Već sam pisala o svojoj vjerskoj zajednici u Beču. Oni su ovaj produženi vikend organizirali duhovnu obnovu u jednom pitoresknom kraju u Štajerskoj, a naziv samostana i mjesta gdje se nalazi je spojen u Stift (samostan) Vorau (naziv mjesta koje se nalazi ispod brda i samostana).
Sve o ovom samostanu osnovanom po pravilima sv. Augustina, raskošnoj baroknoj crkvi i bogatoj biblioteci prepunoj starih izdanja možete pročitati ovdje. Baš čitam kako u Austriji, Madžarskoj i Češkoj cvjeta taj vjerski turizam po samostanima, pa mi nije jasno zašto u Hrvatskoj (koja je ipak navodno puno katoličkija zemlja od jedne sekularizirane Austrije gdje je Freud očito dao svoj obol u tom procesu) nema takvih mjesta. Ali dobro, to su neka moja vječna čuđenja ...
Ono što je meni bilo zanimljivo su ljudi koji su došli zajedno sa mnom na duhovnu obnovu u ovaj samostan prilagođen modernom čovjeku (sobe su lijepo uređene – umjesto teveja na polici je Biblija i na zidu križ, sve drugo je kao hotelska soba) za potrebe seminara, obnova, duhovnih vježbi.
Naš voditelj je bio svećenik-jezuit, Indijac, koji nam je pokušao rasvjetiliti neke osnovne postavke vjere za koje tvrdi da ih malo kršćana zapravo poznaje ili promišlja u svakodnevnom životu. Nakon predavanja su rasprave ako netko ima pitanja, a uvijek ih ima. Pauza u klupskom prostoru, pa opet predavanja, jelo, zajednička molitva, spavanje... Ja sam se malo kasnije uključila pa nisam uspjela čuti sva predavanja i rasprave, kaže mi jedna naša Rvatica koja se tamo našla da je prvi dan prijepodne bio jako zanimljiv, jer su pričali o vjerskim iskustvima komunističkih i postkomunističkih zemalja. A radi se o internacionalnoj zajednici sa različitim iskustvima katoličanstva.
I zaista, slušajući priče ljudi iz najrazličitijih krajva svijeta i potpuno drukčijih vjerskih miljea, zaključila sam kako su me te priče najviše dotaknule i kako su pojedini ljudi nevjerojatno jaki i usmjereni prema duhovnim vrijednostima, unatoč najrazličitijim okolnostima koje bi možda bez te duhovne potke od njih stvorile konstantno razočarane depresivce ili barem ironične kritičare svega što ih okružuje. A ispada da su upravo takvi ljudi koji prolaze razne Kalvarije, često blaži i suosjećajniji od onih koji svoj život podređuju samo vlastitom hedonizmu i kojima je sve super ide. I to je baš ono o čemu se raspravljalo i što se nadovezuje na onu Isusovu rečenicu o blagodatima siromaha duhom čije je kraljevstvo nebesko. Ne misli se tu samo na jadnike koji nisu dovoljno umno sazreli, pa ne razumiju svijet oko sebe, već na sve one koje pogađa neka životna muka kroz koju postaju plemenitiji, pa onda to kraljevstvo nije rezerviramo za neko buduće nebo, već ono zbog iskustva postaje prisutno i ovdje. I to je baš dio na kojem sam ja inzistirala jer se teško mirim sa činjenicom da se duboko religizno iskustvo može doseći samo u patnji i boli. Ja sam za varijantu da ga osjetim i pri radosti, stvaranju, veselju, iako i sama priznajem da sam svoje najvrijednije vjerske trunutke osjetila upravo u najtežim situacijama.
Kaže naš voditelj da je upravo to bit, da Boga osjetimo i doživimo i u radosnim trenucima, ali da je normalno da su teže situacije snažnije u vjerskom smislu. To je kao zrak koji udišemo. Bez njega nam nema života, kao ni bez Boga. Pa ipak nismo ga svjesni sve dok nam zrak ne nestane i mi više ne možemo disati, pa se počnemo gušiti ili zovemo Boga u pomoć.
Zato kaže da treba u vjerskom životu učiti od djece. To često čujemo i u drugim segmentima života i postoji opasnost da to bez objašnjenja postane puka fraza ili još gore izgovor za djetinjasto ponašanje u tzv. zrelim godinama.
Pa što onda točno treba preuzeti od djece u izgradnji odnosa sa Bogom? Ovi gore spomenuti siromasi duhom su kao mala djeca. Za njih je rezervirano kraljevstvo nebesko. Ne zbog one nevinosti niti zato što su tako mali i slatki, već zato što jedino djeca razumiju pravo značenje riječi mama i tata (koje je u oprečnosti sa distanciranijim izrazom otac gdje kao da se gubi intimnost). A to pravo razumjevanje se očituje u tome što dijete nikada ne sumnja u svoje roditelje, čak ni onda kada su ljuti na njega. I sjetila sam se svojh svađa sa djevojčicom i njezine ljutnje, ali i dolaska k meni da joj oprostim i upravo tog odnosa u kojem ona nikada ne sumnja u mene, iako me ne razumije uvijek.
I ta paralela tog odnosa malog djeteta prema roditelju je ono što bi trebali obnoviti i ponovno naučiti u odnosu prema Bogu.
UPDATE:
Ove duhovne vježbe su bile ponešto drukčije od onih koje sam još u studentskim danima prakticirala u domaji. Dok smo tamo bili više usmjereni svatko na sebe, čitanja i promišljanja Biblijskih tekstova u tišini, ovdje je sve bilo usmjereno na međusobnu komunikaciju među sudionicima. I postavilo se ujedno pitanje razlike između duhovnih aktivnosti redovnika i redovnica zatvorenih u samostane i ljudi koji svoj život žive u brojnom svakodnevnim kontaktima. Otac Cyril smatra da je pravi izazov kontemplirati ili se barem pomoliti na tržnici u Bombayu ili nekom prenapučenom indijskom vlaku, jer smatra da duhovnost izdvojena iz svijeta ne znači puno ostalim ljudima koji žive u tom svijetu.
Ja moram priznati da se samo dijelom slažem s time, jer uz sav napor i trud (možda još nisam dovoljno vješta i trebam učiti) vjerujem da je teško kontemplirati u buci i vrevi i nisam protiv povremenog izdvajanja u tišinu i podređivanja okolnosti tom činu. Vjerujem da je i međusobna svakodnevna komunikacija među ljudima nakon takvih iskustava drukčija. Istina je da je to kako kaže naš voditelj onda princip napuniti baterije i onda djelovati u svijetu dok on smatra da treba naučiti te baterije puniti i u svakodnevnim okolnostima...
Zanimljivo je da su mnogi uspješni poslovni ljudi na ovim duhovnim vježbama, čiji svijet svakodnevice funkcionira po potpuno drukčijim principima od onih u Evanđeljima, osjetili potrebu da budu drukčiji. I mislim da je pomiriti taj današnji poslovni svijet i ostati vjeran Isusovim principima pravi izazov za svakog vjernika. Ja se i dalje mučim, ali svaki napor mi donese neki novi korak ili perspektivu.
Voljela bih živjeti u svijetu gdje takvi ljudi neće biti ismijavani ili shvaćeni kao čudaci. Jer vidim da ovaj ozbiljan muško-političko-gospodarski svijet ispunjen principom natjecanja, ratovanja i micanja slabijih nije donio humanizam na koji se u trenucima slabosti ili dobivanja glasova moćnici pozivaju.
Ali početak promjene je u svakome od nas, u malim svakodnevnim gestama i najviše u odgajanju naše djece. I vremenu koje pozitivno i kvalitetno provodimo s njima. I premda treba raditi i napredovati, vrijeme poklonjeno kompaniji nikada neće biti tako ispunjeno i smisleno kao ono koje provedemo sa načim budućim vođama.
Djevojčica je bila malo meni u krilu za vrijeme predavanja, dok je počela smetati išla je sa Savršenim u istraživanja i unatoč vodenim kozicama, koje su izbile baš na duhovnim vježbama, bila je sretna i zadovoljna. A ja sam naučila zvati Boga onim jezikom kojim ona zove mamu ili tatu.
Post je objavljen 01.05.2006. u 18:02 sati.