Jučer sam nakon jako drugo vremena otišla na na susret u jednu katoličku, ne-hrvatsku zajednicu, ovdje u Beču. Bio je poseban program praćen orkestrom i zborom, kratkim promišljanjem o misteriju križa posebnog gosta svećenika jezuita i filozofa iz Indije koji zajednicu posjećuje jednom godišnje. Zatim je bila pjevana Sveta misa u jednoj prekrasnoj maloj baroknoj crkvi, pa večera i na kraju je pater-gost iznio, opet vrlo kratko, što sada radi u Indiji.
Upoznao nas je sa pojmom EKLAVYA koji bi u prijevodu značio nešto kao zajedništvo ili solidarnost. U konkretnom slučaju najveće jezuitske zajednice na svijetu (u blizini Bombaya) koju on ujedno i vodi, to znači da timovi socijalnih radnika pronalaze djecu prostitutki i organiziraju im školovanje, brinu se o tome da im podmire troškove za preživljavanje tijekom školovanja i pokušavaju ih na taj način osamostaliti kako u budućnosti ne bi i oni krenuli putem svojih majki. To je strašno zahtjevan, a i opasan posao jer se moraju boriti i sa svodnicima kojima ova organizacija trga radnu snagu iz okruženja.
Da bi nam što bolje opisao što ta EKLAVYA znači toj djeci, pročitao je nekoliko njihovih izjava nakon nekih susreta, a ja ih prenosim vama:
"Toliko puno bhaiyas i didis (djelatnici tima). I oni su došli nas posjetiti. Ja sam presretan. Za takav dan sam se molio Bogu, da takvih prigoda bude opet i opet." M.K. 12 god. Hindus
"Sir i kruh su bili odlični (mnogi su tada prvi puta probali sir). Bhaiyas i didis su tako dragi. Molim da opet dođete za Raksha bandhan svake godine, pa čak i za Ganesh chaturti. Ove godine ja pripremam svoj kip Ganesha. Zato jer mislim da su sve religije iste." Ovo je izjavio mali jedanaestogodišnji musliman.
Ono što je meni uvijek fascinantno u toj zajednici je blagost i razumijevanje za ljudske tegobe. Tako je svećenik Indijac pričao kako su te žene tamo zaista osuđene na prostituciju, jer je to jedini način da prehrane svoju djecu. Drugog posla jednostavno nema i mogu jedino ostaviti da im djeca umru... pa se čak i pitao koja majka u pravom smislu te riječi ne bi učinila čak i tako nešto strašno da prehrani svoje dijete. Čovjek je zaplakao dok je čitao još neka dječja svjedočanstva.
Taj čovjek velikog znanja i ljudske topline je nekolicini nas iz zajednice vodio biblijske satove i neku vrstu meditacije i duhovnih vježbi. Uvijek kad se sjetim toga, osjetim veliku mirnoću i spoznaju, ne toliko nekih činjenica, koliko svoje nutrine.
Ali nije taj svećenik onaj koji me prvi prihvatio u toj zajednici i zapravo tu počinje ono što stoji u naslovu. Naime, zašto jedna Hrvatica u Beču ne odlazi u svoju misijsku zajednicu, koja okuplja i druge Hrvate ovdje?
E, pa bila sam ja tamo... više puta. Ponekada bih otišla nedjeljom na Misu. A javila sam se kao mogući suradnik u zajednici, ili ako mi već ne mogu ponuditi neki posao da sudjelujem u nekim drugim aktivnostima. I našao meni župnik nekoga za koga bih mogla raditi. I povela ja svoju najbolju bečku frendicu, jer je čovjek trebao i nekoga iz njezine struke i odemo mi tamo i odradimo pošteno jedan mjesec, dok naš rodoljub Slavko nama ne postavi pitanje koliku bi mi plaću htjele (razgovor za posao vam neću prepričavati, kao ni neke druge pojedinosti oko suradnika koji su radili na projektu, to je za poseban post), a mi odgovorile neki iznos prosječne plaće u Austriji, ni previše, ni premalo, baš nešto u sredini. I dobijemo lekciju iz rodoljubno-katoličkog odgoja o tome kako su naši preci ovdje dolazili sa jednom vrećicom bez ičega i bili sretni da nešto rade, a za Domovinu i svoju Crkvu su uvijek rado davali (nismo skužile u koju kategoriju on spada) i bla, bla.
I odem ja opet tamo u našu crkvu i skužim da je tamo na oglasnoj ploči sve puno oglasa onih koji traže ili nude posao, zatim za čuvanje djece, prodaju auta... ma baš kao neki plavi oglasnik... I pitam se gdje je neka obavijest o nekom duhovnom životu, neki makar vjeronauk za odrasle, ako su duhovne vježbe prezahtjevne? ... ali tada nisam ništa našla.
I odem još jednom na misu i čujem svećenika kako drži politički govor i gledam ljude oko sebe, svi nešto pričaju, gleda se tko je što obukao, diže se nacionalni ponos, nekolicina muškaraca niti ne ulazi u crkvu, već stoje ispred da se malo popriča sa zemljacima, dok se žene tamo mole (valjda i za njih)... i mislim si, nisam ja iz ovog filma. Sigurno postoji neki bolji za mene.
I našla sam ga... zapravo ga je našao Savršeni u potrazi za mojim poslom. I javim se ja u tu zajednicu i skuže oni da ja nemam radnu dozvolu i kažu neka se javim kada dobijem dotičnu (zakon se poštuje), pa kažem ja kako bi se rado uključila u vjerski život. I razvesele se oni i pozovu me neka dođem vidjeti što oni rade i ako mi se svidi neka se priključim.
I postave me neizbježno i logično pitanje: "Kako to da nisam u svojoj govornoj zajednici?" I kažem ja njima kako je naša Crkva zbog povijesnih okolnosti bila ujedno i čuvarica nacionalnog, a ne samo vjerskog identiteta i kako se nakon osamostaljenja takav stav u nekim zajednicama, posebno onima u dijaspori, još uvijek zadržao, a kako meni za moj vjerski život treba nešto više, jer sa nacionalnom pripadnošću nemam problema i hranim ju na drugim mjestima. A oni mi kažu da su čuli za to i da je slično sa Crkvom u Poljskoj i pitaju se zašto je to (još uvijek) tako. A ja kažem da ne znam, da to nije moj stav i da ima jako puno kvaliternih svećenika i zajednica koji težište stavljaju na duhovnu izgradnju, ali da ovdje to izgleda nije slučaj, ili barem ja to nisam tako doživjela.
I mislim da je tu bit problema u bilo kojem mojem obliku, uvjetno nazvanog, izdajništva (možda ima još takvih, ali neću govoriti u nečije ime). Naime, ne gledam stvari kroz ružičaste naočale i sva moja naklonost i ljubav prema nekome ili nečemu neće umanjiti neke nedostatke ili, po meni, loše pojave koje se ne moraju mijenjati, ali se mogu barem priznati.
Dati ću usporedbu s nekim roditeljima, jer mi je to trenutno blisko. Dok ima onih koji će realno priznati da su im djeca teška, ponekada naporna ili razmažena, ima onih koji će uvijek pokušati izvući situaciju u onaj okvir koji bi oni htjeli imati. Pa će pronalaziti razne izgovore tipa... joj, baš je sada umoran... kaznit ću ga poslije (obično se ne provede) ili mu sada ove ili one zvijezde nisu naklonjene... I tako stvaraju male gnjavatore koji su predivni u njihovim očima. Ja spadam u prvu kategoriju i kada je moja djevojčica nemoguća ili ne sluša, kazniti ću je, reći ću da je nemoguća i sl.
Ili primjer s tečaja njemačkoga ovdje u Beču kada je sa mnom na tečaju bila još jedna Hrvatica koja je objašnjavala kako su naši autoputi prema moru dobri (tada je postojao još samo autoput Zagreb-Karlovac na tom potezu), na što sam ja rekla kako to nije istina i da su ceste, osim tog dijela, prilično opasne i u lošem stanju. Ona me pogledala kao da sam ja izrekla laž, a ne ona... i rekla da se tako ne predstavlja svoja zemlja strancima. Ne, strancima se laže, pa kada dođu skuže da smo, osim što nemamo autoputa (sada imamo i to sada govorim) i lažljivci. Fakat ne kužim u čemu je fora?
Ja stvarno volim i svoju Crkvu i svoju domovinu, ali ako me tamo, unatoč borbi da nešto promjenim, nitko ne čuje, otići ću tamo gdje me cijene i poštuju i gdje mi nude ono što meni treba. I ulovi me ponekad želja da se odem pomoliti na svom jeziku, a onda mi susjeda (Rvatica) kaže kako su zadnji puta kada je ona bila na našoj Misi skupljali novac za suđenje Anti Gotovini... I ja ipak odem u neku drugu crkvu, ne zato što ne bih dala za nečije suđenje (iako to država plaća), već zato što smatram da to nije primarna zadaća Crkve, osim ako obitelj Gotovina nije u tom pogledu zbrinjena od države ili je tako siromašna da joj treba pomoći. Po mjestu gdje su ulovili našeg Generala, nisam zaključila da se radi o neimaštini kod njega. Opet, nemam ništa protiv da mu se pomogne, samo mislim da crkva ne bi trebala biti mjesto gdje se milodari skupljaju po političkoj opredijeljenosti bez obzira što Crkva pokriva i nacionalnu kategoriju.
Ipak mislim da bi trebalo prevladavati zajedništvo u vjeri. A da je moguće uvjerila sam se u drugoj zajednici gdje su ljudi strašno solidarni i djelotvorni za njima potpuno druge nacije i vjere i pomažu onima kojima treba pomoć, najviše djeci da se školuju.
Znam da će se naći oni koji će mi reći da je najlakše otići negdje drugdje i pljuvati po svojima. Ali to uopće nije istina, jer nije jednostavno otići (dobro, kad ste razočarani to olakšava situaciju), a moje pljuvanje je opis situacije kakvu vidim i nije ništa drukčije od vremena kad sam bila prisutna tamo odakle sam otišla. Osim što me više nema, pa možda nemam pravo više komentirati? Jer informiranost nije u pitanju, znam sve što se događa, ne samo iz novina, već i od svojih blogera, ali ipak, možda nije popularno to raditi jer ste onda onaj prepotentni gastič koji pljucka po svojoj rodnoj grudi (u koju dolazi ljetovati i na praznike), a tamo kod njega je sve bolje. Onaj tko me bolje poznaje zna da jednako operem i esterajhere (pretprošli post govori o tome).
To ne znači da nisam prihvatila Austrijance ili da ne prihvaćam svoje Hrvate. Jednostavno sam u opoziciji kada se radi o lošim stvarima i uzimam ono najbolje i kod jednih i kod drugih.
Za neke sam izdajnik, za neke... nemam pojma, znam da je dom tamo gdje živiš i gdje si svaki dan, a da je zavičaj tamo gdje si se rodio i gdje se uvijek vraćaš svojim korijenima.
Pozdravlja vas Monoperajanka-Bečanka-Zagrepčanka, Novljanka ... naravno uvijek Hrvatica-katolkinja
Post je objavljen 30.03.2006. u 19:21 sati.