Susreti s Učiteljom - 11.dio
- Što si ti po struci, nikad te nisam pitao, niti mi je palo na pamet, ako je uopće bitno? - jednom sam ga pitao.
- Pa i nije bitno. Završio sam psihologiju, a s vremenom i doktorirao. Davno je to bilo.
- Hoćeš reći da to nije tvoje područje interesa?
- Bilo je, tada. Ili sam barem mislio da je, uvjerio se u to. Trčao sam za akademskim stupnjevima, bio sam dobar u tome, ali nikad me to nije ispunjavalo. Uvijek se to svodilo na novi i novi cilj ispred nosa, nova stepenica prema gore, a kad dođeš gore, prilično visoko u tom akademskom smislu, onda vidiš da gore nema ničega i da si jednako neispunjen kao što si bio i na početku, čak i više, jer si umoran od silnog uspinjanja po stepenicama znanstvene karijere. Gore nema ničega, samo praznina i ništavilo.
- Dobro, a gdje ima nečega?
- U nama.
- A zašto onda ići na fakultete i završavati ih? - pitao sam se, a i njega. - Kakvog sve to onda ima smisla?
- Nemam pojma. Pitaš krivu osobu. Ako se mene pita, ne treba ni ići na njih, niti ih završavati, hahaha. Gubitak vremena. Čovjek treba učiti ono što ga istinski zanima. Ono što ga ne zanima, uglavnom mu nije ni potrebno. Jasno, treba naučiti neke praktične stvari koje ga ne zanimaju, ali mu koriste u svakodnevnom životu, ali te dvije stvari ne treba miješati.
- A od kuda onda ovo tvoje znanje o kojem pričaš? Morao si ga negdje prikupiti.
- Svakako. Cijelo vrijeme fakulteta, a i godinama kasnije, intenzivno sam proučavao područja koja su me zanimala.
- Ok, koja su to područja?
- Jedno je komparativna religija. Ona mi je prvenstvena pomogla da odbacim religiju, kao što sam ti već jednom rekao. Druga je komparativna književnost. Ona mi je pomogla da odbacim književnost.
- Zar i književnost? - iskreno me iznenadio.
- Da. Koja je svrha Dostojevskog? Prousta? Svih tih nebrojenih piskarala koji su ispisali pretjerane količine stranica? Ne kažem kako je to sve potpuno beskorisno ili nepotrebno, ali mene to više ne zanima. Ne kažem da u tome nema ljepote, ali nekad u tim debelim romanima moraš proći kroz 50 dosadnih stranica da bi iskopao jednu smislenu rečenicu koja ima neko značenje za tebe osobno. A o zapadnjačkim filozofima da i ne govorim. Tek oni su potpuni gubitak vremena. Žao mi je za svaku minutu koju sam potrošio na Kierkegaarda ili Kanta. Oni su svjetski priznati, cijenjeni i slavljeni filozofi, a ti ljudi jednostavno nisu imali nikakve veze sa stvarnošću. Oni su predstavnici filozofije u njenom najzamornijem smislu. Oni beskrajno filozofiraju, intelektualiziraju, beskrajno, postavljaju teze, ruše ih, postavljaju nove, i tako unedogled. Cijeli taj proces je u njihovoj glavi, dok im srce ostaje hladno kao led. Što se mene tiče, to su bolesnici.
- Moram priznati da su i meni ti zapadnjački filozofi, pogotovo ekipa iz 19.-og i prve polovice 20.-og stoljeća, uvijek djelovali odbojno i hladno. - rekao sam. - Ali imaju li onda uopće smisla knjige, čitanje...?
- Ono što te ispunjava, to ima smisla. Ono što te odbija, to nema. Treba stvari pojednostaviti, ne komplicirati. Ljudi generalno kompliciraju, jer su ih tako naučili. Zato su generalno nesretni, jer i to su ih naučili, da je to normalno i u redu. A niti je normalno, niti je u redu biti nesretan. Normalno je biti sretan. Normalno je raditi ono što te veseli, kroz što rasteš i razvijaš se. Nije normalno raditi u DM-u, makar tisuću puta bio 'najbolji poslodavac'. Normalno je slušati svoje srce, nije normalno slušati tuđe bolesne mozgove. Stvari u društvu su krajnje izokrenute i poremećene. Imat ćeš puno posla dok pohvataš konce i shvatiš tu bolesnu igru. Kad je shvatiš, onda je više nećeš shvaćati ozbiljno. Vidjet ćeš da svi nose maske, ali vidjet ćeš kroz njih, dobro ćeš znati tko su oni koji ih nose. Neće te više moći lagati, ni vozati, ni pričati ti svoje horor-bajke. Čim ih vidiš kroz maske, ono što stvarno jesu, njihova lažna moć automatski nestaje. Nema više autoriteta, nema više hijerarhije, cijela ta smiješna igra nestaje u trenu. Ne možeš ih više shvaćati ozbiljno. Najvažnije od svega, nestaje strah. A ono što se počinje nazirati, to je sloboda. Kad počneš živjeti iz srca, tek tada počinješ živjeti.
|
