Vozimo se u autu, vraćamo se iz vrtića, ona i ja. Tamo sam ih zatekao pet-šest oko stola, teta među njima, svi zaokupljeni, koncentrirani, režu, lijepe, bojaju, male ruke posežu za odgovarajućom bojicom, vraćaju je, uzimaju drugu, pa škare, pa ljepilo. Primjetila je da sam došao.
- Evo, samo još malo, da završim ovo.
- Ok.
I čekam tako, "još malo", 15-ak minuta. Ipak je vrijeme relativno. Izlazi van s papirnatim šeširom (s takvim bi bile zadovoljne šumske vile, pretpostavljam), papirnatim narukvicama i papirnatom žabom koja priča.
- Dori...
- Molim?
- Kako je bilo danas u vrtiću?
- Super.
- Koliko ste to danas stvarali?
- Pa... cijeli dan.
- Jesi umorna?
- Ne.
- Podsjeti me malo, što je ono tvoj najvažniji zadatak u životu?
- A zašto me to opet pitaš?
- Opet? Meni se čini da te već dugo nisam to pitao. (Ali ponovo, vrijeme je relativno)
- Onda? Najvažniji zadatak?
Vidim u retrovizoru kako koluta očima, pita se što ju gnjavim. Ali na kraju ipak odgovara, da me se riješi.
- Pa dijete sam, da se igram i budem sretna.
- I, da li se igraš? Jesi sretna?
- Da.
- A vidi, ja sam mala žaba. (Uzme onu papirnatu žabu i daje joj glas)
- A šta je tebi, mala žabo, najvažniji zadatak u životu?
- Da skačem po lopočima.
Za sada joj dobro ide. A kada malo naraste, onda ćemo krenuti na novu najvažniju lekciju, a ona je, čudna li čuda, gotovo ista kao ova trenutna, s još pokojim dodatkom. Neobično je kako ljudi zaboravljaju što je bitno u životu.
Post je objavljen 01.07.2016. u 07:56 sati.