29.05.2006., ponedjeljak
Društvo znanja ili SF
Ovo je jedna kovanica, čini mi se novijeg datuma, koju mnogi u medijima javnog priopćavanja vole koristiti. Budući da se danas obilježava Svjetski dan medija, pokušati ću povezati pojam s obljetnicom.
Naime, samo pri kratkom preletu na Internet tražilici pokušala sam dobiti barem neki početni dojam u kojem kontekstu se koristi ovaj pojam. Najčešće se koristi u ekonomskom i političkom diskursu. Ali pitam se je li to temelj ili samo platforma za promociju nekih gospodarskih područja kao što su telekomunikacije, farmacija... i naravno onaj najunosniji -politika?
Čini mi se da je nedavno u HTV-ovoj emisiji, sve simpatičnijeg voditelja, Na rubu znanosti bilo govora upravo o Društvu znanja. I premda me to zaista zanimalo, mogla sam samo poluhrkajući konstatirati kako su sve kvalitetne stvari na ovome svijetu stavljene negdje na rub, pa tako i na kraj gledljivog vremena televizijskog programa.
Tako da sam ostala zakinuta za taj pogled na ovaj pojam, koji me puno više zanima od njegovog korištenja u promotivne svrhe.
Pa ću pokušati sama zaključiti o čemu bi se moglo raditi. Dakle, sam naziv na prvo mjesto stavlja znanje. Što bi onda trebalo značiti da bi u tako koncipiranom društvu svi bili obrazovani. Pitam se samo tko bi onda htio obavljati one poslove koji ne zahtjevaju viši stupanj obrazovanja. Ili bi se rad cijenio nezavisno od stupnja znanja koje netko posjeduje? I što je sa ogromnom većinom ljudi koji ne žele nikakva (nova ili stara) znanja i baš im je super u njihovom neznanju?
Dobro, namjerno sam banalizirala čitavu priču. Pretpostavljam da se radi o društvu koje bi svoje težište trebalo imati na obrazovnom i inovacijskom sustavu. I kao ideja zvuči (barem meni) vrlo dobro. Jer vjerujem da bi obrazovaniji (ne nužno informiraniji) puk mogao s više kritičnosti i logičkog zaključivanja više i bolje odlučivati o vlastitoj sudbini.
Znanje je zaista neophodno za razvoj. No, je li ono dostatno i za bolji život?
Ono što mene muči u toj priči je marginalizacija dobrote. Ili oni koji posjeduju znanje imaju automatski i dobrotu? Bojim se da ne. Nečim sličnim, o povezanosti dobrote i znanja je promišljao, ako se dobro sjećam, još Sokrat. Ili se tu radilo o mudrosti, koja se sa znanjem ne mora poklapati?
Pa evo i nedavnih primjera, medijski obrađenih, gdje se jasno vidi kako znanje i dobrota ne moraju ići zajedno. Naime, nedavno je HAZU odbila prihvatiti Miroslava Radmana u punopravno članstvo ove Institucije. Podastrijeti su naravno razlozi tog čina, koji sa znanošću nemaju puno veze. Ostaje dakle, pojednostavljeno rečeno, neko pitanje dobrote. Ili kako su zagovornici protiv tog ulaska objasnili fair play u pozicijama. Jer nije isto za znanstvenika ako radi u hrvatskim uvjetima i uvjetima neke razvijenije i bogatije zemlje. Što je činjenica koja sama za sebe može stajati. Ali se opet postavlja pitanje te (da ne kažem vražje) dobrote ili širokogrudnosti. Pa ako ju je svjetski poznati znanstvenik mogao pokazati svojim sudjelovanjem i voljom da prenese svoja znanja u Hrvatskoj, ne vidim zašto ta ista zemlja koja od toga ima koristi ne može isto tako pokazati širokogrudnost ili dobrotu u prihvaćanju tog čina.
Kažu da je gospodin Radman blatio Hrvatsku. Opet o dobroti ovisi kako ćemo određenu situaciju intepretirati. Ja osobno ne znam što je točno i gdje u tom kontekstu g. Radman govorio. Ako je govorio o stranama koje treba poboljšati i koje ne valjaju u hrvatskoj znanosti, onda se tu (po meni) ne radi o blatnjenju, već o dobronamjernoj kritici i želji da se neke stvari poprave ili poboljšaju.
I tu je zanimljivo kako se od znanosti očekuje da ne bude kritična ili propitivačka, već u službi... ne znam čega. Možda za drugu stranu, čak u službi dobrote. Jer ako samo lijepo pričaš o svojoj rodnoj grudi, onda si dobar. Ako pričaš samo ružno, vjerojatno si jako zločest. Pravo stanje stvari s time nema veze, jer ipak se radi samo o znanstvenicima koji ne poznaju dobro stvarnost.
Hoću reći da se sve i uvijek svodi na interpretaciju i na neki osobni pojam dobrote ili ispravnosti.
Jednako tako i slučaj Handke (da se maknemo od znanosti) pokazuje da se stvari interpretitraju kako im drago. Pa se neki priklanjaju tezi da umjetnički rad nema veze sa političkim stavovima, dok drugi smatraju da su i oni pokazatelj neke moralne kvalitete čitave osobe, pa i umjetničkog dosega.
I papa Benedikt XVI. za Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija govori o pravilnom predstavljanju različitih stajališta koje podrazumjeva točnost izvještavanja, a izrasta iz odgoja, sudjelovanja i dijaloga.
Sve to stoji i ja podržavam takva nastojanja, ali mi se opet čini da u svijetu kojim vladaju različitosti u odnosu na bilo koju temu, prije nego o društvu znanja, trebamo razmišljati o društvu dobrote. Jer mi se čini da barem dobronamjernost (ako već o dobroti imamo različita objašnjenja) može donekle prevladati razlike, bile one prisutne kod onih više ili manje obrazovanih.
Ovo je moj mali doprinos blog-komunikaciji, jer je i blog postao sredstvo javnog pripćavanja, barem za nas blogere. Pa nam želim puno dobrote u bloganju, jer u nekim drugim kategorijama (duhovitost, informiranje, umjetnička vrijednost) su se mnogi već dokazali. A dobrih, nikada dosta.
|
- 17:13 -
Komentiraj (8) -
Isprintaj -
#
22.05.2006., ponedjeljak
Gastiči, dotepenci. i dr.
"Moj dom je tamo gdje si ti, moja draga ljubavi, moj dom je tamo, tamo gdje sam ja...takva je moja sudbina" Tako je nekada pjevao Jura Stublić, a ponekad si i ja zapjevam te stihove.
Naime, na pitanje gdje mi je dom, ja odgovaram da mi je dom u Beču. Jer dom je za mene mjesto gdje živim većinu godine, gdje imam svoj stan, gdje radimo (ili namjeravamo raditi) gdje djevojčica ide u vrtić, gdje imamo prijatelje...
Moj rodni kraj ili zavičaj će uvijek ostati Zagreb, posebno mjesto u mom srcu, grad u kojem sam se rodila, provela djetinjstvo, školovala se, zaljubila se, udala... i to neće nikada ništa promjeniti. Ali ja u Zagrebu više ne živim i ne stvaram svoju budućnost. I to je činjenica koju niti jedan osjećaj ne može promjeniti.
Zato me često znaju zbuniti izjave ljudi koji žive (ne borave privremeno) negdje izvan svoje domovine u kojoj su se rodili i svaki puta kada se vraćaju u nju, ustanove kako idu doma. Možda je to čista navika u izražavanju, jer i ja sama kažem kako idem u domaju i pritom mislim na svoj rodni kraj ili zavičaj.
Ali osim te verbalne, često postoji i emocionalna zbunjenost ili podvojenost oko toga gdje je zapravo dom. Pa se nerijetko mogu čuti odgovori kako žive tu, u inozemstvu, ali im tu nije dom. Na moju konstataciju o tome da je dom tamo gdje čovjek živi, ne dobivam neki jasan odgovor. Uglavnom nešto tipa: "Ma da, tu živim, imam posao, stan, ali to nije dom..."
Ispada da je dom tamo gdje čovjek više ne živi, već povremeno ode u posjet rodbini, a ovo ovdje je... nemam pojma što, valjda spavaonica u kojoj se neki nisu odlučili skinuti u pidžamu i ugodno smjestiti u krevet, već sanjaju o nekom drugom mjestu i život provode razdvojeni između želja i stvarnosti u kojoj se nalaze. I zapravo ne znaju gdje bi se smjestili.
Nedavno je na naslovnici Bloga bio jedan tekst o gastarbajterima točnije o nekim tipičnim karakteristikima, ja bih rekla, samo jedne vrste gastiča.
Jer ako stvari malo dublje promotrimo, tko su gastarbajteri? Po nekoj definiciji to su gosti-radnici koji dođu negdje (ovdje se i po nazivu vidi da se radi o Njemačkoj ili Austriji) neko vrijeme raditi, zaraditi novce i vratiti se u rodni kraj.
Ali osim te definicije, postoje puno kompleksniji i sociološki zanimljiviji fenomeni koji su se izrodili iz te kovanice. Tako je sinonim za gastički mentalitet postao princip rada za neku kuću, auto, dakle pokretnu ili nepokretnu imovinu, ne-integrirati se nikako osim onoliko koliko je nužno za posao i sanjati o povratku u rodni kraj. Pri tom se javlja nostalgija i idealizacija te iste rodne grude iz koje se otišlo baš zbog nekog nezadovoljstva. S druge strane javlja se nezadovoljstvo zbog neprihvaćanja mentaliteta ljudi u novoj domovini, pa se događaju situacije u kojima ova vrsta gastiča konstantno pljuje po zemlji u kojoj žive, iako u njoj zarađuju veće novce, uglavnom imaju bolje organizirane zdravstvene usluge i općenito bolji standard.
Postoji opet i druga vrsta gastiča kojima je sve u rodnom kraju više neshvatljivo i vječno se čude kako se stvari ne mogu promjeniti na bolje, a tamo gdje oni žive sve je sve super i bolje organizirano.
Između tih dviju krajnosti, sigurno da ima još jako puno nijansi i onih koji mogu sagledati stvari realno na jednoj i drugoj strani odvagnuti što je njima važnije, pa onda prihvatiti sve prednosti i nedostatke na svakoj strani.
Ono što je meni zanimljivo su rekacije ljudi u domaji na naš odlazak u Beč. Namjerno pišem Beč, a ne Austrija jer za mene, rođenu u gradu, odlazak u bilo koje manje mjesto u Austriji vjerojatno bi bio drukčiji.
Mnogi su to dočekali sa komentarima tipa: "Uvijek ćete biti tamo stranci, to nikada ne može biti dom... ili... Ja to nikada ne bih mogla, ovo je moj kraj, moji ljudi" i sl.
I kada sam išla malo promotriti, zaključila sam da mi to uglavnom govore ljudi koji su doselili iz nekih drugih dijelova Hrvatske u Zagreb. Uglavnom iz manjih mjesta. I koju su zapravo isto neka vrsta gastiča, ili ono što neki nazivaju dotepencima. I nisam jednom doživjela da me ljudi iz drugih krajeva Hrvatske u mom rodnom Zagrebu pitaju kako ja to čudno govorim i kakav mi je to nestandardni hrvatski naglasak (ne trebam valjda naglašavati da je naglasak njihovog kraja najstandardniji i najispravniji). Tako da sam se zaista znala osjećati kao neki stranac.
A mentalitet gastičkog nerazumjevanja i neprihvaćanja sam mogla doživjeti svaki puta kada su ljudi koji su u Zagreb došli studirati (kasnije i raditi) nezadovoljno komentirali kako svi novci idu u Metropolu, ili stare zagrebačke gospođe u dućanu koje su ih užasno nervirale sa tipičnim umanjenicama, pa hladnoća ljudi u odnosu na njihovu južnjaču toplinu... i mogla bih tako unedogled.
Pa sada, kada dolazim u Zagreb vidim da mnogi koji su se rodili i proveli dio ili čitavo djetinjstvo u nekom drugom kraju Hrvatske, taj isti moj rodni grad doživljavaju kao svoj dom.
Jer u Zagrebu sada stanuju, rade, odgajaju djecu, kupuju stanove, provode slobodno vrijeme... jednom rječju tamo grade budućnost. Rodni kraj uvijek za te ljude ima posebno mjesto u srcu i uvijek se vesele svakom odlasku. Ali koliko sam uspjela čuti od njih (svjesno ili nesvjesno) ne govore da odlaze doma, već navedu ime svog rodnog mjesta.
Znam da se tu radi o istoj državi i da je usporedba sa odlaskom u drugu zemlju nešto drukčija. Ali kako reče jedna moja prijateljica rođena u mjestu kraj Imotskog, njoj je vjerojatno bio veći šok doći od tamo u Zagreb, nego što je meni bio otići iz Zagreba u Beč. Ali ipak na kraju zaključuje da ovakav odlazak kao moj ona nikada ne bi mogla podnijeti.
Njoj je Zagreb sada dom i to je prihvatila i ona i svi oko nje. Kada ja kažem da mi je Beč dom, to izaziva kod pojedinih mojih dragih sunarodnjaka neku nevjericu.
Pa mi nije jasno je li se onaj stari ahetip gastiča u glavi Hrvata toliko ukorijenio da svaka druga varijanta ne dolazi u obzir, premda ju mnogi provode unutar vlastite domovine. Ili smo još jednom dokazali da smo narod paradoksa - koji voli živjeti u svojim emocionalnim slikama i okvirima bez obzira na stvarnost?
UPDATE:
Evo, da povežem donji i ovaj post... upravo počinje tekma između Austrije i Hrvatske. Ovdje je prilično užarena atmosfera među navijačima, čula sam danas neke komentare u tramvaju, tipa: "Imamo li šanse protiv Hrvatske?". A ja se samo smijuljim. 
Jer kad je ova situacija u pitanju, ne vjerujem da ću ikada navijati za Austrijance. Makar mi je njihova vječna vjera u nogometni uspjeh, unatoč uzastopnim porazima, vrijedna sažaljenja. Ali onda se sjetim njihove skijaške arogancije i samo još jače navijam za Janicu.
Pa ako se netko pita za koga ja onda navijam ... naravno za Hrvatsku i to se vjerujem neće promjeniti, bez obzira što mi je ovdje sada dom.
Inače, Cico je upravo prezentirao svoj njemački... svakako vrijedno poslušati u kontekstu jezične integracije nogometnih gastiča. Ne znam bih li na prvo mjesto stavila Barića ili Cicu ? Ne znam detalje koliko je Cico boravio u njemačkom govornom području, pa neću brzati ...
Ajmo naši!
|
- 11:38 -
Komentiraj (30) -
Isprintaj -
#
08.05.2006., ponedjeljak
Nogometna histerija
Još samo trideset dana... do najvećege i najvažnijeg događaja na ovom našem planetu... do Svjetskog nogometnog prvenstva.
Dani se odbrojavaju na javnim televizijama diljem svijeta, reklame za pivo, čips, aute, prateće emisije koje će analizirati svaki pokret na travnjaku. Da ne pričam o općem opsadnom stanju u Njemačkoj gdje se osim kobasica, piva, turističkih agencija pripremaju naravno i sve vrste popratnih zabava od noćnih klubova do prijateljica noći koje zajedno sa svojim makroima očekuju itekako dobru zaradu. I što tu ima loše? Ljudi se vesele, zabavljaju, raspravlja se o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, kako su je već davno neki simpatično nazvali, i zapravo bi se moglo reći: "Tko voli nek izvoli, a tebi ako ne paše, ugasi teve draga moja..."
E, pa nije to baš samo tako. Jer što je sa onima koji možda vole dobar nogomet i utakmice, a teško se mire sa općom komercijalizacijom tog istog sporta koji je odavno izašao iz okvira sportskih, a preselio se u gospodarsko-političke vode moćnika. I poprimio okvire nečega što zapravo nije primjereno samoj stvari. Jer ako priču ogolimo do kraja, ispada da se stravična lova, prepoznavanje nacionalnog identiteta i obuzdavanje nereda i nasilja kao nuspojava vrti oko nekih ljudi koji trče za loptom i pokušavaju je upucati u gol, a ostali dio plemena ih prati, bodri, psuje i tako proživljava taj prevažni događaj sličan nekim životinjskim postupcima, osim što se u divljini (za razliku od nas visokociviliziranih ljudi) radi obično o nekim borbama na život i smrt ili prevlasti mužjaka u plemenu.
No dobro, ja sam ipak samo jedna žena koja to možda ne razumije. Pa sam se već prije informirala kod nekih muškaraca (pročitala sam i meni neke odlične knjige vezane uz nogomet i pogledala neke filmove na tu temu i bilo mi je to dobro i zanimljivo) kojih ne manjka u mojoj sredini da probam dokučiti tu tajnu... I znate, što?
Nema tu nikakve filozofije, to je očito područje gdje promišljaju samo pisci i sociolozi i ovakve biljke kao ja... Većina koja voli nogomet jednostavno uživa gledajući ga, uživo ili na teveju (e da, reklame za televizore sam zaboravila spomenuti) i ne zamaraju se previše svim ovim okolnim pojavama koje im se možda isto ne sviđaju kada im to spomenete, ali nisu presudne. To je jednostavno tako.
Dobro, nisu baš svi muški primjerci zaluđeni nogometom, isto kao što nisu ni sve žene protiv njega (eto Mace Maradone koja razbija taj stereotip)... Ali ipak nisam doživjela da odrasle ženske osobe razmjenjuju sličice nogometaša, dok mi Savršeni kaže kako to njegovi kolege (u prosjeku oko tridesetak godina starosti) u firmi uredno rade svaki dan. Paketić košta nekih šezdesetak centi, onako odokativno smo izračunali da im za popuniti album (bez duplića) treba najmanje pedesetak-šezdesetak eura.
I sad se ja pitam radi li se tu o nekoj globalnoj pojavi povećane infantilnosti društva? Ili je to samo zbog marketinškog pritiska došlo više do izražaja? Ili je stvarno ovaj svijet na najboljem putu da si zabije autogol, najblaže rečeno? Jer dok s jedne strane imamo ratove, umiranje od gladi i totalitarne režime, s druge strane imamo jedan, na prvu loptu, uljuđeniji svijet gdje vlada zakon tržišta koji stvari dovodi do apsurda.
Pa onda uspješni i poznati ne postaju ljudi koji se bore za mir i solidarnost, znanstvenici ili bilo koji drugi promicatelji humanosti i kvalitetnijeg života, već nogometaši koji su onda nacionalni heroji i po kojima se zna za neku zemlju... ponavljam, momci koji pokušavaju loptu (koja je omiljena igračka moje dvogodišnje djevojčice) ubaciti u mrežu.
Mislim da je to sve prešlo granice sporta i zabave što je, vjerujem, bio prvotni cilj. A marketinško nametanje stereotipa je pravi teror i ispiranje mozga - koji ipak na žalost djeluje i odgaja, jer kritički osvrt ili upozorenje dođe povremeno u obliku nekorektno prenesene poruke (kao ona jučerašnja od kardinala Bozanića o utjecaju javnih medija na oblikovanje svijesti) ili čak potpuno izostane. A ljudi s vremenom otupe ...
Uživajte u nadolazećim danima uz nogomet, ja ću tada već biti u domaji na moru i naravno da ću gledati tekmu Hrvatske i Brazila, ali bez tona naših sportskih novinara, uz kokice i bambus. I na staroj pegli od televizora... A vi?
I za kraj, nagradno pitanje. O kojoj se utakmici radi na fotki, točnije plakatu koji se nalazi ovdje u Beču? Za one koji ne uspiju klikom miša na sliku pročitati tekst... u pozadini piše... Österreich-Kroatien 6:0.
Tko točno odgovori osvaja mogućnost ući u uži izbor za super-turbo nagradu koju ne smijete propustiti - gledanje austrijske nogometne lige uživo + prijenosi detaljnih analiza, procjena, ocjena... i svega od čega se sastoji ovaj uporan fenomen lošeg nogometa i nevjerojatne želje za pobjedom...
|
- 17:18 -
Komentiraj (15) -
Isprintaj -
#
01.05.2006., ponedjeljak
Vjerski turizam na austrijski način
Već sam pisala o svojoj vjerskoj zajednici u Beču. Oni su ovaj produženi vikend organizirali duhovnu obnovu u jednom pitoresknom kraju u Štajerskoj, a naziv samostana i mjesta gdje se nalazi je spojen u Stift (samostan) Vorau (naziv mjesta koje se nalazi ispod brda i samostana).
Sve o ovom samostanu osnovanom po pravilima sv. Augustina, raskošnoj baroknoj crkvi i bogatoj biblioteci prepunoj starih izdanja možete pročitati ovdje. Baš čitam kako u Austriji, Madžarskoj i Češkoj cvjeta taj vjerski turizam po samostanima, pa mi nije jasno zašto u Hrvatskoj (koja je ipak navodno puno katoličkija zemlja od jedne sekularizirane Austrije gdje je Freud očito dao svoj obol u tom procesu) nema takvih mjesta. Ali dobro, to su neka moja vječna čuđenja ...
Ono što je meni bilo zanimljivo su ljudi koji su došli zajedno sa mnom na duhovnu obnovu u ovaj samostan prilagođen modernom čovjeku (sobe su lijepo uređene – umjesto teveja na polici je Biblija i na zidu križ, sve drugo je kao hotelska soba) za potrebe seminara, obnova, duhovnih vježbi.
Naš voditelj je bio svećenik-jezuit, Indijac, koji nam je pokušao rasvjetiliti neke osnovne postavke vjere za koje tvrdi da ih malo kršćana zapravo poznaje ili promišlja u svakodnevnom životu. Nakon predavanja su rasprave ako netko ima pitanja, a uvijek ih ima. Pauza u klupskom prostoru, pa opet predavanja, jelo, zajednička molitva, spavanje... Ja sam se malo kasnije uključila pa nisam uspjela čuti sva predavanja i rasprave, kaže mi jedna naša Rvatica koja se tamo našla da je prvi dan prijepodne bio jako zanimljiv, jer su pričali o vjerskim iskustvima komunističkih i postkomunističkih zemalja. A radi se o internacionalnoj zajednici sa različitim iskustvima katoličanstva.
I zaista, slušajući priče ljudi iz najrazličitijih krajva svijeta i potpuno drukčijih vjerskih miljea, zaključila sam kako su me te priče najviše dotaknule i kako su pojedini ljudi nevjerojatno jaki i usmjereni prema duhovnim vrijednostima, unatoč najrazličitijim okolnostima koje bi možda bez te duhovne potke od njih stvorile konstantno razočarane depresivce ili barem ironične kritičare svega što ih okružuje. A ispada da su upravo takvi ljudi koji prolaze razne Kalvarije, često blaži i suosjećajniji od onih koji svoj život podređuju samo vlastitom hedonizmu i kojima je sve super ide. I to je baš ono o čemu se raspravljalo i što se nadovezuje na onu Isusovu rečenicu o blagodatima siromaha duhom čije je kraljevstvo nebesko. Ne misli se tu samo na jadnike koji nisu dovoljno umno sazreli, pa ne razumiju svijet oko sebe, već na sve one koje pogađa neka životna muka kroz koju postaju plemenitiji, pa onda to kraljevstvo nije rezerviramo za neko buduće nebo, već ono zbog iskustva postaje prisutno i ovdje. I to je baš dio na kojem sam ja inzistirala jer se teško mirim sa činjenicom da se duboko religizno iskustvo može doseći samo u patnji i boli. Ja sam za varijantu da ga osjetim i pri radosti, stvaranju, veselju, iako i sama priznajem da sam svoje najvrijednije vjerske trunutke osjetila upravo u najtežim situacijama.
Kaže naš voditelj da je upravo to bit, da Boga osjetimo i doživimo i u radosnim trenucima, ali da je normalno da su teže situacije snažnije u vjerskom smislu. To je kao zrak koji udišemo. Bez njega nam nema života, kao ni bez Boga. Pa ipak nismo ga svjesni sve dok nam zrak ne nestane i mi više ne možemo disati, pa se počnemo gušiti ili zovemo Boga u pomoć.
Zato kaže da treba u vjerskom životu učiti od djece. To često čujemo i u drugim segmentima života i postoji opasnost da to bez objašnjenja postane puka fraza ili još gore izgovor za djetinjasto ponašanje u tzv. zrelim godinama.
Pa što onda točno treba preuzeti od djece u izgradnji odnosa sa Bogom? Ovi gore spomenuti siromasi duhom su kao mala djeca. Za njih je rezervirano kraljevstvo nebesko. Ne zbog one nevinosti niti zato što su tako mali i slatki, već zato što jedino djeca razumiju pravo značenje riječi mama i tata (koje je u oprečnosti sa distanciranijim izrazom otac gdje kao da se gubi intimnost). A to pravo razumjevanje se očituje u tome što dijete nikada ne sumnja u svoje roditelje, čak ni onda kada su ljuti na njega. I sjetila sam se svojh svađa sa djevojčicom i njezine ljutnje, ali i dolaska k meni da joj oprostim i upravo tog odnosa u kojem ona nikada ne sumnja u mene, iako me ne razumije uvijek.
I ta paralela tog odnosa malog djeteta prema roditelju je ono što bi trebali obnoviti i ponovno naučiti u odnosu prema Bogu.
UPDATE:
Ove duhovne vježbe su bile ponešto drukčije od onih koje sam još u studentskim danima prakticirala u domaji. Dok smo tamo bili više usmjereni svatko na sebe, čitanja i promišljanja Biblijskih tekstova u tišini, ovdje je sve bilo usmjereno na međusobnu komunikaciju među sudionicima. I postavilo se ujedno pitanje razlike između duhovnih aktivnosti redovnika i redovnica zatvorenih u samostane i ljudi koji svoj život žive u brojnom svakodnevnim kontaktima. Otac Cyril smatra da je pravi izazov kontemplirati ili se barem pomoliti na tržnici u Bombayu ili nekom prenapučenom indijskom vlaku, jer smatra da duhovnost izdvojena iz svijeta ne znači puno ostalim ljudima koji žive u tom svijetu.
Ja moram priznati da se samo dijelom slažem s time, jer uz sav napor i trud (možda još nisam dovoljno vješta i trebam učiti) vjerujem da je teško kontemplirati u buci i vrevi i nisam protiv povremenog izdvajanja u tišinu i podređivanja okolnosti tom činu. Vjerujem da je i međusobna svakodnevna komunikacija među ljudima nakon takvih iskustava drukčija. Istina je da je to kako kaže naš voditelj onda princip napuniti baterije i onda djelovati u svijetu dok on smatra da treba naučiti te baterije puniti i u svakodnevnim okolnostima...
Zanimljivo je da su mnogi uspješni poslovni ljudi na ovim duhovnim vježbama, čiji svijet svakodnevice funkcionira po potpuno drukčijim principima od onih u Evanđeljima, osjetili potrebu da budu drukčiji. I mislim da je pomiriti taj današnji poslovni svijet i ostati vjeran Isusovim principima pravi izazov za svakog vjernika. Ja se i dalje mučim, ali svaki napor mi donese neki novi korak ili perspektivu.
Voljela bih živjeti u svijetu gdje takvi ljudi neće biti ismijavani ili shvaćeni kao čudaci. Jer vidim da ovaj ozbiljan muško-političko-gospodarski svijet ispunjen principom natjecanja, ratovanja i micanja slabijih nije donio humanizam na koji se u trenucima slabosti ili dobivanja glasova moćnici pozivaju.
Ali početak promjene je u svakome od nas, u malim svakodnevnim gestama i najviše u odgajanju naše djece. I vremenu koje pozitivno i kvalitetno provodimo s njima. I premda treba raditi i napredovati, vrijeme poklonjeno kompaniji nikada neće biti tako ispunjeno i smisleno kao ono koje provedemo sa načim budućim vođama.
Djevojčica je bila malo meni u krilu za vrijeme predavanja, dok je počela smetati išla je sa Savršenim u istraživanja i unatoč vodenim kozicama, koje su izbile baš na duhovnim vježbama, bila je sretna i zadovoljna. A ja sam naučila zvati Boga onim jezikom kojim ona zove mamu ili tatu.
|
- 18:02 -
Komentiraj (10) -
Isprintaj -
#
|
