BABA ili Goodbye Michelangelo
Dok sam sjedila na balkonu, razgovarala s gospodinom M.Jesecom i gledala gospođice zvijezde, zvono na vratima opet se proderalo.
- A tko ti je to sad, u dva sata ujutro, pekmeziću? - upita Bruhl u ljubičastom ogrtaču, zelenoj masci na glavi i dva krastavca na očima. Slušao je Vivaldijeva "Četiri godišnja doba" i nije se uopće brinuo što mi je potrošio sve limune praveći margarite. A zna da mi trebaju za onaj tajni napitak (za socijalno neosjetljive i neosjećajne "tovare")
Kad sam otvorila vrata nisam nikoga vidjela ali mala omotnca zapečećena ljubičastim voskom bila je na podu.
Otišla sam na vrh zgrade, u moj vrt bilja i sjela na viseću ležaljku, da se mogu koncentrirati bez svih onih violina.
Otvorila sam omotnicu a unutra je bilo malo, kratko pisamce.
Evo što je pisalo:
Draga gospođice Anjeta,
Ja vam pišem iz očaja. Više ne znam što bih. Situacija je kritična, ali Colleen mi je rekla da ste vi najbolji za ove situacije i da ste neustrašivi, a ja sam baš strašljiva. Možem li se naći sutra u 8 pokraj zelenog stabla na plaži B ? Molim vas, ne znam više što bih.
Srdačan pozdrav ,
LJ. Travić
Odlučila sam spremiti svoju dekektivotravarsku torbu, plašt i bocu tatine rakije. Ne znam što me čeka, a moram biti spremna na sve, ako želim pomoći nesretnoj duši. Zapalila sam cigaretu, popila čašicu absintha i otišla dolje u stan. Sada je svirao onaj dio "Zima" a moje su oči sijevale gađenje. 365 dana, puna soba instrumenata. Rog, klavičembalo, trublja, kontrabas, gajde, harfa.
- Nećeš učiti svirati violinu- objasnim mu izgovarajući riječi što sporije i na slogove. Istrgnem cd iz računala, razlomivši ga na četiri dijela kao nedjeljnu pogaču.
- Oprosti, moja slatka breskvice- promrmlja, te pognuvši glavu, gurne cijelu šaku u usta. Malo poslije čulo se prigušeno jecanje, a zatim muk.
Do plaže B nije bilo puno za putovati. Samo dvadeset brzohodnih minuta. Tek što sam došla, piskutavi glas mi se uplašeno obratio.
- Madam Anjeta, hvala vam što ste došli- reče netko, vukući me za dno plašta.
bila je to malena žaba. Lagano se gegala, s noge na nogu i okretala dahtući.
- Da vam se predstavim- ubrzano će- ja sam Ljerka Travić, ali vi me možete zvati Baba. Tako me zovu svi prijatelji, tj. sada samo vi. Ali pomozite mi, molim Vas.
- Polako, polako, što je bilo objasnite mi po redu - potapšem Babu po ramenu nudeći joj čašicu rakije iz torbe. Uzme rakiju i počme halapljivo srkati kao da nije nikad pila u životu. - Aaa, dobra- reče blago tresnuvši glavom. - Znate, madam Anjeta, ja sam vam bila žaba kao i sve druge. Imala sam prijatelje, kuću, disko, bingo dvoranu i klub žaba baba pletuša. Mi smo plele svima, sve, od kukičanja tabletića , pa do vezenja lancuna i pletenja čarapa za zimu. Aliima tri dana snažan uragan je pogodio naše područje. Dok sam ja uvježbavala koreografiju za nadolazeći ples, ne znajući da sam sama, svi drugi bili su na sigurnom, ispod čamca susjede Roze.
Uragan me, smijući se zlokobno i slineći i onda tom slinom mazeći lice, uzeo za nogu i otpuhao ovdje, ah tko zna gdje li sam. Od svega ne mogu ni skakati kako treba. Već sam tri dana bez hrane, vode, a sve me koščice bole. Srećom, sinoć mi je u san došla Colleen, objasnivši kako ona sad pomaže nesretnima, vodeći ih i šivajući nevidljiv kompas do Vas. I tako sam sinoć jedva došepala, vođena Colleeninom runenom rukom. Beznadna sam. Sama. Izgubljena . Možete li mi pomoći da dođem do Žablje doline.?
- Ah, Baba, kako strašna priča. Naravno, imate sreće što ste upoznali Colleen. Ja naravno, poznam sve puteve pa vam tako mogu dati putokaz do Žablje doline. Samo slijedite onu crvenu strelicu i za pet minuta ste tamo. Znat ćete da je to kraj vašeg puta kad ugledate žuto nasmiješeno lice ne baš vješto nacrtano, s jednim okom znatno većim od drugoga. tamo će vas čekati susjeda Roza, upravo sam joj poslala pismo po Siniši. Golubu pismonoši. Ne brinite, sve će biti dobro- kažem joj.
- Oh tisuću puta hvala i neka vas Velika Maslinasta uvijek prati na putu i čuva - dirljivo će, grleći me za palac.
Dala sam joj tonik od kravlje papuče i žlahtine za automatsko izlječenje svih kostiju te one kolačiće za susjedu Rozu.
Došla sam kući za čas, zviždukajući pjesmu koju smo naučili na tajnoj međugalaktičkoj misiji.
Bruhl je vraćao moju sobu za plašteve u red, onako kako i treba biti. Nije bilo gajda, harfe, frule, klavičembala, bubnjeva i ostalih instrumenata .
- Srećice- reče ushićeno, odjeven u ogrtač zebra uzorka, narančastom maskom i mrkvama na očima - naručio sam sto kilograma mramora. Ima taj tečaj koji mogu uživo pohađati putem interneta. Doći će nam sljedeći tjedan, možemo ga ostaviti u tvoju sobu za plašteve. Vidiš- počne govoriti i mlatarati rukama od uzbuđenja. - ja mislim, da, našao sam svoj životni poziv. Misliš li da bi Michelangelo bio ponosan na mene? - upita me i u tom trenutku sruši zadnju bocu tequile na pod.
Moje su oči ponovno sijevale gađenje, ali sutra ću kupiti novu tequilu. Goodbye Michelangelo. Život je lijep.
NAVIJAČKA
Oznake: pismo, bruhl, siniša pismonoša
18.06.2018. u 18:56 | 18 Komentara | Print | # | ^
