Ponekad mi u glavi nastane psihološki čušpajz iz kojeg se pokušavam izvući nekim suvislim odgovorom. Ali teško je to, jer odgovori nisu uvijek jasni iako bih voljela da se o nekim temeljnim stvarima ljudi mogu malo bolje razumjeti... Jer kako objasniti da se ljudi sukobe oko istih stvari koju neki vide na jedan, a drugi na neki potpuno drukčiji način.
Tako će neki reći da je istina u oku promatrača, pa je onda možda danas važnije promotriti to oko, nego pokušati pronaći Istinu, pa čak kada i vjerujete da je ona Jedna ili je sam Bog.
Naravno, to je i bogatstvo različitosti i ne mora nužno biti negativno, jer dijalog bi nas trebao obogaćivati, a ne sputavati, učiti toleranciji i prihvaćanju različitosti, širiti vlastite horizonte i pokušati razumjeti svijet oko sebe na nekoj podlozi humanosti.
Na žalost, kultura dijaloga je nešto što zvuči kao zgodna fraza u raspravama, ali u praksi ju rijetki dosežu.
Budući da ni sebe ne svrstavam u manjinsku grupu koja vlada tim terminom, mogu samo pokušati izdvojiti neke, po meni, ključne razloge zašto je to tako i zašto uglavnom dolazi do nesporazuma u komunikaciji.
Jedan od ključnih mi se čini ukalupljivanje svjetonazora koji onda naravno podrazumijeva i stavljane drugih oko sebe u određene okvire gdje se izgube neke bitne sastavnice svakog pojedinca, koje su ponekada u području različitih, pa čak na prvi pogled suprotstavljenih svjetonazora.
Da budem još jasnija ... Već se uvriježila podjela na konzervativce i liberale ili ljevičare i desničare i to se uzima i onda koristi pri svakom manjku neke suvislije argumentacije.
Tako su i u primjeru gimnazijalke koja je pisala o svojim profesorima (očito negativno) svi oni koji zagovaraju slobodu govora demokratični, dok su oni koji upozoravaju na neke segmente okvira te slobode izražavanja, naravno konzervativci.
Ja se uvijek u tim podjelama, ovisno o određeneom slučaju o kojem se radi, osjetim kao podvojena osoba, ili u najmanju ruku, nekada kao zatucana konzervativka (to obično ide zajedno, ne?), a nekada kao vrlo slobodoumna liberalka (u istom tonu spajam ove dvije kovanice). Zapravo mislim da bi me najbolje okarakterizirao pojam liberalne konzervativke ili konzervativne liberalke koja situaciju procjenjuje spojem intuitivnog i racionalnog... jesam vas upozorila na početku da se radi o jednom čušpajzu.
A osim ukaluplivanja drugih, potrebni sasatojci za jedan što bogatiji čušpajz je i strah. Ne onaj obrambeni koji svaki čovjek ima kako bi se zaštitio u svijetu oko sebe, već jedan psihološki strah od napada drugih na vlastiti integritet, zatim strah od kritike (pogotovo one loše), zatim strah od izmicanja stvarima kontroli, zatim strah od stvari u koje nismo dobro upućeni ...
Osim toga, licemjernost je jedan bitan začin u svemu, jer ćemo spremno reagirati na neke oblike izmicanja kontrole ili neprimjerenog ponašanja, dok se u slučajevima kada nam to ne odgovara iz bilo kojih razloga, nećemo tako spremno baciti u odgojne mjere nad drugima.
Možda se radi i o nedosljednosti koja nas često krasi...
I na kraju bih spomenula uskogrudnost koja često graniči ili je očiti primjer ograničenosti, kako uma tako i srca. Pa smo često u nesposobnosti da sagledamo situaciju spremni udariti po drugome kojega nismo niti pokušali razumjeti. Najočitiji primjer za to je mladac koji je izjavio kako su blogeri oni koji se okreću virtualnom svijetu, umjesto da se okrenu pravom životu (parafraziram, ali tako sam zapamtila). Tako je to zaključio mladi ambiciozni momak koji ima svu potrebnu preporuku za uspjeh u hrvatskoj stvarnosti.
Vidim da je novinarka jučerašnjeg priloga napravila ispravak domaće zadaće, gdje su se pod paljbom blogera i neki jučerašnji sugovornici pokušali ograditi ili barem pojasniti svoje stavove, ali sve u svemu, evo kako ja to vidim.
Sloboda govora je sigurno pravo svake osobe. Naravno da ne podržavam vrijeđanje, klevetanje ili ogovaranje i to nije niti moj osobni stil pisanja. Ali neka kritika ili izražavanje mišljenja je nešto što smatram konstruktivnim i poželjnim, a ponekad i to spada u jednu od gore navedenih nepoželjnih komunikacijskih sredstva. Tako da ni tu baš granice nisu uvijek jednoznačne. A o granicama dobrog ukusa ili izražavanja ne bih zaduživala organe vlasti, društvo ili neke odgojne ustanove, već prvenstveno roditelje koji sve manje vremena imaju za odgoj svoje djece.
Pa i za to da ih se upozori da ako rade nešto za što oni ne znaju, neka to rade uvijek kritički, ali ne zlonamjerno i mudro, tako da sve što žele kažu a da pritom nikoga ne spomenu imenom i prezimenom jer su još mladi i ovisni o starijima koji svoju moć pokazuju još uvijek prvenstveno snagom sankcija.
I gledano u globalu, jesam da se djeca uče, pa i kažnjavaju ako je potrebno. I tu sam vjerojatno konzervativna po onoj famoznoj podjeli.
Ali u ovom slučaju gdje sam vidjela neke starije, a i mlađe glavice koje nisu pokazale razumijevanje, želju za dijalogom i onda sagledavanjem situacije... već sam vidjela prvenstveno sankcije i ograničenost, prelazim na ovu stranu gdje se brani sloboda govora, pa makar i u našem nestvarnom svijetu zbog kojeg onda ne vidim zašto se diže toliko prašine kod ovih u stvarnom...
A taj stvarni je stvarno nekada fascinantan i vrlo jednoznačan... Pa tako nakon nebrojeno mnogo žrtava, izgubljenih života u obrani domovine, danas čujem kako su obitelji jednog od najvećih krvnika današnjice, neki hrvatski generali izrazili sućut povodom smrti... Jer život u zatvoru ih zbližava, pa zajedno kartaju, kuhaju, slave rođendane, a na kraju krajeva kršćanski je i ljudski oprostiti....
Ne izaziva li takva gesta totalnu apsurdnost situacije u kojoj se relativiziraju sve nevine žrtve? Ako bih na primjer dodala kako su sve te žrtve bile nepotrebne i kako se možda moglo i drukčije izvojevati nezavisnost, bila bih vjerojatno proglašena ljevičarkom ili barem nedomoljupkom. Ali ako se naši generali i vođe dogovaraju, pregovaraju i na kraju izražavaju sućut ubojicama, onda je to izraz kršćanskohg praštanja. Pa sam pretpostavljam onda i loša kršćanka koja se pita po kojem to principu se tako nekom oprosti ili barem jednim dijelom solidarizira, makar i sa zadnjim pozdravom, dok se s druge strane jednoj mladoj djevojci nakon neprimjerenog izražavanja mišljenja ne oprašta, već ju se uči redu...
Iako je krvnik izjavljivao kako su žrtve potrebne želi li se doći do cilja, i mnoge zločine kreirao, sam nije nikada platio kaznu.
Zato ju plaćaju oni koji u nekom nestvarnom svijetu još ne znaju prefriganošću jednog političara malo umješnije izjaviti svoje mišljenje.
Ali nema veze, zato su tu odrasli koji ih uče pristojnosti, domoljublju i svim drugim jednoznačnim vrlinama bez upita.
|
