Obično se za Uskrs više ne spominje grob (uglavnom Isusov) niti se priča o grobljima. Taj dio o grobu je nekako nadvladan i pobjeđen porukom Uskrsnuća, a grob ostaje nešto što je privremeno bilo u centru interesa, nešto kao današnje vijesti u medijima koje više sutra nisu toliko zanimljive ili su ih zasjenile one nove, aktualne. Pogotovo ako se radi o nekoj vrsti pobjede ili trijumfa nad tugom ili nesrećom.
Meni su groblja posebna i gotovo uvijek u nekom mjestu gdje dođem, obiđem i to počivalište, uglavnom mjesto tišine i spokoja, nekog mira koji prelazi i na moju nutrinu.
Nisu mi sva lijepa, a moje najdraže groblje je u mjestu mojih predaka, na moru, na otoku, gdje mirišu trave, cvjetaju oleanderi, gdje jedino cvrčci i šum mora remete potpunu tišinu i daju onaj potreban dojam stvarnosti i sadašnjosti. Tamo sam u ranoj mladosti odlazila sjesti na klupu, obično kraj ostataka starog sarkofaga i čitala knjige. To mjesto me nadahnjivalo i premda sam dosta plašljiva, nije me nikada tamo bilo strah, niti sam osjećala nelagodu. Zapravo sam već i tada naslućivala ono što sam kasnije i doživjela, da će me živući ljudi puno više isprepadati i povrijediti. Što je i logično jer ovih mrtvih više nema, pa čemu strah, ali mi onda nije jasno zašto se ljudi boje tih mrtvih na grobljima... možda zbog priča o duhovima i živim mrtvacima koje su i na mene snažno djelovale u djetinjstvu, pa se ni danas vjerojatno ne bih ugodno osjećala po noći sama na groblju, ali vjerujem, više zbog tih priča kojima se pubertetlije vole prepadati i zbog mog urođenog ili odgojom dobivenog straha od mraka.
Beč ima puno prekrasnih groblja, ali na žalost mnogi grobovi su potpuno zapušteni već duže rijeme. Pa je grad pokrenuo akciju uređivanja tih grobova o kojima se nitko ne brine. I to me zaista razveselilo. Premda se radi o nekom zemaljskom znaku koji više ne znači onome tko je u njemu pokopan (ili možda i da, tko zna?), nekako mi je to opet znak brige za one koji su otišli negdje gdje mi još nismo, premda inače ne patim od tih nekih vanjskih znakova bilo kakvog formalizma. I znam da ima ljudi koji dođu na grob i čitavo vrijeme se brinu o tome kako on izgleda, na kojoj strani bolje stoji cvijeće, koliko je svijeća zapaljeno, a da zapravo ne stanu, ne iskomuniciraju bilo molitvom ili nekim drugim oblikom ništa sa onim kome su došli.
Ipak se nadam da grob kao znak nadahne ljude i na neki razgovor u nutrini i tišini i da se sjećanje tako hrani jer je to ipak zadnje počivalište, makar i tih smrtnih kostiju, ali je isto tako i mjesto s koje je duša ili neki drugi oblik otišla... gdje god da vjerujete, ako vjerujete...
Isusov grob je ostao prazan i to je sigurno bila radosna vijest... jer znači da nakon smrti postoji i drugi život u nekoj drugoj dimenziji, da duša živi svoj neki novi život u drugim prostorima...
A nama ovdje ostaju grobovi, ne samo kao mjesta rastanka s onima koji su nas fizički napustili, nego baš zbog Uskrsnuća kao mjesto sastanka sa dušom koja je nstavila živjeti. Jasno da se mrtvog čovjeka možemo sjetiti bilo gdje i bilo kad... ali to (barem ja) ne činimo jednako u razgovoru s familijom, sjedeći u tramvaju ili sjećajući se vidjevši neku sliku... kao što to radimo na groblju.
I premda mi je zadnjih šest godina odlazak na Krematorij bolan i uvijek ispunjen suzama (vrijeme je nekako u mom slučaju zakazalo), taj odlazak tamo za Uskrs mi je poseban.
Jer je Ona umrla nekoliko dana nakon blagdana Usksra i ja sam sigurna da to nije slučajno. Ta duša je trebala brzo doći u Nebo, pretvoriti se u Anđela Čuvara za svoju djecu i sve nas i tako nas svake godine podsjetiti da nakon smrti dolazi i novi život, koji još ne razumijemo i za nas, koji ostajemo, ispunjen je boli, nerazumjevanjem i prazninom... Ali i nekim novim neopisivim osjećajem Neba na zemlji koje dolazi upravo preko tih naših bliskih umrlih i uskrsnulih.
Sretan vam Uskrs svima od srca... i posjetite svoje na groblju, ne znam za njih, ali vjerujem da će vama biti ispunjen odlazak tamo.
Post je objavljen 15.04.2006. u 00:30 sati.