25.04.2006., utorak
Evo banke cigane moj...
Tako Cigo pjeva dok vidi da mu staje auto nakon njegovog mahanja uz rub ceste tražeći pomoć.
Dudeki smo u ovoj istinitoj priči ovoga puta ispali mi na putu za domaju u nekadašnjoj nam bratskoj Sloveniji, a danas europskoj zemlji kroz koju se vozi seoskom cestom berući cvijeće iz auta.
Dakle, maše netko pokraj auta koji stoji uz rub ceste, ja automatski govorim Savršenom neka stane jer netko treba pomoć (da, da samo dajte sada, nisam uspjela vidjeti tko stoji tamo) i dojuri Cigo i počne već uvježbanu predstavu. Prvo moram spomenuti da je Cigo poliglot i govori sve jezike po potrebi, iako sve zajedno zvuči zanimljivije od Salvatorea iz Ime ruže. Pa vadi potrganu kreditnu karticu koju je valjda netom prije rasjekao, pa mu nestalo benzina, nema gotovine, dvoje djece urla u autu, a on jadan ne može do Turske kamo putuje iz Njemačke. Budući da sam ja bila glavni pregovarač jer sam sjedila na suvozačkom mjestu, Cigo se meni unosio u facu spikom i prilikom.
Traži stoojra za benzin, nakon mojih odbijanja spusti on na pedeset, moli, kumi...
I što sad, Cigo najvjerojatnije mulja, ali uporan i dosadan počne skidati dio zlatnog nakita sa sebe, a bilo ga je što na vratu, što na rukama i prstićima za opremit jednu manju zlatarnicu. I stavlja on to meni sve u ruke, ja vraćam kao da je kuga i neću to ni pipnuti. Kažem da ću mu zvati pomoć, novaca nemamo i mi imamo samo karticu i bok.
I natežemo se mi, Cigo se sve više unosi i hoću reći Savršenom da krene i dignuti prozor, kad se on lati novčanika i izvadi lovu (ovaj manji iznos, neću ponavljati iz emocionalnih razloga), daje mu, Cigo zgrabi i mahne po sistemu Ajde, gubi se, kad nisi dao više... A ja ne mogu vjerovati.
Savršeni nije htio riskirati da Cigo ne postane još agresivniji i nešto mi ne napravi i kad smo već stali (on sam to nikada ne bi napravio), sami smo se uvalili, pa ćemo i platiti. Tako nekako sam ja to shvatila, ali sam i sada zbunjena tom reakcijom. Ja mu stvarno ne bih nikada dala novce.
Ja kao i uvijek na kraju imam jednu globalno-filozofsko-etičku dilemu... Zapravi nekoliko njih.
Jesu li predrasude baš uvijek bez pokrića? Ili će se kod cigana (namjerno ne koristim ionako farizejsko-korektni izraz Romi) ipak češće naići na prevarante? Treba li se zamarati time je li pomoć u današnjem svijetu došla do stvarnih potrebnika?
Kako odgajati dijete u takvom svijetu, da ono ne bude bešćutno, a da opet ne bude niti Dudek?
Hoće li netko kupiti zlatni lanac i tri pečatnjaka sa ugraviranim auto-markama? Čisto od zlata, majke mi...
|
- 17:04 -
Komentiraj (16) -
Isprintaj -
#
15.04.2006., subota
Uskrs na groblju
Obično se za Uskrs više ne spominje grob (uglavnom Isusov) niti se priča o grobljima. Taj dio o grobu je nekako nadvladan i pobjeđen porukom Uskrsnuća, a grob ostaje nešto što je privremeno bilo u centru interesa, nešto kao današnje vijesti u medijima koje više sutra nisu toliko zanimljive ili su ih zasjenile one nove, aktualne. Pogotovo ako se radi o nekoj vrsti pobjede ili trijumfa nad tugom ili nesrećom.
Meni su groblja posebna i gotovo uvijek u nekom mjestu gdje dođem, obiđem i to počivalište, uglavnom mjesto tišine i spokoja, nekog mira koji prelazi i na moju nutrinu.
Nisu mi sva lijepa, a moje najdraže groblje je u mjestu mojih predaka, na moru, na otoku, gdje mirišu trave, cvjetaju oleanderi, gdje jedino cvrčci i šum mora remete potpunu tišinu i daju onaj potreban dojam stvarnosti i sadašnjosti. Tamo sam u ranoj mladosti odlazila sjesti na klupu, obično kraj ostataka starog sarkofaga i čitala knjige. To mjesto me nadahnjivalo i premda sam dosta plašljiva, nije me nikada tamo bilo strah, niti sam osjećala nelagodu. Zapravo sam već i tada naslućivala ono što sam kasnije i doživjela, da će me živući ljudi puno više isprepadati i povrijediti. Što je i logično jer ovih mrtvih više nema, pa čemu strah, ali mi onda nije jasno zašto se ljudi boje tih mrtvih na grobljima... možda zbog priča o duhovima i živim mrtvacima koje su i na mene snažno djelovale u djetinjstvu, pa se ni danas vjerojatno ne bih ugodno osjećala po noći sama na groblju, ali vjerujem, više zbog tih priča kojima se pubertetlije vole prepadati i zbog mog urođenog ili odgojom dobivenog straha od mraka.
Beč ima puno prekrasnih groblja, ali na žalost mnogi grobovi su potpuno zapušteni već duže rijeme. Pa je grad pokrenuo akciju uređivanja tih grobova o kojima se nitko ne brine. I to me zaista razveselilo. Premda se radi o nekom zemaljskom znaku koji više ne znači onome tko je u njemu pokopan (ili možda i da, tko zna?), nekako mi je to opet znak brige za one koji su otišli negdje gdje mi još nismo, premda inače ne patim od tih nekih vanjskih znakova bilo kakvog formalizma. I znam da ima ljudi koji dođu na grob i čitavo vrijeme se brinu o tome kako on izgleda, na kojoj strani bolje stoji cvijeće, koliko je svijeća zapaljeno, a da zapravo ne stanu, ne iskomuniciraju bilo molitvom ili nekim drugim oblikom ništa sa onim kome su došli.
Ipak se nadam da grob kao znak nadahne ljude i na neki razgovor u nutrini i tišini i da se sjećanje tako hrani jer je to ipak zadnje počivalište, makar i tih smrtnih kostiju, ali je isto tako i mjesto s koje je duša ili neki drugi oblik otišla... gdje god da vjerujete, ako vjerujete...
Isusov grob je ostao prazan i to je sigurno bila radosna vijest... jer znači da nakon smrti postoji i drugi život u nekoj drugoj dimenziji, da duša živi svoj neki novi život u drugim prostorima...
A nama ovdje ostaju grobovi, ne samo kao mjesta rastanka s onima koji su nas fizički napustili, nego baš zbog Uskrsnuća kao mjesto sastanka sa dušom koja je nstavila živjeti. Jasno da se mrtvog čovjeka možemo sjetiti bilo gdje i bilo kad... ali to (barem ja) ne činimo jednako u razgovoru s familijom, sjedeći u tramvaju ili sjećajući se vidjevši neku sliku... kao što to radimo na groblju.
I premda mi je zadnjih šest godina odlazak na Krematorij bolan i uvijek ispunjen suzama (vrijeme je nekako u mom slučaju zakazalo), taj odlazak tamo za Uskrs mi je poseban.
Jer je Ona umrla nekoliko dana nakon blagdana Usksra i ja sam sigurna da to nije slučajno. Ta duša je trebala brzo doći u Nebo, pretvoriti se u Anđela Čuvara za svoju djecu i sve nas i tako nas svake godine podsjetiti da nakon smrti dolazi i novi život, koji još ne razumijemo i za nas, koji ostajemo, ispunjen je boli, nerazumjevanjem i prazninom... Ali i nekim novim neopisivim osjećajem Neba na zemlji koje dolazi upravo preko tih naših bliskih umrlih i uskrsnulih.
Sretan vam Uskrs svima od srca... i posjetite svoje na groblju, ne znam za njih, ali vjerujem da će vama biti ispunjen odlazak tamo.
|
- 00:30 -
Komentiraj (14) -
Isprintaj -
#
10.04.2006., ponedjeljak
Upoznajte Krešu!
Imam prijatelja kojeg sam dobila onda kada je moja Raven počela hodati sa Šokretom, jer to je momak koji vas osvoji od prve. Ali to onda i traje, za razliku od tako nekih simpa tipova na prvi pogled za koje kasnije skužite da su odglumili ulogu tak sam super i svi me vole.
I on za mene kaže da me dobio zajedno u paketu s Raven. Siroti, nije mu uvijek bilo lako s našim ženskim prepucavanjima, ali je zajedno s nas dvije stoički izdržao sve naše oluje.
Tako da mu je ona prava ratna Oluja koju je izborio s Tigrovima u Domovinskom ratu bila još jedna pobjeda u nizu, imajući iskustvo tampon zone i miroljubivog borca između svoje životne družice i njezine (pa onda i njegove) prijateljice.
Naime, Šokre vjeruje i prakticira muško-ženska prijateljstva koja sam ja dosta rigorozno svela na najuži izbor. A na njegovom vrhu je, pogađate, baš Šokre. Za mene su dečki, muškarci, muževi, supruzi mojih prijateljica nešto kao kategorija braće, ali kako nisam uvijek imala ista iskustva i sa druge strane, srezala sam to samo na provjerene. A Šokre je provjeren... iako se jednom, u periodu kada smo svi troje živjeli zajedno, zgurao u polusnu do mene u krevetu, čist je... jer faca koju je iskopao vidjevši mene umjesto svoje ljubljene je dovoljna da čitav život rikavam od smijeha kad se sjetim toga.
A zašto ja pišem sve ovo?
Zato što je Krešo izniman glazbenik, gitarist koji se uz potporu starijeg brata uputio u glazbene vode i dalje nastavio uz razne utjecaje, ali ogromnom voljom i radom ostvario ono što mnogi ne uspiju ni sa klasičnim ili nekim drugim školskim glazbenim obrazovanjem. I nedavno je uredio svoju web stranicu i poslao je prijateljima na korekturu. A to je još jedna od odlika Šokre, koji je i svoj engleski (špreha on i njemački kao glasnogovornik benda ako zatreba), pa sve o Internetu i snalaženju u modernim tehničkim čudima i brojna druga znanja usavršio, ne toliko klasičnim putem obrazovanja, koliko znatiželjom, širinom duha i prihvaćanjem sugestija i znanja od drugih... što je danas zaista rijetka kategorija među ljudskim primjercima, koji sve najbolje znaju i ne daju dirati u svoj intelektualni ego.
Ali zato Šokre ne bi nikada zlonamjerno komentirao neke sveznajuće tipove kojih mu ne manjka u sredini, već ih uvijek sa humorom prihvaća.
I zapravo se često pitam otkuda mu tolika strpljivost i inspiracija u zemlji gdje je prokleto teško biti prepoznat po svojem kvalitetnom radu bez veza, mita, muljanja i svega onoga što Šokre i njegova bolja polovica ne furaju u svom životu kao princip preživljavanja.
Pa se onda to svede na to da jedan izuzetno vrijedan i pozitivan mladi čovjek mora energiju trošiti na više različitih poslova (koje sve obavlja visokoprofesionalno) ne bi li se mogao posvetiti svojoj najvećoj ljubavi (nakon Raven) - glazbi.
Tko zna, možda mu ni negdje u inozemstvu ne bi bilo lakše. A možda bi se taj trud ipak negdje drugdje i prije prepoznao. Sjećam se da sam jednom prilikom dala našem obiteljskom poznaniku Nenadu Bachu da posluša neke Šokretove demo-uratke i da je drugi dan sam došao reći kako je to jako dobar potencijal, ali da treba... e sad me ubite, ali ne sjećam se, možda nešto još malo poraditi na ritmu??? Nadam se da se Šokre sjeća, jer ja takve stvari ne pamtim, ja pamtim samo ono bitno ha-ha.
Bilo je još nekih manje poznatih glazbenika koji su komentirali Krešin rad i isticali njegovu tehničku virtuoznost, dok su mu neki zamjerali baš taj navodno pretjerani tehnicizam na uštrb... ubite me, ali ne sjećam se čega :-)
Ja znam da Krešo u živo, sam ili sa bendom zvuči odlično, da nam na moru priušti barem jednu večer prave svirke uživo dok se ja derem iz petnih žila, Savršeni nabada po drugoj gitari buljeći u svoje šalabahtere, Raven samozatajno pjevuši u nekom uglu, iako zna sve riječi kojih se mi ne možemo sjetiti, a klinčadija okolo trčkara, pjeva, pleše, a onda zaspi uz svu tu buku.
I to je meni bitno... da je Šokre osim vrhunskog glazbenika odličan dečko koji zbog svoje ljubavi prema glazbi ne zanemaruje svoju obitelj... dapače, ne spada u nikakve klišee o glazbenicima koji okolojo šaraju, voli svoju Raven, svoje dječarce o kojima se ravnopravno i bez izvlačenja brine dok Raven radi, i opet izvan svih klišea o muško-ženskoj podjeli.
Pravi je prijatelj koji će vam unatoč nevjerojatnom broju obaveza uvijek prvi odgovoriti na mejl ili pomoći ako zatreba - to je osoba koja potvrđuje da čovjek uvijek nađe vremena za ono što mu je bitno. Tako da uz sve što obavlja uvijek čita neku ogromnu SF knjžurinu, opet ne kao muška-ljenguza koja bježi od obaveza, već kao SuperKrešo koji i to stigne.
Iz njega zrači posebna pozitivna energija koja nadvladava i tamne strane života. Ne prepušta se nepotrebnom analiziranju prošlosti i zapravo ne znam kako je prebrodio traumu rata koju je vjerujem sa svojim suborcima proživio. Jer Šokre time ne opterećuje druge, ispričati će neku anegdotu, ali neće se busati u prsa kako je on tamo bio i kako je zavrijedio ovo i ono... i dok mu neka prava koja kao branitelj ima kasne, neće otići s bombom pred Ministartvo, već će zasukati rukave i boriti se i dalje, u zemlji koju je branio. Nisam nikada čula neki očaj ili razočaranje, jer Šokre prije svega vjeruje u sebe i ne očekuje pomoć čak ni od onih koji bi trebali pomoći.
Pa ako želite da vam osim dobre glazbe na nekoj fešti, svadbi ili drugom veselom događaju u vašem životu, bude prisutna i iznimno pozitivna i duhovita osoba... Javite se Kreši... Možda i vas opjeva u nekoj svojoj pjesmi, kao što je i mene, svoju ponosnu prijateljicu.
|
- 23:51 -
Komentiraj (9) -
Isprintaj -
#
05.04.2006., srijeda
Rođendanska antidepra
Evo za koju minutu ode još jedna moja godina, ona koju računam od kada sam izašla iz maminog trbuha. Nekak od kada sam rodila imam osjećaj da bi te rođendane trebalo zapravo čestitati i mamama (i tatama) takozvanih slavljenika.
Iako mene i moju Raven zadnjih godina već stišću ona klasična rođendanska razmišljanja o prolaznosti, starenju, što sam učinila pametno do sada i sl. I premda su mi odgovori podjednaki, ove godine sam odlučila preduhitriti tu svu briju i biti baš ono ponosna na sebe, ne samo za učinjeno, već i za ono što ću tek učiniti.
Već sam bila na putu ka takvoj odluci (jer vjerujem da unatoč realnim okolnostima sami oblikujemo bolje ili lošije raspoloženje) a onda me još više ohrabrio jedan današnji mejl jedne moje morsko-internetske prijateljice.
Obje smo supruge i mame koje su trenutno svoju karijeru i posao stavile na čekanje i posvetile se prvenstveno djeci (što onoj manjoj, što većoj) i ne znamo što nas čeka po tom pitanju onda kada se mi odvojimo od svojih gnijezda, a u poslovnom svijetu u kojem se obitelj zamjenjuje firmom čekaju neki grabežljivci otvrdnuli na djetinjstvo i odgoj... i ono bitno.
Pa se čine kao opake frazetine one izjave da su djeca ono najbolje što smo napravile u životu, a možda i nisu uvijek ugodne nekima, jer bi značile kao da ljudi bez djece ne rade ništa vrijedno, a da ne spominjem ljude koji žele djecu a ne mogu ih imati.
I premda mi se nekda čini kao da stojim na mjestu u nekim stvarima, ne bih ove zadnje godine koje sam provela s djevojčicom kod kuće mijenjala za ništa na svijetu. I premda poludim nekada od samoće s njom i njezinog držanja za skute većinu dana, svaki dan vidim kako se mijenja, raste, napreduje, otkriva svijet... A ja sam prisutna, ne samo na večer umorna od posla u firmi, već skoro uvijek (malo ju moram maknuti zbog sebe i nje) i nemam grižnju savjesti da me nije bilo i da ju odgaja netko drugi... dok ja radim nešto važno. Znam da takvu privilegiju (ili odabir) nemaju mnogi i da nekada ni dvije plaće u kući nisu dosta i tko zna što me čeka pod stare dane kada mi stigne neka sirotinja od penzije jer nisam radila neko vrijeme... ali nekako se ne brinem zbog toga, ne zato što ne razmišljam o budućnosti već zato što imam povjerenja, u sebe, u Savršenog, u djevojčicu, kažu da i Bog pomaže odvažnima (iako ja mislim da je on tu uvijek za svakoga) i znam da kada krenem u drugi dio bitke za sebe, mogu izgubiti neku poziciju, ali uvijek mogu probati ponovno. A obitelj ne mogu iznova pokušati sakupljati kada se sjetim.
Tako da sam odlučila biti sretna što se moje godine gube u pogledu na dva para plavih očiju, što neću stati na tome, već ću se boriti da makar u svom okruženju ukažem na mnoge licemjerne postupke koji otežavaju sklad obitelji i karijere, pogotovo za žene.
Čekaju me veliki izazovi, najveći, u odgajanju djeteta, sam već prihvatila, pa se i ostalima veselim. Ako mi na put stane netko zbog mojih prioriteta, neka me se čuva, jer ovo je moje vrijeme i premda se rezultati na svim poljima još ne vide... možda se za nekoga nikada neće ni vidjeti, ali ja ostajem sretna i onda kada se osjećam kao u klopci, jer iza nas ostaje nešto trajno i najvrijednije, mali-veliki čovjek koji stvara opet ono najtrajnije i najvrijednije... dobro ljudsko biće.
Hvala mami i tati što su me odgojili,hvala samoj sebi što sam preuzela ono najbolje od jednog i drugog (mami ostavljam njezine crnjake, a tati njegovo savršenstvo), bratu i sestri što su sudjelovali u tom ne-lakom procesu, hvala Savršenom što me vodi kroz bespuća suvremenog tehnološkog svijeta u kojem se slabo snalazim, hvala mojoj djevojčici što me svaki dan podsjeti što je smisao života... hvala prijateljicama (posebno mojoj Raven) koji su sa mnom premda smo kilometrima udaljeni, pa mojoj najboljoj bečkoj prijateljici... i svima koji mi pomažu da godine koje prolaze ne osjetim kao teret starenja, već veselje svakim danom sve bogatije i uvijek novo.
Jesam dobra? Jesu nekom suze potekle? E, neka su, zašto bi samo mene lupale emocije na rođendan. Ovo je moja rođendanska antidepra čestitka... svima vama, pa onda i meni.
I što bi djevojčica rekla: "hepi bejbi mama" .
|
- 23:35 -
Komentiraj (23) -
Isprintaj -
#
|
