Jedna od najveličanstvenijih, pa onda valjda i najizlizanijih riječi. Toliko da sam se i sama osjetila patetičnom pri odabiru naziva ovog posta. Da vas netko pita što je ona za vas, vjerujem da bi odgovora bilo bezbroj, a navodno je samo jedna ili barem iz jednog izvora. A možda se samo radi o jednoj te istoj u puno varijanti? Ili ipak ne?
U svakom slučaju ona kojom se ljudi očito najviše bave (barem po količini informacija) je ona između dvoje ljudi koji nisu u bilo kakvoj rodbinskoj vezi, već pretpostavlja zaljubljenost i seksualnost kao bitne elemente.
Neki dan sam čula da ta zaljubljensot među ljubavnicima traje od šest do trideset šest mjeseci, a nakon nje nastupa razdoblje ljubavi, one prave.
E, pa ta prava me naime zanima. Što ona podrazumijeva? Očito po pričama i iskustvima ljudi i svijeta oko nas, svašta... a na kraju često ništa. Naime, to je jedna duhovna kategorija i ljudi koji se bave bilo kakvom vrstom duhovnog rada, kažu da je ona prava istinska ljubav bezuvjetna. Dakle, nije opterećena našim ljudskim očekivanjima, nije proračunata, već je potpuno predana i podrazumijeva žrtvu. Pa kada tu definiciju prenesem na svakodnevni život, mogu zaključiti da mi ljudi zapravo vrlo rijetko dosegnemo tu izvornu ljubav u nekom ljudskom odnosu.
Jer od svojih partnera uglavnom očekujemo nešto i ne volimo ljude koji su prema nama grubi, nepošteni, nepažljivi. Dapače, ako živite s nekim tko vas maltretira ili zlostavlja, a dalje ste s njim jer ga volite, vi ste budala u ulozi žrtve koju ste sami zavrijedili... Jer tko vas sili da budete s nekim takvim. Danas deklarativno postoji sloboda izbora u takvim situacijama iako je vrlo često pod utjecajem raznih društvenih, gospodarskih, vjerskih... ili nekih sasvim osobnih razloga. Pa se pitam znači li to da neka osoba koja bi se u bilo kojem području (ekonomski, socijalno i sl) mogla odvojiti od osobe koja joj ne uzvraća ljubav, a ona ipak ostaje s njom i osjeća prema drugoj osobi ljubav, zapravo poznaje tu pravu ljubav istinskije od nekoga tko je u nekoj vezi iz računice koliko ti meni, toliko ja tebi? Znam da su ovo primjeri krajnosti, ali navodno je i to jedno od obilježja ljubavi.
Jer kako objasniti bezbrojne primjere u kojima neke osobe vole općepriznate društvene kretene? I unatoč raznim načinima ukazivanja okoline, teško ćete ju odvratiti od svoje ljubavi... barem neko vrijeme, duže ili kraće, dok ne dođe k sebi ili dok ju toliko ne povrijedi da sama uvidi kako je to beznadno. Radi li se tu o nekom pokušaju bezuvjetne ljubavi ili o samo malo upornijem primjerku ljudske vrste?
Danas se više-manje već odmalena djeci usađuje neki princip kako ni bračna ljubav ne mora biti nešto trajno... već osnovnoškolci gledaju sapunice gdje su ti osjećaji navodne velike ljubavi jako prevrtljivi i ostaje nejasno čime su vođeni... trajnošću i vjerom najmanje.
Jer ljudi smo, mijenjamo se, danas želimo jedno, sutra drugo... i tako, što je ljudsko nije nam strano zar ne? Nije, ali izgleda nije baš ni trajno, globalno gledajući. A i zašto bi bilo? Pa svijet se stalno mijenja, sve se mijenja, promjene su dobre, osvježe nas, daju nam novi štih.
Život je kratak, kažu neki prekratak, pa ako iza njega nema više ništa, čemu vezivanje za jednu osobu zbog nekog obećanja u nekom momentu zaljubljenosti, dobre volje, ili slabosti (kako neki vole nakon neuspjele veze govoriti)?
Pa stvarno, čemu? Da bi vaša djeca ipak imala majku ili oca pod istim krovom? Da bi si olakšali financijsko stanje? Da bi zadovoljili neke vjerske norme? (O.K. ovo zadnje je čisti S.F. u praksi, ali ipak ostavljam i tu mogućnost) Dakle?
Teško je davati tako neke globalne odgovore na ovakva pitanje, jer svaka je veza drukčija, ljudi su različiti... Pa ipak kada čitate neku od popularnih knjiga o vezama kao Muškarci su s Marsa, a žene s Venere ili nastavke o uspješnom zajedničkom životu nakon detektiranja razlika, sve se nekako svodi na neke kalupe i vjerujem da su primjeri vrlo bliski većini parova.
A zapravo se i radi o tome, da se možda previše bavimo psihologizacijama odnosa, otkrivanjem razlika i ukalupljivanjem u mušku i žensku stranu... Pa onda ona famozna i već vjerujem svima poznata krilatica kako ne možeš promijeniti drugog već samo sebe... pa onda čovjeka treba prihvatiti (ili ostaviti) sa svim njegovim vrlinama i manama... Jooooj, boli glava... A znate zašto? Jer nema srca, jer nema onog temeljnog izvora ljubavi zbog kojega se mijenjaš dobrovoljno i ne doživljavaš to kao poraz, već se dobrovoljno žrtvuješ za nekoga tko je to zavrijedio (pa i ja sam samo čovjek) ili još bolje rečeno za nešto novo što ne stvaraš sam, pa nisi niti sam u igri. A gdje je dvoje, tu je i prostor za promjene...
Kršćani vjeruju da je Ljubav sam Bog. Isto tako uče da nas je stvorio iz ljubavi. Dao nam je bezuvjetnu ljubav. Odgovorimo li na nju molitvom, otvaranjem srca, slušanjem te Božje ljubavi, i sami onda postajemo sudionici te najizvornije ili prave ljubavi. Koja se ne hvali, koja nije ljubomorna, koja poznaje dobrovoljnu žrtvu za drugoga (po meni bi ipak bila idealna obostrana takva ljubav u ljudskoj zajednici). Što me dovodi do zaključka da teško možemo postići onu duhovnu povezanost takve ljubavi bez pomoći Boga. Vjerojatno se zato i mladenci upućuju na snagu i izvor te Ljubavi koja je često u Crkvi prikazana kao odnos Isusa-zaručnika i Crkve-zaručnice... Ali kakve to veze sve ima sa stvarnim stanjem stvari i koliko budućih bračnih parova misli i radi na duhovnoj pripremi za svoj budući život? Nema se vremena za to, treba organizirati pozivnice, fotografije, cvijeće, haljinu, odijelo, jelovnik... ah, da i taj zaručnički tečaj gdje pričaju gluposti koje nemaju veze sa stvarnim životom, staromodni su i dosadni... To bi najradije izbjegli, ali ajde, ipak je lijepo imati vjenčanje u crkvi, to je baš romantično i nekako ... zgodno, pa ćemo onda i to odraditit ... Prazno, prazno, forma bez pravog sadržaja.
A što ako vam je partner ateist? Hoćete li ga uspjeti promijeniti (kako bi se to danas uz negodovanje psihologa nazvalo) ili kako sv. Pavao piše za ženu koja posvećuje svoga muža?
A što je sa agnosticima? Jesu li oni osuđeni samo na ljudsku, dakle nižu vrstu ljubavi?
Ne znam odgovore na sva ta pitanja... osobno vjerujem da svatko bez obzira na vjeru može doseći i tu neku višu Ljubav koja je u stanju izboriti se za jedan dio njezine vječnosti... Nije važno kaku ju nazivamo, bitno je da ju osjećamo i da radimo na njoj, i da vjerujemo u nju. I onda kada mislimo da nema smisla, ili da smo prerazličiti, ili da smo umorni od objašnjavanja... Zato na posao... S riječi na djela (to je uvijek najbolji dokaz) i naravno mijenjajte sebe, ali i druge. Ne na silu, već primjerom i postupcima. A očekivanja?
Pa ona su ljudska, a ljudski je griješiti. Navodno ona prava Ljubav sve prašta...
Post je objavljen 14.02.2006. u 00:00 sati.