda male gastičke.
SerBus
|
- 15:53 -
Komentiraj (13) -
Isprintaj -
#
14.03.2006., utorak
Zločin i kazna
Ponekad mi u glavi nastane psihološki čušpajz iz kojeg se pokušavam izvući nekim suvislim odgovorom. Ali teško je to, jer odgovori nisu uvijek jasni iako bih voljela da se o nekim temeljnim stvarima ljudi mogu malo bolje razumjeti... Jer kako objasniti da se ljudi sukobe oko istih stvari koju neki vide na jedan, a drugi na neki potpuno drukčiji način.
Tako će neki reći da je istina u oku promatrača, pa je onda možda danas važnije promotriti to oko, nego pokušati pronaći Istinu, pa čak kada i vjerujete da je ona Jedna ili je sam Bog.
Naravno, to je i bogatstvo različitosti i ne mora nužno biti negativno, jer dijalog bi nas trebao obogaćivati, a ne sputavati, učiti toleranciji i prihvaćanju različitosti, širiti vlastite horizonte i pokušati razumjeti svijet oko sebe na nekoj podlozi humanosti.
Na žalost, kultura dijaloga je nešto što zvuči kao zgodna fraza u raspravama, ali u praksi ju rijetki dosežu.
Budući da ni sebe ne svrstavam u manjinsku grupu koja vlada tim terminom, mogu samo pokušati izdvojiti neke, po meni, ključne razloge zašto je to tako i zašto uglavnom dolazi do nesporazuma u komunikaciji.
Jedan od ključnih mi se čini ukalupljivanje svjetonazora koji onda naravno podrazumijeva i stavljane drugih oko sebe u određene okvire gdje se izgube neke bitne sastavnice svakog pojedinca, koje su ponekada u području različitih, pa čak na prvi pogled suprotstavljenih svjetonazora.
Da budem još jasnija ... Već se uvriježila podjela na konzervativce i liberale ili ljevičare i desničare i to se uzima i onda koristi pri svakom manjku neke suvislije argumentacije.
Tako su i u primjeru gimnazijalke koja je pisala o svojim profesorima (očito negativno) svi oni koji zagovaraju slobodu govora demokratični, dok su oni koji upozoravaju na neke segmente okvira te slobode izražavanja, naravno konzervativci.
Ja se uvijek u tim podjelama, ovisno o određeneom slučaju o kojem se radi, osjetim kao podvojena osoba, ili u najmanju ruku, nekada kao zatucana konzervativka (to obično ide zajedno, ne?), a nekada kao vrlo slobodoumna liberalka (u istom tonu spajam ove dvije kovanice). Zapravo mislim da bi me najbolje okarakterizirao pojam liberalne konzervativke ili konzervativne liberalke koja situaciju procjenjuje spojem intuitivnog i racionalnog... jesam vas upozorila na početku da se radi o jednom čušpajzu.
A osim ukaluplivanja drugih, potrebni sasatojci za jedan što bogatiji čušpajz je i strah. Ne onaj obrambeni koji svaki čovjek ima kako bi se zaštitio u svijetu oko sebe, već jedan psihološki strah od napada drugih na vlastiti integritet, zatim strah od kritike (pogotovo one loše), zatim strah od izmicanja stvarima kontroli, zatim strah od stvari u koje nismo dobro upućeni ...
Osim toga, licemjernost je jedan bitan začin u svemu, jer ćemo spremno reagirati na neke oblike izmicanja kontrole ili neprimjerenog ponašanja, dok se u slučajevima kada nam to ne odgovara iz bilo kojih razloga, nećemo tako spremno baciti u odgojne mjere nad drugima.
Možda se radi i o nedosljednosti koja nas često krasi...
I na kraju bih spomenula uskogrudnost koja često graniči ili je očiti primjer ograničenosti, kako uma tako i srca. Pa smo često u nesposobnosti da sagledamo situaciju spremni udariti po drugome kojega nismo niti pokušali razumjeti. Najočitiji primjer za to je mladac koji je izjavio kako su blogeri oni koji se okreću virtualnom svijetu, umjesto da se okrenu pravom životu (parafraziram, ali tako sam zapamtila). Tako je to zaključio mladi ambiciozni momak koji ima svu potrebnu preporuku za uspjeh u hrvatskoj stvarnosti.
Vidim da je novinarka jučerašnjeg priloga napravila ispravak domaće zadaće, gdje su se pod paljbom blogera i neki jučerašnji sugovornici pokušali ograditi ili barem pojasniti svoje stavove, ali sve u svemu, evo kako ja to vidim.
Sloboda govora je sigurno pravo svake osobe. Naravno da ne podržavam vrijeđanje, klevetanje ili ogovaranje i to nije niti moj osobni stil pisanja. Ali neka kritika ili izražavanje mišljenja je nešto što smatram konstruktivnim i poželjnim, a ponekad i to spada u jednu od gore navedenih nepoželjnih komunikacijskih sredstva. Tako da ni tu baš granice nisu uvijek jednoznačne. A o granicama dobrog ukusa ili izražavanja ne bih zaduživala organe vlasti, društvo ili neke odgojne ustanove, već prvenstveno roditelje koji sve manje vremena imaju za odgoj svoje djece.
Pa i za to da ih se upozori da ako rade nešto za što oni ne znaju, neka to rade uvijek kritički, ali ne zlonamjerno i mudro, tako da sve što žele kažu a da pritom nikoga ne spomenu imenom i prezimenom jer su još mladi i ovisni o starijima koji svoju moć pokazuju još uvijek prvenstveno snagom sankcija.
I gledano u globalu, jesam da se djeca uče, pa i kažnjavaju ako je potrebno. I tu sam vjerojatno konzervativna po onoj famoznoj podjeli.
Ali u ovom slučaju gdje sam vidjela neke starije, a i mlađe glavice koje nisu pokazale razumijevanje, želju za dijalogom i onda sagledavanjem situacije... već sam vidjela prvenstveno sankcije i ograničenost, prelazim na ovu stranu gdje se brani sloboda govora, pa makar i u našem nestvarnom svijetu zbog kojeg onda ne vidim zašto se diže toliko prašine kod ovih u stvarnom...
A taj stvarni je stvarno nekada fascinantan i vrlo jednoznačan... Pa tako nakon nebrojeno mnogo žrtava, izgubljenih života u obrani domovine, danas čujem kako su obitelji jednog od najvećih krvnika današnjice, neki hrvatski generali izrazili sućut povodom smrti... Jer život u zatvoru ih zbližava, pa zajedno kartaju, kuhaju, slave rođendane, a na kraju krajeva kršćanski je i ljudski oprostiti....
Ne izaziva li takva gesta totalnu apsurdnost situacije u kojoj se relativiziraju sve nevine žrtve? Ako bih na primjer dodala kako su sve te žrtve bile nepotrebne i kako se možda moglo i drukčije izvojevati nezavisnost, bila bih vjerojatno proglašena ljevičarkom ili barem nedomoljupkom. Ali ako se naši generali i vođe dogovaraju, pregovaraju i na kraju izražavaju sućut ubojicama, onda je to izraz kršćanskohg praštanja. Pa sam pretpostavljam onda i loša kršćanka koja se pita po kojem to principu se tako nekom oprosti ili barem jednim dijelom solidarizira, makar i sa zadnjim pozdravom, dok se s druge strane jednoj mladoj djevojci nakon neprimjerenog izražavanja mišljenja ne oprašta, već ju se uči redu...
Iako je krvnik izjavljivao kako su žrtve potrebne želi li se doći do cilja, i mnoge zločine kreirao, sam nije nikada platio kaznu.
Zato ju plaćaju oni koji u nekom nestvarnom svijetu još ne znaju prefriganošću jednog političara malo umješnije izjaviti svoje mišljenje.
Ali nema veze, zato su tu odrasli koji ih uče pristojnosti, domoljublju i svim drugim jednoznačnim vrlinama bez upita.
|
- 22:01 -
Komentiraj (5) -
Isprintaj -
#
10.03.2006., petak
A i tata ima dvojku...
od danas u broju svojih rođendanskih svjećica na torti...I sve mu se kreće oko te brojke...ima svoje dvije cure od kojih jedna ima dvije godine..
Nije više savršen sportaš, ali je zato savršen tata...Prije nego sam se rodila rekao je kako ću mu "pojesti svu ljepotu", ali još nije pustio pivski trbuh i sasvim se dobro drži, iako misli da ga načima zub vremena i da je u lošoj formi. Mama se smije tome sa strane i gleda to dvoje zaigrane djece razmišljajući o tome tko li će od nas dvoje prije odrasti.
A ona je nekako umorna od svih boleština koje su nas pokosile, pa od ove nikad-kraja zime i tako još nekih stvari koje ja ne razumijem.
Ali smo danas bili na ručku u restoranu i zalila sam svu rižu na sebe i to je baš bilo super...Pjevala sam tati u jutro pjesmicu za rođendan i otvarala s njim poklone.
Mama još nije vratila neke komentare na blogu, nema volje ni za to...da ne mislite da ne komunicira, taman se javila, a ono nestalo...
ZAto se ja zahvaljujem u njezino ime, jako joj gode pohvale, posebno one kako se vidi da se puno bavi sa mnom, jer baš se uvijek ne osjeća kao super mama, pa joj je drago kada se barem trud pohvali....
I sada se premišlja da li početi raditi kolač za tatu ili se još malo izvaliti...Tata uvijek kaže neka se prvo odmori, pa će onda tako i napraviti, makar njegova torta ne bila gotova...budemo ju vi zajedno radili....jupiii!
I naravno, sretan ti rođendan mužiću (ne piše ovo omama nego ja koja ga tako zovem kada se ne javi odmah, jer znam da se nakon toga uvijek oglasi - jesam mustra ha?)
Tvoja mala djevojčica
|
- 15:52 -
Komentiraj (6) -
Isprintaj -
#
|
