LUDI KRASTAVAC, MARMELADA I ŠJOR ŠPIRO
Jednog proljetnog dana, dok sam vježbala podizanje desne obrve pred ogledalom, da bi izgledala što ozbiljnije, zazvonio je telefon. Bila je to Agata Stefanjevna.
- Anjeta Katarič Petrojevna, hitno mi trebaš. Stvar je vrlo važna, a ti si maher u delikatnim situacijama.
- Agata Stefanjevna, molim te, prestani okolišati i reci mi što je bilo- rekla sam joj iznervirano.
- Anjeta Katarič Petrojevna, more je u pitanju. I njegovi stanovnici. Moraš poći sa mnom.
- M'ajde, Agata, ti si stvarno poludila. Pa, što ja znam o moru, jedva i plivam. Nisam ti ja dite s mora. Pa gdje si mene našla? Bolje ti to pitaj Brulha.
On ti zna i roniti i plivati, onako pravilno po muški. E, a zna i ulovit i ribe i ostalih morskih čuda.
- Ma Anjetice mila, riječ je o morskim ljudima, a ti znaš sa depresijama i raznim psihama. Molim te sad, obuj se i dolazim po tebe.
Htjela sam nešto reći, ali čula sam samo zvuk telefona.
I bolje, pomislim. Sad bi ionako morala radit ručak, a to mi se ne da. Ne volimo se kućanski poslovi i ja. Složim ozbiljnu facu, pogledam se još jednom u ogledalo i odem pred Brulha koji je baš meditirao na balkonu.
- Jaja su ti u hladnjaku, ja moram ići. Agata me zvala, vrlo je važno. E, i ne znam kad ću se vratiti. Ne čekaj me.
- Ali mrkvice, reče mi plačkavo - htio sam da isprobamo one karaoke koje sam kupio. I i i, prošli put te nije bilo dva tjedna.
A sve zbog onog ludog krastavca. Medenjačiću... - zapiskuta i brizne u plač.
- Molim te, bez emotivnih izljeva- kažem mu. Ja ionako pjevam kao svraka. A i onaj krastavac nije bio bezazlen. Čovjek je držao još sedam drugih krastavaca za taoce. Idem- važno ću mu.
Poljubim ga, uzmem jabuku iz hladnjaka i tequilu za rizične situacije te iskočim iz stana.
Agata me čekala ispred zgrade. Nervozno je cupkala i otpuhivala dim vitke cigarete.
- No, što je ? Znaš da se genijalci trebaju i dodatno pripremiti. Nemoj biti neka baka, Agata Stefanjevna, molim te ko Boga- podbodem je i produžim prema autu.
- Anjeta Katarič Petrojevna, uozbilji se molim te- reče i teatralno zamahne kosom.
- Vidi ni auto nisi zaključala- primjetim i sjednem na vozačevo mjesto. -Tko se sad treba uozbiljiti!?! Ja vozim, s tobom nikad nećemo stići. Pucaj sad, gdje nas vozim?
- Na plažu ispod svjetionika- reče i pripali drugu cigaretu...
Trebalo nam je manje od petnaest minuta. Vidjela sam ga već iz auta kako sjedi i plače u plićaku.
- Jeli, jeli to on?- odmahnem glavom u pravcu morskog konjica.
- Je, siroti- reče i uzdahne. - Hajdemo.
T-tko ste vi ?- upita nas crvenih očiju mali konjic
- Ja sam Anjeta, a ova teta u šarenoj haljini do mene je Agata. Zašto plačeš, maleni, što se dogodilo???- upitam ga obazrivo.
- Nisam ja maleni, ja sam Špiro i imam sedamdeset sedam godina. Izgubio sam se, dovraga! Oprostite, samo sam razdražljiv.
- U redu je gospodine Špiro. Samo mi recite kako se to dogodilo- tiho ću i čučnem do njega..
- Miljenka, moja žena upravo je iznijela za doručak marmeladu od planktona i poslala me po kruh u dućan. Kako nisam mogao pronaći naočale, otišao sam bez njih put dućana i izgubio se. Sad sam ovdje, dosađujem se i gladujem.
- Samo mirno, šjor Špiro, recite gdje ste ih zadnje vidjeli ?- upitam smireno.
- Ma sinoć dok sam čitao osmrtnice u Slobodnom Jadranu. I ne sjećam se gdje sam ih stavio. A jooooj meni, jadan ja, jadna moja Miljenka, jadna marmelada- povikne i udari se rukom o čelo. Tada s čela odjednom padnu sitne staklene naočale. Mali starac se začudi i nasmija sam sebi.
- Ma kako.. ma... - upita se smijući ?
- O, pa eto ih- zaključi Agata poskakujući.
- A, moj barba Špiro, dobro ste prepali i nas i sebe. Ali jel vidite, sve se riješi. A sad ajdete vašoj Miljenki, dok nije pojela svu marmeladu. I ne zaboravite kruh kupit- kažem mu i potapšam ga po ramenu.
- Hoću, hoću, šinjorina. I puno vam hvala. Neću vam to zaboravit- reče i nestade u dubinu.
- Ovaj put ja vozim- reče Agata i sjede za volan.
- Slažem se, samo daj- kažem joj i zadovoljno sjednem u auto. - A da malo svratimo do Saturna, na tequilu. Samo ravno, pokazat ću ti put.
Nigdje nam se ne žuri, a i valja da se malo zabavim. Ništa me ne čeka. Samo hrpa kućanskih poslova.
Oznake: konjic, Brulh, marmelada, Miljenka
31.07.2015. u 14:54 | 0 Komentara | Print | # | ^ŠTO TO MUČI MAXA ili KAKO IZBJEĆI DOSADU
I sjedim vam ja tako besposlena u južnomorskoj dolini, životareći bez posla
na oblutcima od dosade, kadli jednom zazvoni telefon...
- Anjeta Katarič Petrojevna, jesi to ti?- piskutavi će glas meni
- A, jesam, koga zanima ?- ja ću uljudno
- A, ja sam mačak Max. Preporučio me vaš suprug, Brulh. Kaže kako imate puno iskustva u
detektivskim i inim poslovima.
- Ma, nemoj, nije mi ništa govorio. Al, ajde, nije u krivu. Recimo da znam ponešto o tome. Šta vam točno treba? - upitam
-A čini mi se da me žena vara pa bi....
- Stop, stop- prekinem ga opreznim glasom. -Moramo se naći. Za takve poslove preferiram sve u četiri oka. Znate li gdje je caffe bar "Kod vesele Krvopije"???
- O, kako ne. Kad treba....
- Sutra, u 17: 00. Budite točni. I ne kasnite, imam ja i drugih slučajeva.
Nakon toga poklopim, ne čekajući uljudno pozdravljanje s druge stane žice.
Naravno da nikad nisam imala niti jedan takav slučaj, ali čitajući krimi romane i još više uživajući u Umorstvima u Midsomeru, True Detectiveu, Sherlocima raznih vrsta i svih Agathinim serijama i knjigama, reklo bi se da sam iskusna. K tome još s debelo izraženom intucijom. A i morala sam zvučati važno.
Cijeli dva dana sam provela u ormaru. Ni ručak nisam skuhala Brulhu. Na moju nesreću skoro sve mi je bilo tijesno, jer većina moje odjeće je iz dana prije nego sam se vjenčala, a to je bilo nedavno, tako da sad imam dvije ili tri solucije.
Namjestim crnu majicu sa rogovima, tamne traperice i maslinaste starke, maslinastocrni kožnjak
te uzmem onaj svoj debeli rokovnik u koji piskaram.
Uzmem i kutiju cigareta, više zbog toga da izgledam uvjerljivije iako sam se odvikla.
Došla sam deset minuta prije pet. Sjedio je, sav blijed, očiju crvenih, a usana zategnutih u crtu. Mačji brkovi su mu plesali u oblaku od dima. Bio je skroz rastresen.
- Gospodin Max ?- upitam oprezno.
- Da, da, gospođo Petrojevna. Stvarno izgledate kao da vam je 18. - reče polupromuklim mačjim glasom
- No, no- važna je inteligencija, zar ne?- kažem i pripalim cigaretu što je god moguće dramatičnije. Otvorim svoj rokovnik i prodorno pogledam mačka.
- No recite, kažete da vas žena vara. Ispričajte mi nešto o tome.
- Evo, donio sam i slike, svega što radi i s kime se nalazi. Prijašnji detektiv je odustao čim sam mu rekao o čemu je riječ.Iako sam ga masno platio.
- No dobro, ja tu ništa ne vidim sumnjivo. Žena ide u knjižnicu, tu i tamo se vidi s prijateljicama, radi u mačjem dječjem vrtiću, u čemu je problem ??? Ovdje ne vidim nijednu mušku osobu. Ali, ja ću to još provjeriti ako želite.
- Stvar je u tome, draga gospođo Petrojevna, što me vara sa čvarcima. Otkad god sam joj kupi staklenku čvaraka, ne odvaja se od njih, čak ih i u krevet nosi, te ih miluje, onako kao što je prije mene.
- Moje oduševljenje je odmah splasnulo, čim sam vidjela da je ispred mene neki luđak. No, kao velika profesionalka bezvoljno ga upitam:
- Pa jeste pričali s njom, o tome, jeste podijelili s njom svoju povrijeđenost ?????
- Pa, ne, pamislio sam da to vi... ipak vi.... ah gospođo...
- Znate, što? Vi ste ludi, i vaša žena isto. Pa tko to radi ??- kažem odbacivši profesionalno ophođenje. - Ili razgovarajte sa ženom kao pravi muškarac, a ako to niste, kupite i vi sebi jednu staklenku, pa svi mirni i zadovoljni. A mene više ne zovite.
- Ali, gospođo Petrojevna, ali... zapiskuta plačkavo.
- Ništa, gospođo, kažem, jedva prikrivajući smijeh i odem kući.
Te večeri Brulh i ja smo se nasmijali do suza.
A od tada, dani su isti za mene, sjedim i dalje u južnomorskoj dolini, životareći bez posla
na oblutcima od dosade.
Daj, nazovite.
21.03.2015. u 17:19 | 15 Komentara | Print | # | ^
RENOMIRANA LUDOST, KAŽEM JA, ZUJEĆI NA BANANI
- Za ručak ništa, - reče Brulh. - Pozvani smo u morske dubine kod ježa i konjica na večeru.
Slave godišnjicu braka.
Odkad su morske živine ozakonile brakove,
Brulh sve više ide za tim da se druži s tim renomiranim, uzvišenim ribuštinama
jer one ipak imaju moći u umjetnosti te književnosti. I, naravno, želi biti i on priznat.
Pa, krasno - rekoh ironično. - Samo mi još treba tog prenemaganja i velikih napuhanih riječi koje ne znače ništa, nego samo male riječi upakirane u bezbroj skupocjenih , debelih slova.
- Ali, dušo, to je nekako "must have" ove sezone- reče pjevnim glasom, mahnuvši desnom rukom u zrak. - Idem si popeglati ono odijelo boje nebeskog svoda, što mi odlično paše uz boju očiju. Možeš li za to vrijeme, mišiću, pripremiti onaj mousse od prepeličjih jagoda što sam ga jutros spravio?
- Ti i tvoj mus-kus- zavrtim očima, otvorim pivu zubima, a čep ispljunem na pod. Sjednem na stolicu i otpijem pivu u jednom gutljaju i podrignem sa ogromnim zadovoljstvom.
- Ja vozim- kažem zlobno i podrugljivo.
- Mišiću, rekao sam ti, ne mislim polagati, ja , jednostavno se bojim vožnje.
- Kakogod - kažem, smijući mu se u facu.
- I , opet si se obukla kao kamiondžija. Te tvoje starke boje trulog pistacija su sasvim bezveze. I još ima izbjeljivača na njima ughhh..Pa ne idemo u pub jesti kikiriki- reče iznervirano.
-Ma, pusti trivijalnosti, ja sam zakon- zaključim i uđem u banana vozilo te se odvezemo tamo dok si reka' keks.
"Svi" su tamo bili, po Brulhovom zaključku. Svirao je morski orkestar onu staru dosadnu melodiju. Posluživao se pirjani cvrčak u umaku od maćuhice, a razdraga morska djeca su puhala balone.
Nakon tri sata prenemaganja, plesanja, dosadnih jela i razgovora o konceptualnoj umjetnosti, Antoan le Delfon( uobraženi dupin) predložio je svima da odemo u prodavaonicu po mobitele i štapove za selfie.
- Hajdemo, sitnica je, ionako ja plaćam, potvrdi samodopadno.
-Ne, ja mislim da je bolje da idemo gledati Pedeset nijansi krive- reče morska vidra.
- Može, to bi bilo zakon- zaključe sve morske žene, osim mene.
I tako, žene su otišle sa ženama, Brulh sa selfačima ,a ja , ja sam otišla tamo gdje me najviše vole.
Na Mars. Tamo sam osnovala kuću za maštanje, "Agnessanje" gdje se mašta 0- 24. Sastajemo se svaki Božji dan. Osim dnevnika, časopisa i tiskare jednom godišnje imamo natjecanje u maštanju. Najbizarnija i najmaštovitija priča oživi i postane stvarnost. Imamo čak i pub na šesnaest stotina katova. Irci ga posebno vole. I, ja dakako.
Brulha još nisam vidjela. Kažu da je postao glavni groupie onom Antoanu. Nije me ni briga. Zato imam cijelu galaksiju novih. Samo za sebe..
Sve sam promijenila, osim onih starki. Evo ih još na meni. Sa istim mrljama od izbjeljivača na sebi.
See ya. Idem sad popit tequillu.
Živjeli
Oznake: Brulh, ja, morske živine
18.02.2015. u 20:33 | 27 Komentara | Print | # | ^
