izvorni život

Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (8)
Rujan 2017 (13)
Kolovoz 2017 (19)
Srpanj 2017 (11)
Lipanj 2017 (11)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (15)
Veljača 2017 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (5)
Lipanj 2016 (7)
Svibanj 2016 (4)
Travanj 2016 (1)
Prosinac 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (2)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (3)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (6)
Rujan 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (5)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (8)
Veljača 2011 (12)
Siječanj 2011 (4)
Prosinac 2010 (5)

"Dan bez smijeha je izgubljen dan."
Charlie Chaplin







Ako imate što za reći putem maila, slobodno:
alen1zoric@gmail.com








































alen zorić blog













































Forum Level2






















01.07.2016., petak

Vozimo se u autu, vraćamo se iz vrtića, ona i ja. Tamo sam ih zatekao pet-šest oko stola, teta među njima, svi zaokupljeni, koncentrirani, režu, lijepe, bojaju, male ruke posežu za odgovarajućom bojicom, vraćaju je, uzimaju drugu, pa škare, pa ljepilo. Primjetila je da sam došao.

- Evo, samo još malo, da završim ovo.
- Ok.

I čekam tako, "još malo", 15-ak minuta. Ipak je vrijeme relativno. Izlazi van s papirnatim šeširom (s takvim bi bile zadovoljne šumske vile, pretpostavljam), papirnatim narukvicama i papirnatom žabom koja priča.

- Dori...
- Molim?
- Kako je bilo danas u vrtiću?
- Super.
- Koliko ste to danas stvarali?
- Pa... cijeli dan.
- Jesi umorna?
- Ne.
- Podsjeti me malo, što je ono tvoj najvažniji zadatak u životu?
- A zašto me to opet pitaš?
- Opet? Meni se čini da te već dugo nisam to pitao. (Ali ponovo, vrijeme je relativno)
- Onda? Najvažniji zadatak?

Vidim u retrovizoru kako koluta očima, pita se što ju gnjavim. Ali na kraju ipak odgovara, da me se riješi.

- Pa dijete sam, da se igram i budem sretna.
- I, da li se igraš? Jesi sretna?
- Da.

- A vidi, ja sam mala žaba. (Uzme onu papirnatu žabu i daje joj glas)
- A šta je tebi, mala žabo, najvažniji zadatak u životu?
- Da skačem po lopočima.


Za sada joj dobro ide. A kada malo naraste, onda ćemo krenuti na novu najvažniju lekciju, a ona je, čudna li čuda, gotovo ista kao ova trenutna, s još pokojim dodatkom. Neobično je kako ljudi zaboravljaju što je bitno u životu.









- 07:56 - Komentari (2) - Isprintaj - #