izvorni život - Blog.hr

09.02.2010., utorak

Vrlo dobro Vas razumijem kada govorite o svojim podijeljenim osjećajima glede društvenih obveza itd., jer djelomice i sam tako osjećam. Čini mi se da je tu riječ o starome razdoru između osobnih i društvenih zadaća. Obje postoje, obje u sebi osjećamo, a ne možemo objema udovoljiti. Ili živimo onako kako naše srce u grudima od nas zahtijeva, prema vlastitim, osobnim osjećajima i svako djelo vrednujemo po osjećaju zadovoljstva ili bola koje nam donosi. Ili pak živimo prema van, gradimo i organiziramo, živimo za druge, za državu, Crkvu itd. I kod jedne i kod druge možemo se pretrgnuti od posla i izgledati jadno, no meni je zapravo uvijek veoma žao onih koji su zaboravili svoje Ja i koji s grčevitim osjećajem obveze plivaju još jedino u društvenoj sferi.

Ja sam odabrao put egoista ili vjernika, pa obveze prema vani smatram sporednima u odnosu na one koje dugujemo vlastitoj duši. U sebi sam obnovio osjećaj da moja duša predstavlja u malome djelić razvojnoga puta čovječanstva i da je u biti i najmanji drhtaj u nama jednako važan kao rat i mir u vanjskome svijetu. Ja živim prema tome nagonu i otkako sam ovdje učinio sam i mnoge važne stvari. Sve dok mi posao ide od ruke, zadovoljan sam. Omete li ga unutrašnji pritisak ili bolovi u očima i sl., tada se osjećam loše i noću zalazim u konobe i družim se s bogom vina. Pa ipak, poput kakva mjesečara, ja ne učinim ni jedan korak koji nije u najužoj vezi s mojim poslom i kanim još jedanput od samoga početka uhvatiti se u koštac s formom te pronaći izraz za nove sadržaje koje želim izreći. U tom će okršaju biti krhotina i rana, i ne znam kako će završiti, ali znam da tako moram učiniti.

Hermann Hesse, Moja vjera

- 13:03 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.