Nisam provjeravala podatke, niti pročitala drugu stranu priče, ali ono što sam pročitala o micanju tumača za gluhonijeme gledatelje HTV-a iz Redakcije religijske kulture, nije me ostavilo ravnodušnom. Naime, i sama sam se kroz rad u pojedinim vjerskim medijima susretala sa takvim stavovima da je za određenu vrstu posla potrebna, osim profesionalnosti, i podobnost. Ili možda točnije rečeno vezano uz ovaj slučaj, određena vjersko-moralna pretpostavka za obavljanje posla.
U nekim prijašnjim vremenima društvo je bilo koncipirano tako da se politička podobnost pretpostavljala profesionalizmu. I to je bilo vrlo loše.
Ne znam treba li povlačiti paralelu između ovog slučaja sa tim ranijim vremenima, jer mi se čini da se ipak radi o nečem drugom. Tim više što se ovaj primjer izdvojio kao nešto nevjerojatno, dok u bivšem nam režimu takva pojava prihvaćala kao dio funkcioniranja sustava.
Dakle, ne vjerujem da se radi o nekoj diktaturi Katoličke crkve u Hrvata, jer je slučaj vezan za program o kojem se brine Crkva, ali je ipak na javnoj televiziji, pa nije baš sasvim izvan okvira svih ostalih građana, a ne samo vjernika.
Mislim da je temeljno pitanje, moraju li ljudi koji rade u Redakciji programa za religijsku kulturu, ujedno biti i vjernici. Ili, trebaju li općenito u javnim medijima o Crkvi ili crkvenim medijima biti vjernici i to pripadnici katoličke vjere?
Moj odgovor na ovo bi bio i da i ne... znam da nije nešto jako originalno, ali pokušati ću biti konkretnija. Naime, smatram da neke vijesti ili izvješća sa vjerskih događanja može jednako dobro obaviti i novinar koji nije vjernik, pod uvjetom da je kvalitetan novinar tj. da se informira o stvarima koje možda ne zna ili ne razumije, a bitne su za izvješće, kao uostalom i za sve drugo o čemu izvještava. Što se tiče nekih drugih formi koje zahtjevaju temeljnije poznavanje Crkve ili crkvenog nauka, vjerujem da će to s više razumjevanja i osobnog vjerničkog iskustva bolje učiniti vjernik, ali opet pod uvjetom da se radi o dobrom novinaru. Naime, samo vjerničko iskustvo ne mora pridonijeti i dobrom novinarskom uratku.
To je što se tiče novinara. A što se tiče ostalih djelatnika, kao što su tehničari, glazbeni urednici i dr... mislim da tu stvarno nije presudno da u kreiranju programa budu i praktični vjernici. Jedan dobro upućeni glazbeni urednik može bolje znati gdje i kada pustiti neku pjesmu, bez obzira kakav mu je vjerski život, jer u eter ide pjesma, a ne njegov govor... I možda će biti slučajeva gdje će i vjerski odnos pridonijeti boljem ili potpunijem odabiru, ali to nije nikakvo pravilo i ne podrazumijeva se, već ovisi prvenstveno o glazbenoj upućenosti.
Što se pak tehničara tiče, stvarno ne vidim niti jedan razlog zašto bi oni morali biti vjernici. Uvijek bih radije surađivala sa dobrim programskim realizatorom (kada bolje razmislim ... i imala sam jednog savršenog :-) koji svoj posao radi dobro, nego sa tehničarem-vjernikom koji je šlampav u svom dijelu posla.
A što se konkretnog slučaja gospođe koja je prevodila Svetu misu za gluhonijeme tiče, doživljavam ju dijelom kao tehničara ili nekoga tko ne sudjeluje u kreiranju u smislu sadržaja, iako je prevođenje bilo koje vrste uvijek i kreativan posao i sigurno da zahtjeva i poznavanje materije. Ali ovdje to očito nije bilo upitno, jer je ona to radila nekoliko godina i to zadovoljavajuće.
Upitna je postala njezina primjerenost za nastavak tog posla. I to zato jer je ušla u brakorazvodnu parnicu. Što smatram zaista njezinom privatnom stvari i objašnjavati razloge nadređenome čini mi se prilično degradirajuće. A osim toga pretpostavlja da svatko tko se deklarira kao vjernik i zadovoljava neke formalnosti, ujedno slovi kao moralna osoba. Što bi značilo da je bila moralna do trenutka kada je počeo razvod od supruga. U Crkvi je inače taj problem sa razvedenima prilično neriješen u praksi... Jer ima zaista iskrenih vjernika koji su moralni i časni ljudi, ali nakon razvoda (za koji uopće ne moraju biti krivci) ne smiju sudjelovati u nekim sakramentima. No dobro, takav je stav Crkve i to zapravo i nije ovdje tema. Tema je da je urednik maknuo svojeg djelatnika iako posao koji je radio nije pod jurisdikcijom Crkve, već se više radi o nekoj nepisanoj preporuci koja je možda poželjnija s obzirom na prirodu posla.
A tko se bunio? Navodno neki gledatelji (i to gluhonijemi, iako nije jasno kako su to uspjeli učiniti preko telefona ?!?). Ono što mogu reći iz nekog osobnog iskustva je da se često neki čak i kvalitetni ljudi u novinarskoj profesiji u Crkvi ne znaju baš snaći s glasom naroda koji je često nekritički, jednostran i plod neke dosade u glavi, pa se u nedostatku drugih sadržaja (što je nekako nespojivo sa duhovnozaokupljenim ljudima) okreću brojevi telefona ne bi li se ukazalo na neke strašne moralne propuste ili pogreške.
Bez poznavanja činjenica i često neinformirani, ljudi su spremni igrati ulogu i suca i savjetnika. A odgovorni crkvenjaci tu se obično pokažu neodlučni u obrani svojih djelatnika, ili barem u pokušaju razumjevanja ili razgovora, već se stvari rješavaju tako da se izbjegne neki sukob ili rasprava i sve mirno riješi na način popuštanja, a često i podilaženja publici odnosno konzumentima.
A sve je to i zato jer se visoka profesionalnost u katoličkim medijima u Hrvatskoj još uvijek razvija i jer se brka profesionalnost sa vjerskim osjećajima, pa nije nemoguće da se čuje kako bi novinari u tom segmentu svoj posao trebali doživljavati kao gradnju katedrale, a ne samo kao posao za koji se dobiva novac. I istina je da svaki posao treba raditi sa srcem i pošteno, pa tako katolički novinari nisu predodređeni da budu etičniji od drugih, jer bi svi novinari trebali pošteno i istinito izvještavati. Ali je jednako tako potrebno usaditi stav da je i to posao za koji treba biti adekvatno plaćen, po mogućnosti ne putem drugih studenata na Student-servisu (što nije samo nemoralno, već i protuzakonito), već onako kako svaki radnik zaslužuje po zakonu. Što je ujedno i jedan od temelja Socijalnog nauka Crkve o čemu je pisalo više papa.
U ovom konkretnom slučaju radi se o radnici koja je maknuta s posla jer je nekim okolnostima u svom životu, po procjeni urednika, prestala zadovoljavati kriterije za obavljanje svog posla.
Kad se sjetim nekih ljudi koji su haračili na jednom katoličkom mediju i njihovog nemorala u poslovanju, stvarno sam zbunjena tim određivanjem kriterija.
Voljela bih kada bi se pojavili ljudi koji će više pažnje posvetiti pravim ljudskim i profesionalnim kvalitetama, nego zadovoljavanju često prazne forme koja vodi suvremenoj farizejštini kako u Crkvi, tako i u društvu. A znam da takvih ljudi ima... samo ne dolaze do bitnih pozicija, jer su glasniji oni sa željeznom rukom kao i svugdje tamo gdje su bili i farizeji u Isusuovo vrijeme. Na vodećim položajima... Iako je već davno jednom došao Onaj koji je dopustio da mu raspuštenica opere noge... i sablaznio sve oko sebe.
Prevedeno na neki suvremeniji jezik, vjerujem da bi Isus osobu koja se kaje ako je nešto loše napravila, prihvatio ponovno kraj sebe. Puno manji po toj velikodušnosti će otjerati raspuštenice iz svoje blizine, pa čak ako one i pošteno zarađuju za svoj kruh.
Post je objavljen 20.03.2006. u 18:01 sati.