Pred neki dan je u Bečkom Leopold muzeju zatvorena velika izložba francuskih impresionista pod nazivom Impresionisti iz pariškog muzeja d'Orsay. Ovaj muzej nalazi se u sklopu suvremenog muzejskog kompleksa (MuseumsQuartier – skraćeno MQ) opasanog nekadašnjim kraljevskim konjušnicama (ovaj podatak je još na provjeri, ali ako se ne varam tako sam pročitala u jednom tekstu). Nalazi se nasuprot Trga Marije Terezije (Maria Theresien Platz) i Prirodoslovnog Muzeja (Naturhistorischer Museum) i Muzeja povijesti umjetnosti (Kunsthistorisches Museum) u čijem produžetku je kraljevska rezidenciji Hofburg.
Stručna i ona manje stručna esterajherska javnost se dugo vremena sporila oko preuređenja tog kompleksa točnije komponiranju modernih arhitektonskih rješenja u vidu izgradnje muzeja (Leopold Museum, ZOOM- Kinder Museum, MUMOK- Muzej suvremene umjetnosti) i plesnog centra (Tanzquartier) u postojeću baroknu jezgru.
Kompleks je nakon prilično burnih i dugogodišnjih rasprava dovršen i jedan je od reprezentativnih prikaza uspješne arhitektonske komunikacije tradicionalnog i suvremenog. Ja se tamo vrlo ugodno osjećam i volim uvijek ponovno dolaziti i njegovati svoju sklonost spajanja nekih starih i novih elemenata... kako vanjskog prostora, tako i svojih unutarnjih dojmova.
Dakle, tamo sam se uputila u pratnji jedne drage mlade, vrijedne i sposobne arhitektice iz domaje da vidimo uživo te slikare koji su učinili prekretnicu u slikarstvu i dan danas djeluju suvremeno. Ukratko, najveća novost koju su unijeli u postojeći slikarski diskurs je ta što su odbacili dotadašnje akademske zadanosti i vrijednosti nekog umjetničkod djela i smatrali da je vrijednost u oku slikara, okrenuli se senzualnom doživljaju svijeta oko sebe, izašli van u prirodu i prepustili se njezinoj igri svjetla i boja. Neke slike, poput Monetovog svirača, Degasove Baletne lekcije, Van Goghove Zvjezdane noći, Gaugenove Les Alyscamps i Cezannovih kupačica, su po prvi puta predstavljene austrijskoj publici.
Na mene (a i moju supromatračicu) su slike ostavljale podjednak dojam neke prozračnosti, vedrine u toplim bojama i njihovim kontrastima, baš onaj osjećaj prvotne impresije koju su vjerojatno i htjeli izazvati njihovi autori koji su taj naziv zadobili kao nešto posprdno i negativno u vrijeme kada su se tek predstavljali javnosti.
Kaže moja najbolja bečka prijateljica nakon prošloljetnog boravka u Parizu, da je to grad u koji bi htjela odseliti. Ja ga poznam ponešto iz nekih putopisa iz vremena njegovog boemskog procvata kada je bio nezaobilazan za svakoga tko je htio osjetiti onu atmosferu koja se rječima teško opisuje.
Kada sam ju pitala što je njoj bilo tamo tako lijepo, rekla je ... svašta je ona rekla u pomiješanim impresijama... Ali otprilike je to zvučalo... U odnosu na ove smrknute i isfrustrirane Austrijance, ljudi su vedri, nasmijani, otovoreni, hrana je puna delicija, peciva na miljardu načina, grad je prekrasan... Kada sam počela ispitivati o nekim svakodnevnim konkretnim stvarima vezanim uz organizaciju prometa, kvalitetu zraka, vode i sl, ispalo je da im je javni prijevoz katastrofalan u odnosu na bečki, zrak je toliko zagađen da se reducira u ljetnim mjesecima vožnja automobilima, voda se baš ne preporuča piti iz pipe kao bečka na koju su bečlije s pravom ponosni... I zapravo sam zaključila da očito Pariz ima ono nešto što ga čini posebnim, inspirirajućim za umjetnike i posjetitelje, šarm i toplinu, unatoč nedostacima javnog prijevoza i spomenutih ekoloških problema. Očito je da se radi o osobno obojenom dojmu moje prijateljice i da nije slučajno što je baš Pariz centar jednog pokreta koji je sazdan na snazi dojmova i onog manje uhvatljivog i opipljivog trenutka u vremenu.
I tako nakon odgledanih slika francuskih impresionista, uputimo se moja gošća i ja prema prizemlju da vidimo što se još tamo može vidjeti... A kad tamo, austrijski impresionisti.
Budući da je ovo tekst o impresijama, preći ću odmah na svoju glavnu impresiju... Dakle, hm, kako da to opišem, žao mi je da nisam imala fotić... Ukratko... nevjerica, iznenađenje, smijeh. Esterajherski slikarski kolege su se bacili na slikanje svojih kućica u Alpama, pa čak i trgova i nekih tipičnih impresionističkih prizora svakodnevice, ali te boje, to cinično oko...odaje jedan potpuno drukčiji impresionizam, osim nekoliko slika koje su izgledale prekopirano. To jednosatvno nije bio izričaj originalnog impresionističkog podneblja... Dva kata više su esterajherski slikari pokazali svu snagu, originalnost i bliskost sa modernim slikarstvom, ali impresionizam je ostao kao neki mali izlet mediteranaca u planine... Nije nemoguć i može ostvariti neki poseban susret različitog, ali navikli na predstavljeni originalan opus, ostavlja dojam kvrgavosti.
Možda je i stvar u navici percepcije, pa je moj ograničeni mozak pod teretom navike, lakše prožvakao impresioniste kao francusku posebnost i jednog Klimta, Kokoschku ili Schillea kao austrijsku...
U svakom slučaju, ovih dana austrijska kulturna javnost ima puno tema. Od nedavno ponovno vraćene skulpture Saliera, čiji lopov je u zatvoru, ali izaziva neskrivene simpatije u rangu jednog Arsena Lupige, do konačnog raspleta trakavice oko pet Klimtovih remek djela za koja Austrija ipak neće odvojiti oko 250 milijuna eura koliko je potrebno da se slike zadrže u privatnim zbirkama. Slike tako automatski prelaze na raspolaganje Mariji Altmann (89), Amerikanki austrijskog podrijetla koja je od arbitražnog suda dobila pravo na povrat pet Klimtovih slika koje su nacisti ukrali njezinom stricu Ferdinandu Block-Baueru. O Mozartu i obilježavanju 2006. godine kao godine najvećeg glazbenog austrijskog (a mnogi kažu i svjetskog) genija dao bi se napisati posban post...
A ako vas uopće ne zanimaju teme iz kulture, evo jedne vrlo svakodnevne, a možda i korisne impresije svim onim Hrvatima u domaji koji zbog austrijske kupovine hrvatskih banaka i firmi često borave u Beču ili nekom drugom dijelu Austrije. Dakle, ako vam netko od poslovnih partnera ili austrijskih kolega uputi usmeni ili pismeni poziv riječima "Volio bih s tobom ručati", nemojte se zanositi onim našim balkanskim (pardon zapadno-balkanskim) običajem da će vas dotični i počastiti ručkom. Za takvu varijantu trebate čuti ili pročitati rečenicu koja u sebi sadrži glagol pozivati... Dakle..."Pozivam te na ručak" itd. E, tada ste tek ziher da ćete krkati na nečiji tuđi račun... I sad recite da stvarno ne impresioniraju tim malim-velikim razlikama dragi nam nekadašnji (a i današnji izgleda) vladari.
|
