ŠTO TO MUČI MAXA ili KAKO IZBJEĆI DOSADU
I sjedim vam ja tako besposlena u južnomorskoj dolini, životareći bez posla
na oblutcima od dosade, kadli jednom zazvoni telefon...
- Anjeta Katarič Petrojevna, jesi to ti?- piskutavi će glas meni
- A, jesam, koga zanima ?- ja ću uljudno
- A, ja sam mačak Max. Preporučio me vaš suprug, Brulh. Kaže kako imate puno iskustva u
detektivskim i inim poslovima.
- Ma, nemoj, nije mi ništa govorio. Al, ajde, nije u krivu. Recimo da znam ponešto o tome. Šta vam točno treba? - upitam
-A čini mi se da me žena vara pa bi....
- Stop, stop- prekinem ga opreznim glasom. -Moramo se naći. Za takve poslove preferiram sve u četiri oka. Znate li gdje je caffe bar "Kod vesele Krvopije"???
- O, kako ne. Kad treba....
- Sutra, u 17: 00. Budite točni. I ne kasnite, imam ja i drugih slučajeva.
Nakon toga poklopim, ne čekajući uljudno pozdravljanje s druge stane žice.
Naravno da nikad nisam imala niti jedan takav slučaj, ali čitajući krimi romane i još više uživajući u Umorstvima u Midsomeru, True Detectiveu, Sherlocima raznih vrsta i svih Agathinim serijama i knjigama, reklo bi se da sam iskusna. K tome još s debelo izraženom intucijom. A i morala sam zvučati važno.
Cijeli dva dana sam provela u ormaru. Ni ručak nisam skuhala Brulhu. Na moju nesreću skoro sve mi je bilo tijesno, jer većina moje odjeće je iz dana prije nego sam se vjenčala, a to je bilo nedavno, tako da sad imam dvije ili tri solucije.
Namjestim crnu majicu sa rogovima, tamne traperice i maslinaste starke, maslinastocrni kožnjak
te uzmem onaj svoj debeli rokovnik u koji piskaram.
Uzmem i kutiju cigareta, više zbog toga da izgledam uvjerljivije iako sam se odvikla.
Došla sam deset minuta prije pet. Sjedio je, sav blijed, očiju crvenih, a usana zategnutih u crtu. Mačji brkovi su mu plesali u oblaku od dima. Bio je skroz rastresen.
- Gospodin Max ?- upitam oprezno.
- Da, da, gospođo Petrojevna. Stvarno izgledate kao da vam je 18. - reče polupromuklim mačjim glasom
- No, no- važna je inteligencija, zar ne?- kažem i pripalim cigaretu što je god moguće dramatičnije. Otvorim svoj rokovnik i prodorno pogledam mačka.
- No recite, kažete da vas žena vara. Ispričajte mi nešto o tome.
- Evo, donio sam i slike, svega što radi i s kime se nalazi. Prijašnji detektiv je odustao čim sam mu rekao o čemu je riječ.Iako sam ga masno platio.
- No dobro, ja tu ništa ne vidim sumnjivo. Žena ide u knjižnicu, tu i tamo se vidi s prijateljicama, radi u mačjem dječjem vrtiću, u čemu je problem ??? Ovdje ne vidim nijednu mušku osobu. Ali, ja ću to još provjeriti ako želite.
- Stvar je u tome, draga gospođo Petrojevna, što me vara sa čvarcima. Otkad god sam joj kupi staklenku čvaraka, ne odvaja se od njih, čak ih i u krevet nosi, te ih miluje, onako kao što je prije mene.
- Moje oduševljenje je odmah splasnulo, čim sam vidjela da je ispred mene neki luđak. No, kao velika profesionalka bezvoljno ga upitam:
- Pa jeste pričali s njom, o tome, jeste podijelili s njom svoju povrijeđenost ?????
- Pa, ne, pamislio sam da to vi... ipak vi.... ah gospođo...
- Znate, što? Vi ste ludi, i vaša žena isto. Pa tko to radi ??- kažem odbacivši profesionalno ophođenje. - Ili razgovarajte sa ženom kao pravi muškarac, a ako to niste, kupite i vi sebi jednu staklenku, pa svi mirni i zadovoljni. A mene više ne zovite.
- Ali, gospođo Petrojevna, ali... zapiskuta plačkavo.
- Ništa, gospođo, kažem, jedva prikrivajući smijeh i odem kući.
Te večeri Brulh i ja smo se nasmijali do suza.
A od tada, dani su isti za mene, sjedim i dalje u južnomorskoj dolini, životareći bez posla
na oblutcima od dosade.
Daj, nazovite.
21.03.2015. u 17:19 | 15 Komentara | Print | # | ^
