27.02.2006., ponedjeljak
....Dvije su mi godine tek..ili već
Danas sam se prije dvije godine ja, dragi mamini blogeri, rodila...izašla iz maminog trbuha van, i znam točno kroz kaj...sve vam ja kužim, a mama sve lijepo objašnjava. Baš se ne voli sjećati te noći, ali zato kaže da je na kraju sve lijepo završilo i da nije ni sanjala da će roditi takvu prefriganu i umiljatu slatkicu, pravu rasnu ljepoticu koja već lomi srca.
U vrtiću sam sjedila na tronu s krilima, imala sam krunu na glavi, novu haljinicu i puhala sam svjećice na torti, bilo je balona, ukrasa, šampanjca, (za djecu, of kors), dobila sam i poklon od vrtića (izabrala sam iz košare malog medu s pravim kompasom-ipak sam ja curica jednog Savršenog)...i svi su mi pjevali.
Puhala sam ja svjećice i jučer doma, ali veliku proslavu smo odgodili jer je tata morao voziti dedu i baku natrag u onaj grad gdje žive, bili su samo jedan dan, a dedi nije bilo dobro... pa je sada u bolnici.
Mama je žalosna i svako malo plače, ali kaže da bi joj puno teže bilo kada ne bi imala mene (i tatu, of kors..kaj ste mislili?) pokraj sebe da ju uveseljavam(o).
Ne znam, ne razumijem baš ja to sve, ali mama je jako sretna što me ima, ali se stalno nešto boji...kaže da je dijete najveća sreća i najveća briga, da se brineš od trenutka kada se rodi, zapravo i ranije, hoće li sve biti u redu, hoće li biti zdravo, hoće li ...ovo i ono...Ja stvarno ne razumijem zašo se toliko brine, meni je baš lijepo i ja se uopće ne brinem. Ni za sebe, ni za dedu...ja ne razmišljam o tome što bi se moglo dogoditi, ja se igram, svaki dan nešto novo naučim i znam točno što me uveseljava, pa ono što me rastužuje eliminiram ili urlam dok ne prođe. A kada prođe, više ne razmišljam zašto je to bilo, što je moglo biti...samo se igram dalje.
Zato mama kaže da su djeca najpametnija bića na svijetu, ali da odrasli ne znaju slušati i učiti od njih, već se samo nasmiju njihovoj naivnosti i «gluposti» koju su izvalili.
Ja baš ne razumijem što je odraslima smješno kada je nekad nešto kažem, ali se i ja smijem s njima kada je to njima tako zabavno. Tako sam neki dan bila s mamom u kupaonici, moja sestrična se sa svojiom mamom i tatom spremala na put i mama je rekla neka se sada oprostim od sestričnine male bebice, jer ju ona nosi sa sobom doma...pa kako je mama rekla da (se) moram oprostiti, ja sam se nježno nadvila nad bebicu i rekle: «Bebice, oprosti»...na što se mama srušila na pod od smijeha i počela mi nešto u svom stilu objašnjavati kako to znači rastati se od nekoga, a ne nekome nešto oprostiti...nisam to shvatila, ali nema veze, izgleda da je to ispala dobra fora.
Baka i deda su isto "pali u nesvjest" kada su čuli kako pjevam na mikrofon onu pjesmicu Moja mala djevojčica i kako znam sve riječi od početka do kraja....Pa normalno da to znam, čula sam ju miljardu puta, ali neka se vesele i plješću...Treba tim velikim izgleda toga, a meni je to isto super....
I što da vam kažem za kraj? Ja sam izgleda mamina i tatina najveća ljubav, istovremeno i mamina najveća briga (tata je navodno cool iako mama kaže da je totalno zaljubljen i prolupao), sve nešto naj-naj...Pa zaključujem da su najljepše stvari u životu, ujedno i lijepe i teške i da valjda tako mora biti zbog neke ravnoteže i dubine...uf, već brbljam kao moja mama, a rekla sam si već da ne želim zvučati uvijek kao ona...i ona kaže da ne želi biti kao svoja mama u nekim stvarima...hm, hm, to mi je isto zanimljivo...ali to je jedna druga tema.....
Idem se ja dalje igrati i veseliti i pjevati samoj sebi Sretan rođendan ti, sreeetaaan roođendan ti, sretan roooooođendan meni....
A svoje zarazno veselje prenosim i na vas sve skupa....
Pusa od
mamine (i tatine) djevojčice
|
- 18:00 -
Komentiraj (12) -
Isprintaj -
#
14.02.2006., utorak
Ljubav
Jedna od najveličanstvenijih, pa onda valjda i najizlizanijih riječi. Toliko da sam se i sama osjetila patetičnom pri odabiru naziva ovog posta. Da vas netko pita što je ona za vas, vjerujem da bi odgovora bilo bezbroj, a navodno je samo jedna ili barem iz jednog izvora. A možda se samo radi o jednoj te istoj u puno varijanti? Ili ipak ne?
U svakom slučaju ona kojom se ljudi očito najviše bave (barem po količini informacija) je ona između dvoje ljudi koji nisu u bilo kakvoj rodbinskoj vezi, već pretpostavlja zaljubljenost i seksualnost kao bitne elemente.
Neki dan sam čula da ta zaljubljensot među ljubavnicima traje od šest do trideset šest mjeseci, a nakon nje nastupa razdoblje ljubavi, one prave.
E, pa ta prava me naime zanima. Što ona podrazumijeva? Očito po pričama i iskustvima ljudi i svijeta oko nas, svašta... a na kraju često ništa. Naime, to je jedna duhovna kategorija i ljudi koji se bave bilo kakvom vrstom duhovnog rada, kažu da je ona prava istinska ljubav bezuvjetna. Dakle, nije opterećena našim ljudskim očekivanjima, nije proračunata, već je potpuno predana i podrazumijeva žrtvu. Pa kada tu definiciju prenesem na svakodnevni život, mogu zaključiti da mi ljudi zapravo vrlo rijetko dosegnemo tu izvornu ljubav u nekom ljudskom odnosu.
Jer od svojih partnera uglavnom očekujemo nešto i ne volimo ljude koji su prema nama grubi, nepošteni, nepažljivi. Dapače, ako živite s nekim tko vas maltretira ili zlostavlja, a dalje ste s njim jer ga volite, vi ste budala u ulozi žrtve koju ste sami zavrijedili... Jer tko vas sili da budete s nekim takvim. Danas deklarativno postoji sloboda izbora u takvim situacijama iako je vrlo često pod utjecajem raznih društvenih, gospodarskih, vjerskih... ili nekih sasvim osobnih razloga. Pa se pitam znači li to da neka osoba koja bi se u bilo kojem području (ekonomski, socijalno i sl) mogla odvojiti od osobe koja joj ne uzvraća ljubav, a ona ipak ostaje s njom i osjeća prema drugoj osobi ljubav, zapravo poznaje tu pravu ljubav istinskije od nekoga tko je u nekoj vezi iz računice koliko ti meni, toliko ja tebi? Znam da su ovo primjeri krajnosti, ali navodno je i to jedno od obilježja ljubavi.
Jer kako objasniti bezbrojne primjere u kojima neke osobe vole općepriznate društvene kretene? I unatoč raznim načinima ukazivanja okoline, teško ćete ju odvratiti od svoje ljubavi... barem neko vrijeme, duže ili kraće, dok ne dođe k sebi ili dok ju toliko ne povrijedi da sama uvidi kako je to beznadno. Radi li se tu o nekom pokušaju bezuvjetne ljubavi ili o samo malo upornijem primjerku ljudske vrste?
Danas se više-manje već odmalena djeci usađuje neki princip kako ni bračna ljubav ne mora biti nešto trajno... već osnovnoškolci gledaju sapunice gdje su ti osjećaji navodne velike ljubavi jako prevrtljivi i ostaje nejasno čime su vođeni... trajnošću i vjerom najmanje.
Jer ljudi smo, mijenjamo se, danas želimo jedno, sutra drugo... i tako, što je ljudsko nije nam strano zar ne? Nije, ali izgleda nije baš ni trajno, globalno gledajući. A i zašto bi bilo? Pa svijet se stalno mijenja, sve se mijenja, promjene su dobre, osvježe nas, daju nam novi štih.
Život je kratak, kažu neki prekratak, pa ako iza njega nema više ništa, čemu vezivanje za jednu osobu zbog nekog obećanja u nekom momentu zaljubljenosti, dobre volje, ili slabosti (kako neki vole nakon neuspjele veze govoriti)?
Pa stvarno, čemu? Da bi vaša djeca ipak imala majku ili oca pod istim krovom? Da bi si olakšali financijsko stanje? Da bi zadovoljili neke vjerske norme? (O.K. ovo zadnje je čisti S.F. u praksi, ali ipak ostavljam i tu mogućnost) Dakle?
Teško je davati tako neke globalne odgovore na ovakva pitanje, jer svaka je veza drukčija, ljudi su različiti... Pa ipak kada čitate neku od popularnih knjiga o vezama kao Muškarci su s Marsa, a žene s Venere ili nastavke o uspješnom zajedničkom životu nakon detektiranja razlika, sve se nekako svodi na neke kalupe i vjerujem da su primjeri vrlo bliski većini parova.
A zapravo se i radi o tome, da se možda previše bavimo psihologizacijama odnosa, otkrivanjem razlika i ukalupljivanjem u mušku i žensku stranu... Pa onda ona famozna i već vjerujem svima poznata krilatica kako ne možeš promijeniti drugog već samo sebe... pa onda čovjeka treba prihvatiti (ili ostaviti) sa svim njegovim vrlinama i manama... Jooooj, boli glava... A znate zašto? Jer nema srca, jer nema onog temeljnog izvora ljubavi zbog kojega se mijenjaš dobrovoljno i ne doživljavaš to kao poraz, već se dobrovoljno žrtvuješ za nekoga tko je to zavrijedio (pa i ja sam samo čovjek) ili još bolje rečeno za nešto novo što ne stvaraš sam, pa nisi niti sam u igri. A gdje je dvoje, tu je i prostor za promjene...
Kršćani vjeruju da je Ljubav sam Bog. Isto tako uče da nas je stvorio iz ljubavi. Dao nam je bezuvjetnu ljubav. Odgovorimo li na nju molitvom, otvaranjem srca, slušanjem te Božje ljubavi, i sami onda postajemo sudionici te najizvornije ili prave ljubavi. Koja se ne hvali, koja nije ljubomorna, koja poznaje dobrovoljnu žrtvu za drugoga (po meni bi ipak bila idealna obostrana takva ljubav u ljudskoj zajednici). Što me dovodi do zaključka da teško možemo postići onu duhovnu povezanost takve ljubavi bez pomoći Boga. Vjerojatno se zato i mladenci upućuju na snagu i izvor te Ljubavi koja je često u Crkvi prikazana kao odnos Isusa-zaručnika i Crkve-zaručnice... Ali kakve to veze sve ima sa stvarnim stanjem stvari i koliko budućih bračnih parova misli i radi na duhovnoj pripremi za svoj budući život? Nema se vremena za to, treba organizirati pozivnice, fotografije, cvijeće, haljinu, odijelo, jelovnik... ah, da i taj zaručnički tečaj gdje pričaju gluposti koje nemaju veze sa stvarnim životom, staromodni su i dosadni... To bi najradije izbjegli, ali ajde, ipak je lijepo imati vjenčanje u crkvi, to je baš romantično i nekako ... zgodno, pa ćemo onda i to odraditit ... Prazno, prazno, forma bez pravog sadržaja.
A što ako vam je partner ateist? Hoćete li ga uspjeti promijeniti (kako bi se to danas uz negodovanje psihologa nazvalo) ili kako sv. Pavao piše za ženu koja posvećuje svoga muža?
A što je sa agnosticima? Jesu li oni osuđeni samo na ljudsku, dakle nižu vrstu ljubavi?
Ne znam odgovore na sva ta pitanja... osobno vjerujem da svatko bez obzira na vjeru može doseći i tu neku višu Ljubav koja je u stanju izboriti se za jedan dio njezine vječnosti... Nije važno kaku ju nazivamo, bitno je da ju osjećamo i da radimo na njoj, i da vjerujemo u nju. I onda kada mislimo da nema smisla, ili da smo prerazličiti, ili da smo umorni od objašnjavanja... Zato na posao... S riječi na djela (to je uvijek najbolji dokaz) i naravno mijenjajte sebe, ali i druge. Ne na silu, već primjerom i postupcima. A očekivanja?
Pa ona su ljudska, a ljudski je griješiti. Navodno ona prava Ljubav sve prašta...
|
- 00:00 -
Komentiraj (9) -
Isprintaj -
#
02.02.2006., četvrtak
Austrijski impresionizam
Pred neki dan je u Bečkom Leopold muzeju zatvorena velika izložba francuskih impresionista pod nazivom Impresionisti iz pariškog muzeja d'Orsay. Ovaj muzej nalazi se u sklopu suvremenog muzejskog kompleksa (MuseumsQuartier – skraćeno MQ) opasanog nekadašnjim kraljevskim konjušnicama (ovaj podatak je još na provjeri, ali ako se ne varam tako sam pročitala u jednom tekstu). Nalazi se nasuprot Trga Marije Terezije (Maria Theresien Platz) i Prirodoslovnog Muzeja (Naturhistorischer Museum) i Muzeja povijesti umjetnosti (Kunsthistorisches Museum) u čijem produžetku je kraljevska rezidenciji Hofburg.
Stručna i ona manje stručna esterajherska javnost se dugo vremena sporila oko preuređenja tog kompleksa točnije komponiranju modernih arhitektonskih rješenja u vidu izgradnje muzeja (Leopold Museum, ZOOM- Kinder Museum, MUMOK- Muzej suvremene umjetnosti) i plesnog centra (Tanzquartier) u postojeću baroknu jezgru.
Kompleks je nakon prilično burnih i dugogodišnjih rasprava dovršen i jedan je od reprezentativnih prikaza uspješne arhitektonske komunikacije tradicionalnog i suvremenog. Ja se tamo vrlo ugodno osjećam i volim uvijek ponovno dolaziti i njegovati svoju sklonost spajanja nekih starih i novih elemenata... kako vanjskog prostora, tako i svojih unutarnjih dojmova.
Dakle, tamo sam se uputila u pratnji jedne drage mlade, vrijedne i sposobne arhitektice iz domaje da vidimo uživo te slikare koji su učinili prekretnicu u slikarstvu i dan danas djeluju suvremeno. Ukratko, najveća novost koju su unijeli u postojeći slikarski diskurs je ta što su odbacili dotadašnje akademske zadanosti i vrijednosti nekog umjetničkod djela i smatrali da je vrijednost u oku slikara, okrenuli se senzualnom doživljaju svijeta oko sebe, izašli van u prirodu i prepustili se njezinoj igri svjetla i boja. Neke slike, poput Monetovog svirača, Degasove Baletne lekcije, Van Goghove Zvjezdane noći, Gaugenove Les Alyscamps i Cezannovih kupačica, su po prvi puta predstavljene austrijskoj publici.
Na mene (a i moju supromatračicu) su slike ostavljale podjednak dojam neke prozračnosti, vedrine u toplim bojama i njihovim kontrastima, baš onaj osjećaj prvotne impresije koju su vjerojatno i htjeli izazvati njihovi autori koji su taj naziv zadobili kao nešto posprdno i negativno u vrijeme kada su se tek predstavljali javnosti.
Kaže moja najbolja bečka prijateljica nakon prošloljetnog boravka u Parizu, da je to grad u koji bi htjela odseliti. Ja ga poznam ponešto iz nekih putopisa iz vremena njegovog boemskog procvata kada je bio nezaobilazan za svakoga tko je htio osjetiti onu atmosferu koja se rječima teško opisuje.
Kada sam ju pitala što je njoj bilo tamo tako lijepo, rekla je ... svašta je ona rekla u pomiješanim impresijama... Ali otprilike je to zvučalo... U odnosu na ove smrknute i isfrustrirane Austrijance, ljudi su vedri, nasmijani, otovoreni, hrana je puna delicija, peciva na miljardu načina, grad je prekrasan... Kada sam počela ispitivati o nekim svakodnevnim konkretnim stvarima vezanim uz organizaciju prometa, kvalitetu zraka, vode i sl, ispalo je da im je javni prijevoz katastrofalan u odnosu na bečki, zrak je toliko zagađen da se reducira u ljetnim mjesecima vožnja automobilima, voda se baš ne preporuča piti iz pipe kao bečka na koju su bečlije s pravom ponosni... I zapravo sam zaključila da očito Pariz ima ono nešto što ga čini posebnim, inspirirajućim za umjetnike i posjetitelje, šarm i toplinu, unatoč nedostacima javnog prijevoza i spomenutih ekoloških problema. Očito je da se radi o osobno obojenom dojmu moje prijateljice i da nije slučajno što je baš Pariz centar jednog pokreta koji je sazdan na snazi dojmova i onog manje uhvatljivog i opipljivog trenutka u vremenu.
I tako nakon odgledanih slika francuskih impresionista, uputimo se moja gošća i ja prema prizemlju da vidimo što se još tamo može vidjeti... A kad tamo, austrijski impresionisti.
Budući da je ovo tekst o impresijama, preći ću odmah na svoju glavnu impresiju... Dakle, hm, kako da to opišem, žao mi je da nisam imala fotić... Ukratko... nevjerica, iznenađenje, smijeh. Esterajherski slikarski kolege su se bacili na slikanje svojih kućica u Alpama, pa čak i trgova i nekih tipičnih impresionističkih prizora svakodnevice, ali te boje, to cinično oko...odaje jedan potpuno drukčiji impresionizam, osim nekoliko slika koje su izgledale prekopirano. To jednosatvno nije bio izričaj originalnog impresionističkog podneblja... Dva kata više su esterajherski slikari pokazali svu snagu, originalnost i bliskost sa modernim slikarstvom, ali impresionizam je ostao kao neki mali izlet mediteranaca u planine... Nije nemoguć i može ostvariti neki poseban susret različitog, ali navikli na predstavljeni originalan opus, ostavlja dojam kvrgavosti.
Možda je i stvar u navici percepcije, pa je moj ograničeni mozak pod teretom navike, lakše prožvakao impresioniste kao francusku posebnost i jednog Klimta, Kokoschku ili Schillea kao austrijsku...
U svakom slučaju, ovih dana austrijska kulturna javnost ima puno tema. Od nedavno ponovno vraćene skulpture Saliera, čiji lopov je u zatvoru, ali izaziva neskrivene simpatije u rangu jednog Arsena Lupige, do konačnog raspleta trakavice oko pet Klimtovih remek djela za koja Austrija ipak neće odvojiti oko 250 milijuna eura koliko je potrebno da se slike zadrže u privatnim zbirkama. Slike tako automatski prelaze na raspolaganje Mariji Altmann (89), Amerikanki austrijskog podrijetla koja je od arbitražnog suda dobila pravo na povrat pet Klimtovih slika koje su nacisti ukrali njezinom stricu Ferdinandu Block-Baueru. O Mozartu i obilježavanju 2006. godine kao godine najvećeg glazbenog austrijskog (a mnogi kažu i svjetskog) genija dao bi se napisati posban post...
A ako vas uopće ne zanimaju teme iz kulture, evo jedne vrlo svakodnevne, a možda i korisne impresije svim onim Hrvatima u domaji koji zbog austrijske kupovine hrvatskih banaka i firmi često borave u Beču ili nekom drugom dijelu Austrije. Dakle, ako vam netko od poslovnih partnera ili austrijskih kolega uputi usmeni ili pismeni poziv riječima "Volio bih s tobom ručati", nemojte se zanositi onim našim balkanskim (pardon zapadno-balkanskim) običajem da će vas dotični i počastiti ručkom. Za takvu varijantu trebate čuti ili pročitati rečenicu koja u sebi sadrži glagol pozivati... Dakle..."Pozivam te na ručak" itd. E, tada ste tek ziher da ćete krkati na nečiji tuđi račun... I sad recite da stvarno ne impresioniraju tim malim-velikim razlikama dragi nam nekadašnji (a i današnji izgleda) vladari.
|
- 17:01 -
Komentiraj (9) -
Isprintaj -
#
|
