Mi ne živimo svoje živote. Mi smo življeni.
Mi nismo aktivni sudionici naših života. Čak i kada se čini da jesmo... ne, ni govora o tome.
Naši životi su tisuće nesvjesnih, bezsvjesnih, tupih da.
Naši životi su puko pristajanje.
Ali, mi o tome kao da ništa i ne znamo. Mi kao da ne znamo da pristajemo
na sve i svašta. Pristajemo na rasprodaju naših života.
I idemo dalje. Pravimo se kao da je to normalno.
Vidimo da i svi drugi tako rade pa mislimo da tako treba.
Idemo putem koji nam je netko drugi osmislio.
Štujemo vrijednosti koje nam je netko drugi postavio kao vrijednosti.
Slavimo blagdane koji su banalni u svojoj osnovi, koji su tek mitske priče za koje
nam čitavih života pričaju da su stvarne. I mi im se klanjamo. Vjerujemo. Pristajemo.
Posvećujemo se ostvarivanju ciljeva koji su banalni. To nisu izvorno naši ciljevi.
Želimo biti uspješni, poznati, želimo karijere, da nam se drugi dive i zavide nam.
Želimo ispunjenje, ali ono nam cijelo vrijeme izmiče.
Mi se rađamo u sistem koji je u svojoj osnovi maćehinski, koji funkcionira po određenim
(uglavnom nepravednim) pravilima i koji nam je odredio zadatak da mu služimo (i da šutimo).
Jedino što se od nas očekuje je naš pristanak. Iako nas nitko to ne traži otvoreno.
Naš pristanak kao da se podrazumjeva. Naše da čak nije ni izrečeno da.
Ono je prešutno i time je zahtjev za našim pristankom još podmukliji.
Naši životi kao da se podrazumjevaju.
Sistem kao da zna što je najbolje za vas i zato si daje pravo da upravlja vama.
Sistem, naravno, nema pojma što je najbolje za vas niti ga to i najmanje zanima.
Ali, sistem zna što je potrebno za njegovo održanje.
A za njegovo održanje ste potrebni vi. Bez vas on ne može. Umire.
Bez vašeg pristanka, sistem prestaje. I to je njegova najgora noćna mora.
Upravo kao i ego, i sistem očajnički želi preživjeti, a da bi preživio koristi sva sredstva koja može.
Koristi, prije svega, vaše pristajanje na njegovu igru. Bez vašeg pristanka, stvari bi drugačije izgledale.
Tko zna kako bi izgledale. Sistem vam kaže da ne možete preživjeti bez njega. Smije vam se ako samo
i pomislite na to. A vi odmah zadrhtite, preplašite se i odstupate. I sistem ponovo pobjeđuje.
Ponovo vas ima za svoje ciljeve.
Ali, neće ni to vječno trajati. I drugi sistemi su pucali. Nema tog carstva koje je opstalo, bez obzira
koliko veliko ono bilo i koliko dugo ono trajalo. Svako carstvo i svaki prijašnji sistem vladanja je propao.
I ovaj će propasti. Propast će jer je nastao na krivim temeljima. Jer je tlačiteljski do kosti.
Već sada vidimo njegovo propadanje. Vidimo kako se trese. Vidimo napukline. A bit će ih sve više.
Robovi su uvijek imali granicu svog strpljenja koja kad se prelije dovodi do poplave.
I današnji, moderni robovi također imaju granicu strpljenja, koja je već odavno prelivena i preko koje se
neprestano preljeva.
Ne mogu shvatiti da onaj tko vam želi dobro, a taj je navodno sistem u kojem živite, traži i zahtjeva
od djece da 12 ili 16 ili više godina sjede po 6 ili 7 sati u školskoj klupi svaki dan radi navodnog znanja.
A onda kada djeca izađu iz tzv. "obrazovnog" sustava i kada počnu tražiti posao, često im
se kaže kako je normalno da oni o svom budućem poslu nemaju blagog pojma..., to će, kao, naučiti kad
se zaposle. I to je općeprihvaćeni stav. Normalno je dakle da se netko "školuje" 16 godina i prikuplja "znanje",
da bi se nakon tih 16 godina konstantiralo kako on zapravo nije prikupio ništa od znanja koja bi mu zaista
mogla koristiti u životu, nego je drvio u nekoj klupi, slušajući nekog profesorčića kako predaje neke pizdarije
o temama koje ni profesoru ni učeniku nikada ne trebaju u stvarnosti, nego se predaju zato što ih je neki pizdek
iz ministarstva obrazovanja odlučio uključiti u "obrazovni" sustav koji je potpuno nepovezan sa stvarnim životom.
Pa tko je tu lud?
Jasno, o tome se ne razmišlja, o tome nije ni poželjno razmišljati. Hah, nije na nama da mislimo. Ima tko će misliti za
nas. Na nama je tek da pristajemo.
To nije dobro. Takav stav šteti većini nas, a koristi manjini (s tim da ni manjini ne koristi, u krajnjoj analizi, ali dobro sad).
Dakle, tko je tu lud? Imate li vi povjerenja u sistem? Ako imate, svaka čast. Ako nemate, zašto mu služite? Ima li alternative?
Nije normalno da klinci sjede u školama tolike godine i da ih se zatupljuje sa svim i svačim.
Slabo mi je kad ministar obrazovanja s početkom svake školske godine izjavi kako će se "od ove godine" olakšati
školske torbe, pa sada više neće imati 10 kila, nego 9 i pol.
Gospon ministar, nisu ni vama sve na broju, jel?
Pa školske torbe treba olakšati tako što će ih se ukinuti.
Školski rasporedi bi se trebali olakšati tako što će se skroz promjeniti njihov koncept i smisao i cilj i tako što će klince
poticati da budu kreativni, da razmišljaju svojom glavom, tako što će ih se poticati na samostalno istraživanje itd...
Kako je moguće da gotovo nitko od tih ljudi koje sjede po tim odborima za obrazovanje, ne kuži osnovne stvari o ljudskoj prirodi. Djeca vole učiti, ali obrazovni sustav je taj koji ih, paradoksalno, vodi prema tome da zamrze učenje.
Ja volim učiti, ali kad se sjetim svih onih sati i godina provedenih u školskim klupama, slabo mi je. Sistem ne valja.
Nakon svih silnih godina zatupljivanja kroz školski sustav, čeka vas radni sustav. Nakon učitelja i profesora koji su vas
tlačili i očekivali od vas da ispunjavate besmislene zadatke, sada vas čekaju razni šefovi i direktori koji će od vas očekivati neke druge besmislice. Naravno, oni imaju zakone na svojoj strani i u trenutku kad se zaposlite, vi ste doslovno njihov rob. Vi ste u punom smislu riječi njihovi. Znate i sami kako to ide, radnička prava i obveze,
s naglaskom na obvezama, naravno. Kako god da okrenete, u kojoj god fazi života da jeste, vi ste jebena stranka.
A to ćete i ostati sve dok ste u raljama sistema. Sve dok pristajete na sve što sistem traži od vas. I ja skupa s vama.
Ali mora biti alternative. Sigurno ima alternative.Nikad nije bio samo jedan način života pa tako nije ni sada. Možda ne možemo potpuno izaći iz sistema (a za tim možda nema ni potrebe), ali možemo se potruditi da ne ovisimo o njemu u tolikoj mjeri. Ne moramo pristajati baš na sve što se od nas traži. Ponekad možemo reći ne. Na to ne pristajem! Ne treba pristati baš na svaku glupost. Kao što putovanje od tisuću milja počinje s prvim korakom, tako i naš bunt počinje s prvim, makar i malim - ne. Malo po malo. Sa svakim ne, raste i samopouzdanje. Sa rastom samopouzdanja postajemo više svoji. Što smo više svoji, više upoznajemo sebe. Što bolje upoznamo sebe, jasnije nam je kako nešto u sistemu ne štima. Itd...itd... Onda dolazi do uzlazne spirale našeg osobnog razvoja. Počinjemo sve više sami odlučivati za sebe. Počinjemo se družiti s ljudima koji također sami razmišljaju za sebe. Počnemo razgovarati o nekom drugom svijetu, o nekom drugom načinu života. Počnemo maštati o slobodi (odprilike kao što su o slobodi maštali i robovi u rimskom carstvu, ili bilo kojem drugom carstvu...ili sistemu; njihova situacija je utoliko bolja jer se njih i smatralo robovima, dok se nas smatra, kao, slobodnim ljudima, a zašto bi slobodan čovjek težio slobodi kad je već, kao, slobodan; ali on, naravno, nije slobodan i zato treba težiti slobodi). Počinjemo poduzimati konkretne korake. Jednostavno, počinjemo okretati leđa sistemu. On ionako ima mnogo podanika, neće ni primjetiti da nas nema.
(nastavit će se...)
|
