Ako se mene pita, kad se sve zbroji i oduzme, kad se sve u obzir uzme, odgovor je svakako patetika. No krenimo redom.
Ne bi mi palo na pamet da više napišem i jednu jedinu riječ o Balašu i njegovim nazovi neprikosnovenim kao pjesničkim uratcima da nije bilo te jedne jedine marketinške fore na njegovim plakatima koji pozivaju na skori koncert tog nazovi poete u Opatiji. Muvajući se po Rijeci i okolici svako malo ugledah te plakate. Pa koliko ih je, majku mu, ja mislio kako Balaš-fanovi žmirećki dolaze na njegove koncerte, kako ih ne treba ni obavještavati, ni pozivati, oni u maniri kakvih mjesečara, na žmirećki, samo nekako, neobjašnjivo dođu, u kolonama. Ali izgleda da je stvar ipak kao i s koka-kolom, čim stane reklama, stane i prodaja.
Na plakatu, jasno Đole, ko drugi, njegov proizvod se prodaje, onako gleda u nebo, filozofski, malo vuče na Mojsija, gleda u nebo onako... pjesnički(?), ili možda sijerkovićevski, pita se hoće kiša, ili se pita a jel to stvarno neko odgore gleda sve, povlači te konce, zajebava se? Jel to stvarno neko gore? Ili se ništa ne pita, nego si samo misli: jebote, kakav li sam samo pjesnik, nema me zemlja. Bit će da je ovo zadnje u pitanju, jer iznad njegove mojsijevske glave stoji redak, a taj je i razlog što sada ovo piskaram, redak koji me apsolutno iziritirao do nivoa da sam, gledajući u taj plakat, dok je onaj na njemu gledao u nebo, pomislio: a daj ne seri molim te ne seri. Redak glasi: stih iznad svih. Đorđe Balašević, stih iznad svih, to piše.
Dođite na Balašov koncert, jer on je znate, stih iznad svih? Šta stvarno? Stih iznad svih? Poškakljajte me, ono totalno me poškakljajte.
Da li je on sam smislio taj reklamni slogan ili je to neko drugi, to čak nije ni bitno. On ga je svakako odobrio i složio se s tim. Tu već vidimo jednu bahatost, umišljenost, preseravanje. To me podsjeća na razne stvari. Na primjer na reklamu za Konzumovu pekaru: mrvicu bolja. Njihova pekara mrvicu bolja? Poškakljajte me. Ali, to je marketing, a marketing je, kao što znamo, umijeće laganja, muljanja i pakiranja laži u lijepe celofane. Ili zamislimo neki najnoviji uradak u kojem glumi neka muška porno zvijezda, a na plakatu za film, ako postoje plakati za porno uratke: za centimetar veći. Ili zamislimo koliko banalno zvuči što su svi, ali apsolutno svi trgovački centri najjeftiniji, najpovoljniji i sve naj, naj, naj. Marketing. Govno.
Da, stih iznad svih. Daj nemoj me..... Stih iznad koga? Stih iznad Vjekoslave Huljić? Zečića? Stavrosa? Gibonija?
Kao pripremu za ovaj tekst sinoć sam izdvojio 10-ak minuta. Više zaista nije potrebno, jer sve mi je sasvim jasno o ovome i bez da trepnem. Ali ajde, rekoh, pročitam, na suho, a onda se nekako natjeram i da poslušam Balašov ultimativni hit na koji fanovi valjda otkidaju i nakon što ga slušaju 150.-i put na koncertu. Vasa Ladački. To je poezija? To je umjetnost? To je stih iznad? To je story telling?
Vasa Ladački je u osnovi bio budaletina koja je umjesto ljubavi odabrala bogatstvo, oženio se za miraz žene koju nije volio, a onu svoju lepu al sirotu je odbacio ko staru krpu. Na kraju se propio, u blesastu glavu mu došlo da voleš jednom u životu, sad bogatu il sirotu.... To je poezija? To ima neku poruku? Ima, samo budali koja ne može sama shvatiti ni najjednostavnije životne istine.
A sad čisto par primjera iz glave koji mi padnu na pamet. Lepa protina kći. Dečko je još kao mlad bio žešći voajer, promatrao popovu kći dok se kupa, onako kroz trsku i šaš, zatelebao se kolko ga ima, cijeli život nije mogao izbaciti iz glave taj prizor i cijeli život mu se sveo na ideju da mu život jednostavno nema apsolutno nikakvog smisla ako on ne bude s tom popovom kćeri. Na ovom mjestu ne ulazimo u problematiku zašto popovi mogu imati legalne kćeri, a svećenici ne, to je ionako jedna dodatna besmislena tema. Znači, s tim momkom koji si je uvrtio u glavu takvu jednu besmislenu ideju, trebalo je ozbiljnije porazgovarati, pojasniti mu neke stvari, dati mu do znanja da život nije tako sužen i skučen, da malo proširi vidike. Ili se o tome moglo napisati pjesmu koja je bogtevidio iz ne znam kojeg razloga još jedan ultimativni hit. Ali da, jasno, ja ne mogu ni zamisliti koja je to poetika, koja je to veličina od teksta, za tako nešto osjetiti treba biti balaš-fan.
U čemu je Đoletova pjesnička i umjetnčka veličina? Ni u čemu posebno. Sami tekstovi su u pravilu prepuni prečesto besmislenih rima. Poliva kiša al to joj je zanat, sve mi je ravno ko severni banat.... Putuj Evropo i poš'lji nam malo peciva nama je dobro sreća jedna neizreciva...
Besmislenih, nategnutih, forsiranih rimica kod Đoleta ne nedostaje. Veze to nema s poezijom. Veze. U čemu je onda tajna njegovog uspjeha? U kombinaciji stvari. U čemu je tajna uspjeha Stavrosa, Rozge, Olivera? Nema tajne, jednostavno su popularni. Sad će tipični balaš-fan prigovoriti kako se uopće može stavljati u istu rečenicu toga koji je stih iznad svih sa svima. A s kim da ga stavimo u istu rečenicu? S Willamom Blakeom? Čovjek je lijepo za sebe ustvrdio da je stih iznad svih, pa pitam ja vas, iznad kojih to svih? Takva izjava je iritantno preseravanje, ništa više od toga.
Balaš-fanovi misle kako drže boga za jaja jer vole Đoleta. Oni su potpuno uvjereni kako je to što on pjeva vrh poezije, a samim time su i oni kao fanovi posebni, i oni su iznad, daleko iznad obožavatelja nekih po njima običnih pjevača i pjevaljki. Oni su jednostavno drukčiji i posebni, oni vole poeziju, znaju što je poezija i rado će hodočastiti po Đoletovim koncertima, gotovo neumorno, gdje god se oni održavali. Oni će, uvijek kao prvi put, kad Đole započne "znate'l priču..." sa suzama u očima, ganutljivo, u zboru sa svojim istomišljenicima, otpjevati pjesmu od početka do kraja, umjesto Đoleta, dok on za to vrijeme patetizira na pozornici, da bi sa zadnjim taktovima pjesme ustvrdio nešto tipa "dobro je, u redu je", na što vjernici padaju u dodatni trans, ekstaza postaje još veća. Nakon tog "broja" vrijeme je možda za opustiti se uz nešto sasvim drukčije, možda pesmu o jednom petlu, koji je poševio i valjda još uvijek ševi sve pernato, na dvije noge što hoda po dvorištu. Ako bi se u tom dvorištu igrom slučaja našao kakav indijanac s perom u kosi (i on je na dvije noge!), bolje mu je da se čuva. Ili možda onu o Boži kockaru, isto jedna jako poučna pjesma, čista poezija. Pa onda red nečeg depresivnijeg, sjetnijeg, pastva pada u nove transove. A onda jedno 10-15 minuta viceva, stand-upa. A poezija? Stvarna, prava, vrhunska poezija, toga kod Đoleta nema. Žao mi je fanovi, nema, šta ću vam lagat, jebi ga, nema. Neka mi neko kaže jednu jedinu, samo jednu njegovu pjesmu za koju je siguran da je ultimativna poezija. Jednu. Pa da vidimo o kakvoj se poeziji radi i što je to zapravo. Toliko. Haug. Prokleti natpis "stih iznad svih". Kao da nisam imao pametnijeg posla u rano jutro nego se baviti ovim sranjem.
Napomena: mene je ovdje prvenstveno zanimalo imaju li Balaševićevi stihovi neku veću umjetničku vrijednost. Zaključio sam da najčešće nemaju. Puno je ljudi koji su uvjereni da imaju, ja sam uvjeren da takvi nemaju pojma. Nakon toga me zanimalo je li Balašević pjesnički snob? I tu je odgovor potvrdan. "Stih iznad svih" na plakatu se, bez daljnjeg odnosi na to tko je, navodno, tata za stihove, tko piše stihove koji su iznad svih. Obožavatelji, naivni i blesasti kakvi već jesu, misle da se to odnosi na istoimenu pjesmu. O, kako ih Đole samo kuha i mota, kako god mu dođe, kako god poželi. Ali tako je to sa sljedbenicima, ne vide dalje od nosa, dalje od onoga što guru kaže. Ako guru kaže trava je plava, pa je, nije valjda zelena. Guru ih voli, guru im ne bi lagao, izvukao bi im lovu tu i tamo, ali to je u redu, on ih i zabavi i raznježi i razgali i ispriča im vic, guru ih, naposljetku, poznaje, razumije, ima stih iznad svih, upravo za njih.
