Ovo je jedna kovanica, čini mi se novijeg datuma, koju mnogi u medijima javnog priopćavanja vole koristiti. Budući da se danas obilježava Svjetski dan medija, pokušati ću povezati pojam s obljetnicom.
Naime, samo pri kratkom preletu na Internet tražilici pokušala sam dobiti barem neki početni dojam u kojem kontekstu se koristi ovaj pojam. Najčešće se koristi u ekonomskom i političkom diskursu. Ali pitam se je li to temelj ili samo platforma za promociju nekih gospodarskih područja kao što su telekomunikacije, farmacija... i naravno onaj najunosniji -politika?
Čini mi se da je nedavno u HTV-ovoj emisiji, sve simpatičnijeg voditelja, Na rubu znanosti bilo govora upravo o Društvu znanja. I premda me to zaista zanimalo, mogla sam samo poluhrkajući konstatirati kako su sve kvalitetne stvari na ovome svijetu stavljene negdje na rub, pa tako i na kraj gledljivog vremena televizijskog programa.
Tako da sam ostala zakinuta za taj pogled na ovaj pojam, koji me puno više zanima od njegovog korištenja u promotivne svrhe.
Pa ću pokušati sama zaključiti o čemu bi se moglo raditi. Dakle, sam naziv na prvo mjesto stavlja znanje. Što bi onda trebalo značiti da bi u tako koncipiranom društvu svi bili obrazovani. Pitam se samo tko bi onda htio obavljati one poslove koji ne zahtjevaju viši stupanj obrazovanja. Ili bi se rad cijenio nezavisno od stupnja znanja koje netko posjeduje? I što je sa ogromnom većinom ljudi koji ne žele nikakva (nova ili stara) znanja i baš im je super u njihovom neznanju?
Dobro, namjerno sam banalizirala čitavu priču. Pretpostavljam da se radi o društvu koje bi svoje težište trebalo imati na obrazovnom i inovacijskom sustavu. I kao ideja zvuči (barem meni) vrlo dobro. Jer vjerujem da bi obrazovaniji (ne nužno informiraniji) puk mogao s više kritičnosti i logičkog zaključivanja više i bolje odlučivati o vlastitoj sudbini.
Znanje je zaista neophodno za razvoj. No, je li ono dostatno i za bolji život?
Ono što mene muči u toj priči je marginalizacija dobrote. Ili oni koji posjeduju znanje imaju automatski i dobrotu? Bojim se da ne. Nečim sličnim, o povezanosti dobrote i znanja je promišljao, ako se dobro sjećam, još Sokrat. Ili se tu radilo o mudrosti, koja se sa znanjem ne mora poklapati?
Pa evo i nedavnih primjera, medijski obrađenih, gdje se jasno vidi kako znanje i dobrota ne moraju ići zajedno. Naime, nedavno je HAZU odbila prihvatiti Miroslava Radmana u punopravno članstvo ove Institucije. Podastrijeti su naravno razlozi tog čina, koji sa znanošću nemaju puno veze. Ostaje dakle, pojednostavljeno rečeno, neko pitanje dobrote. Ili kako su zagovornici protiv tog ulaska objasnili fair play u pozicijama. Jer nije isto za znanstvenika ako radi u hrvatskim uvjetima i uvjetima neke razvijenije i bogatije zemlje. Što je činjenica koja sama za sebe može stajati. Ali se opet postavlja pitanje te (da ne kažem vražje) dobrote ili širokogrudnosti. Pa ako ju je svjetski poznati znanstvenik mogao pokazati svojim sudjelovanjem i voljom da prenese svoja znanja u Hrvatskoj, ne vidim zašto ta ista zemlja koja od toga ima koristi ne može isto tako pokazati širokogrudnost ili dobrotu u prihvaćanju tog čina.
Kažu da je gospodin Radman blatio Hrvatsku. Opet o dobroti ovisi kako ćemo određenu situaciju intepretirati. Ja osobno ne znam što je točno i gdje u tom kontekstu g. Radman govorio. Ako je govorio o stranama koje treba poboljšati i koje ne valjaju u hrvatskoj znanosti, onda se tu (po meni) ne radi o blatnjenju, već o dobronamjernoj kritici i želji da se neke stvari poprave ili poboljšaju.
I tu je zanimljivo kako se od znanosti očekuje da ne bude kritična ili propitivačka, već u službi... ne znam čega. Možda za drugu stranu, čak u službi dobrote. Jer ako samo lijepo pričaš o svojoj rodnoj grudi, onda si dobar. Ako pričaš samo ružno, vjerojatno si jako zločest. Pravo stanje stvari s time nema veze, jer ipak se radi samo o znanstvenicima koji ne poznaju dobro stvarnost.
Hoću reći da se sve i uvijek svodi na interpretaciju i na neki osobni pojam dobrote ili ispravnosti.
Jednako tako i slučaj Handke (da se maknemo od znanosti) pokazuje da se stvari interpretitraju kako im drago. Pa se neki priklanjaju tezi da umjetnički rad nema veze sa političkim stavovima, dok drugi smatraju da su i oni pokazatelj neke moralne kvalitete čitave osobe, pa i umjetničkog dosega.
I papa Benedikt XVI. za Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija govori o pravilnom predstavljanju različitih stajališta koje podrazumjeva točnost izvještavanja, a izrasta iz odgoja, sudjelovanja i dijaloga.
Sve to stoji i ja podržavam takva nastojanja, ali mi se opet čini da u svijetu kojim vladaju različitosti u odnosu na bilo koju temu, prije nego o društvu znanja, trebamo razmišljati o društvu dobrote. Jer mi se čini da barem dobronamjernost (ako već o dobroti imamo različita objašnjenja) može donekle prevladati razlike, bile one prisutne kod onih više ili manje obrazovanih.
Ovo je moj mali doprinos blog-komunikaciji, jer je i blog postao sredstvo javnog pripćavanja, barem za nas blogere. Pa nam želim puno dobrote u bloganju, jer u nekim drugim kategorijama (duhovitost, informiranje, umjetnička vrijednost) su se mnogi već dokazali. A dobrih, nikada dosta.
|
