Danas sam se prije dvije godine ja, dragi mamini blogeri, rodila...izašla iz maminog trbuha van, i znam točno kroz kaj...sve vam ja kužim, a mama sve lijepo objašnjava. Baš se ne voli sjećati te noći, ali zato kaže da je na kraju sve lijepo završilo i da nije ni sanjala da će roditi takvu prefriganu i umiljatu slatkicu, pravu rasnu ljepoticu koja već lomi srca.
U vrtiću sam sjedila na tronu s krilima, imala sam krunu na glavi, novu haljinicu i puhala sam svjećice na torti, bilo je balona, ukrasa, šampanjca, (za djecu, of kors), dobila sam i poklon od vrtića (izabrala sam iz košare malog medu s pravim kompasom-ipak sam ja curica jednog Savršenog)...i svi su mi pjevali.
Puhala sam ja svjećice i jučer doma, ali veliku proslavu smo odgodili jer je tata morao voziti dedu i baku natrag u onaj grad gdje žive, bili su samo jedan dan, a dedi nije bilo dobro... pa je sada u bolnici.
Mama je žalosna i svako malo plače, ali kaže da bi joj puno teže bilo kada ne bi imala mene (i tatu, of kors..kaj ste mislili?) pokraj sebe da ju uveseljavam(o).
Ne znam, ne razumijem baš ja to sve, ali mama je jako sretna što me ima, ali se stalno nešto boji...kaže da je dijete najveća sreća i najveća briga, da se brineš od trenutka kada se rodi, zapravo i ranije, hoće li sve biti u redu, hoće li biti zdravo, hoće li ...ovo i ono...Ja stvarno ne razumijem zašo se toliko brine, meni je baš lijepo i ja se uopće ne brinem. Ni za sebe, ni za dedu...ja ne razmišljam o tome što bi se moglo dogoditi, ja se igram, svaki dan nešto novo naučim i znam točno što me uveseljava, pa ono što me rastužuje eliminiram ili urlam dok ne prođe. A kada prođe, više ne razmišljam zašto je to bilo, što je moglo biti...samo se igram dalje.
Zato mama kaže da su djeca najpametnija bića na svijetu, ali da odrasli ne znaju slušati i učiti od njih, već se samo nasmiju njihovoj naivnosti i «gluposti» koju su izvalili.
Ja baš ne razumijem što je odraslima smješno kada je nekad nešto kažem, ali se i ja smijem s njima kada je to njima tako zabavno. Tako sam neki dan bila s mamom u kupaonici, moja sestrična se sa svojiom mamom i tatom spremala na put i mama je rekla neka se sada oprostim od sestričnine male bebice, jer ju ona nosi sa sobom doma...pa kako je mama rekla da (se) moram oprostiti, ja sam se nježno nadvila nad bebicu i rekle: «Bebice, oprosti»...na što se mama srušila na pod od smijeha i počela mi nešto u svom stilu objašnjavati kako to znači rastati se od nekoga, a ne nekome nešto oprostiti...nisam to shvatila, ali nema veze, izgleda da je to ispala dobra fora.
Baka i deda su isto "pali u nesvjest" kada su čuli kako pjevam na mikrofon onu pjesmicu Moja mala djevojčica i kako znam sve riječi od početka do kraja....Pa normalno da to znam, čula sam ju miljardu puta, ali neka se vesele i plješću...Treba tim velikim izgleda toga, a meni je to isto super....
I što da vam kažem za kraj? Ja sam izgleda mamina i tatina najveća ljubav, istovremeno i mamina najveća briga (tata je navodno cool iako mama kaže da je totalno zaljubljen i prolupao), sve nešto naj-naj...Pa zaključujem da su najljepše stvari u životu, ujedno i lijepe i teške i da valjda tako mora biti zbog neke ravnoteže i dubine...uf, već brbljam kao moja mama, a rekla sam si već da ne želim zvučati uvijek kao ona...i ona kaže da ne želi biti kao svoja mama u nekim stvarima...hm, hm, to mi je isto zanimljivo...ali to je jedna druga tema.....
Idem se ja dalje igrati i veseliti i pjevati samoj sebi Sretan rođendan ti, sreeetaaan roođendan ti, sretan roooooođendan meni....
A svoje zarazno veselje prenosim i na vas sve skupa....
Pusa od
mamine (i tatine) djevojčice
Post je objavljen 27.02.2006. u 18:00 sati.