Walking with Satie

subota, 31.07.2004.

Ultra Silence

San je odvojen od grada kilometrima; krevet na kojem ležim pruža zaborave misli. Otapaju se emocije kristala stvrdnutih prije 1000 godina. Pronalazim se u tuđim knjigama, riječima, izrazima, i pitam se : Je sam li to Ja? Jesam li to doista Ja, jedna od mnogih mene što je egzistirala-nekad, što egzistira još sad negdje u primozgu podsvjesti da i nisam svjesna da sam sve i nisam sve.
Je li se doista tako lako pronaći ili se lakše samoobmanuti i hipnotizirati mišlju da smo samo ono što mislimo da jesmo, a ne maska s crtama konvencija, stavova, stereotipa i povremeno stalnih predrasuda?
Gdje je ogoljena Ja? Ona Ja lišena svih emocija osim pročišćene i kristalno jasne emocije ljubavi...
Večeras, jedna avion je poletio- poletio da sleti, da me testira u mojoj ljubavi, u mojoj igri s maskama.



"Jedne godine, dok sam spavao,
netko neočekivan je zastao
kraj mog prozora.

«Ustani!» I moje oči
su vidjele perje i mačeve.

A iza, planine i mora,
Oblake, vrhove i krila,
Sumrake i zore.

«Pogledaj ju tamo.
Njen san visi na ničemu.»

«Želja; čvrsti kamen,
čvrsto svjetlo,
čvrste pomične vode moje duše!»

Netko je rekao: «Ustani.»
I ja sam se našao u tvojim prostorima."



31.07.2004. u 23:24 • 2 KomentaraPrint#

petak, 30.07.2004.

Cordoba.Daleka i sama.

Danas nisam ništa napravila, nije kao da sam nešto trebala, ali nije da i nisam jer nisam Sofoklo ili ekipa filozofa stare Grčke koja je dokoličarila i zamišljala se nad životom dok su robovi za njih obavljali sve što su trebali.....

«Prije nego udarite u zid Bog vam šapuće»

Jutro je, prvi susret : pravim prekršaj, tako očit,ne težak, ne strašan, ne nešto posebno kažnjiv, ali ako bih gledala na ispravnost u tom trenu, u svakom trenu, poštovala zakone prirode, zemlje, svijeta ... i policajac koji se pravi da me ne vidi...2km dalje policajac...nastavljam dalje, kupujem cvijeće,uključujem se u promet, opet policajac...dolazim do zadnjeg raskrižja opet policajac i sve u okviru 45 minuta, u radijusu od 10 km ( ne, nismo policijska država...)Stvari tako očite, stvari koje mi se nameću da se zapitam : što mi to On šapuće, što?
Misao prva: napravit ću enorman prekršaj koji će na kraju rezultirati susretom s dotičnima...
Misao dva: slešat ću se s motora i opet susret s dotičnima...

Okrepljena spoznajom na misli netom proletjele kroz um, nastavljam razmišljati o krhkosti tijela ( «Krhkosti ime ti je žena» - rekao je Shakespear)...i mjesec pun, žut, stari prijatelj, ljubavnik, spoznavatelj...

I dan novi...i još uvijek sjena koja me prati, osjećaj...i onda raskrižje prvo: lik proleti na crveno i skoro me pokupi...i onda...dan ide...i ide...i neka tuga koja raste...neodređena emocionalnost (PMS fucking je prosao)...osjecaj tuge nad svim bedovima svih ljudi u svijetu...siromaštva u Africi, napuštenih i bolesnih u Calcuti, beskućnih u Americi...

I onda...vožnja po kruh...Japanci kao faktor odvlačenja, okuka kao faktor nepažnje i skliskost kao faktor sudbine i 3 sekunde kao 3 godine, percepcija se mijenja- sve staje i kliiiiiiiiiz...u letu ispravljam nogu...spuštam je...i kliiiiiizzzzzzz...

Gospođa noga u suradnji s gospodinom mozgom spasila je motor koji je začudo ostao netaknut- ali netaknut ( solid ground to walk on) ...

Imam divno crvenu krv...

I dolazim doma...i on...kojeg poznajem...poginuo je...na način sličan mome kliiiizu...

Težak dan...solitude...



Brrrrr- idem pronaći malo optimizma na okrajcima noći, ljeto je...sve ima svoje trajanje i vijek, i u konačnici sve je samo presjedanje s jednog leta na drugi...
Dobar let i dobar prijelaz preko voda prolaznosti do Manitua,oj poznaniče stari! :)

30.07.2004. u 23:39 • 3 KomentaraPrint#

četvrtak, 29.07.2004.

Sjećam te se kakva si bila

«Kako te zamišljam,kako te zamišljam, beli hodnik i beli stol, pleteš ruke od morskih trava, modro i zeleno, teško primam promenu lica u hodniku vremena, u naručju vremena, u naručju vremena..Kako da ostanem isti, kako da sačuvam sebe od promenje, samo putem promene...modro i zeleno...u naručju vremena..f..bolje da pričam o sebi, bolje da idem u nove promene, i samo putem promene....»


Već s jako malo godina sam pokazivala neku zamišljenu ozbiljnost, naravno kad imaš 3 ili 4 godine to zna zvučati jako smiješno i svi odrasli ti se smiju i po 1000 puta, iz tebi neznanih razloga, stalno ponavljaju jednu te istu priču koju si nekad izgovorio, ali problem nastaje kad imaš 13,14 godina i kad si još uvijek jednom nogom u djetinstvu u kojem su ti sve stvari izgledne, sve misije i svi ciljevi ostvarivi, svi razlozi dovoljni i svi jezici razumljivi, a jednom nogom na stazi odrastanja, na početku treštavog puberteta...i onda otkriješ vlastitu sklonost introspekciji, i vuče te snažna inercija k njoj, imaš potrebu povlačiti se u tamne zakutke sebe, u svoj svijet, pisati o najdubljim,najpovršnijim i najčudnijim osjećajim i pogledima.


.... A onda s vremenom shvatiš da si svjesniji od drugih tj.dobrog dijela njih. Ali nisi svjestan da lakše pogriješiš, lakše od ostalih jer povjeruješ da taj osjećaj, osjećaj da držiš vlastitu svijest u rukama, te čini zrelijim od drugih.... i onda, predstava počinje, uloga se stvara. Nova uloga za novu zrelost, novu svijest...UH, koja pogreška, koje bježanje, bježanje u odrastanje.....Ne poznajem ni jednu osobu, za sad, osim sebe kojoj se toliko žurilo odrasti. Osjećala sam se kao da me tamo, u odraslosti, čeka neka senzacionalnost kojoj neće biti kraja..... I sad kad se sjetim svoga djetinstva ono je bilo predivno, lišeno nekih težih drama, bar na onom vidljivom nivou, sve je bilo šareno, livadasto, leptirasto i tako dječje razigrano...O ne, ja nisam bila djevojčica sa lutkama, o ne...ja sam bila na stablima, u krošnjama i zidovima...Ali, opet, nikad, baš nikad se ne bih vratila u to doba jer biti odrastao nosi svojevrsan osjećaj kontrole nad sobom koji kao klinac nemaš....
Ali introspektivno otkrivanje moje nove «zrelosti» me dovelo do stvaranja nove mene-one koja kontrolira svoju svijest, svoje nagone, osjećaje i koja nosi masku...međutim zabluda je u tome da nije osjećaj zrelosti, kao takva potaknut introspekcijom, učinio i natjerao me da zadobijem vlast nad svojom sviješću, već je to napravila nesigurnost koja se počela uvlačiti u mene kako se pubertet rasplamsavao. Taj osjećaj nesigurnosti dodatno je bio potaknut i prvom vezom koja je donijela dobar dio promjene, i dala razloge za veliki dio sumnji koje sam počela stvarati naspram sebe.

Tek kasnije, par godina iza, kad je vrhunac hormonalnog odrastanja prošao, kad je svijet prestao biti tako divlje mjesto u mojoj glavi, i kad sam sama sebi / u sebi – naravno!/ postala sve što sam htjela, tek tad se vratio osjećja sigurnost, osjećaj nad svim osjećajima : osjećati se dobro i sigurno u vlastitoj koži, tek tad sam se opet počela vraćati svijetu stvorenom za trčanje i široke poglede na kojeg sam zaboravila negdje u portunu odrastanja!


«Sjećam te se kakva si bila.
...Nebo sa palube broda.Polja sa planinskih visova.
Sjećanje na tebe od svjetla, od dima, nepomičnog jezera.
Duboko u tvojim očima plamtjeli su sumraci.
I jesensko lišće zakovitlano u tvojoj duši.»


29.07.2004. u 22:48 • 5 KomentaraPrint#

srijeda, 28.07.2004.

Requiem for a dream

"..odskoči mi iz mreže sanja
i toplinu ovog jutra ponesi u plavilo beskraja.
Potom me nađi
u zalivu trećeg neba
u dugi samoće
u zriku dječjih očiju
i upregni u bijela kola tišine..."


Ubio se u 6 ujutro....Nije bilo namjerno...Bio je trag individualne genijalnosti spojene u jednom, bio je glazba misli, ljubav dodira, i svjetlost svijeta...

"Treba mi svet otvoren za poglede, otvoren za trčanje, i treba mi soba da primi 5 hiljada ljudi sa dignutim čašama,... i lomi se kristal, svetlucaju staklene iskre pod našim nogama, kao potpuni stranci sa staklom u srcima, sa staklom u očima, na licima...Budi sam na ulici, Budi sam...Treba mi svet otvoren za poglede, otvoren za trčanje, treba mi soba da primi 5 hiljada ljudi sa dignutim čašama...."


Bune se generacijama, traže se, i tek rijetko odmah i nalaze... tek kasnije, kao on što se bunio i nalazio, kao što je bio-tinejđer, jednom...tinejđeri u odnosu prema ljudima, prema čovjeku u sebi kojeg su zaboravili njegovati...i vidi se vidi to tonjenje u besmisao, bez ideala su, bez ičega, tu i tamo koji darker, punker,metalac, hipijevac koji mi daje nadu u to da individualna svijest jos negdje preživljava i da se sve nije utopilo u kolektivnom nagonskom, narodnjačkom....

" I kao da je bilo nekad, kao da je bilo tu, pod velikim svetlim suncem, pod velikim svodom....Mi imamo snage za još dan...Mi menjamo dan za noć, mi menjamo noć za dan..Prolaze brodovi, trube u čast, zvone na uzbunu... Deca uče da plaču, deca uče da poznaju svoj glas.. u toplim jaslama, u hladu bora pod zidom čempresa, mi menjamo našu noć za neki tuđi dan...Mi menjamo dan za noć, mi menjamo noć za dan...."

28.07.2004. u 23:57 • 4 KomentaraPrint#

utorak, 27.07.2004.

Stefanofski vs. Tadić

Već danima me svrbe prsti, ono instrumentalo tako skladna oblika me danima već pogledava s vrha ormara, već danima, mjesecima ga nisam dotakla i već od silnih dana skupila se prašina...I ono, kao i ja ,osjeća da sam ga izdala, da sam ga otpersonificirala i bacila kao zadnje neupotrebljivo drvo,smeće, sakrivši ga od vlastitih pogleda, vlastitog sjećanja..

I jučer poziv jedan, poziva dva, moje negodovanje, odbijanje pa pristajanje i eto me, u ambijentu komornom, prepunom ljudi, eto me upravo oči u oči sa Tadićem i Stefanofskim..

I pogled jedan-dva na instrumentala njihova, i sjećanje jedno-tri na instrumentalo moje...Njihovo sviranje, njihovo prebiranje tako glatko, tako savršeno, i pitanje :"Je sam li ja normalna?", kako mi je moglo pasti napamet ne doći ih slušati....i čujem u sebi instrumentalo moje koje mi govori:»IZDAJICO!»

I sjećam se sjećanja pet-deset i dana kad sam pjevala «Miš mi je polje popasel» i kako sam primljena u tu instituciju glazbe i kako sam se upoznala s duhovitim bubnjarom, mojim budućim profesorom iz gitare, koji je imao prste ko kobasice i povremeno si presađivao kosu, a koji je dobio posao zahvaljujući bratu partijaneru (D.J. Komunistička Parija Jugoslavije), a koji je zapravo bio izvrstan čovjek, ali daleko od izvrsnog profesora gitare...

I Tadić i Stefanofski-genijalci nakon kojih poželite misliti isključivo glazbom i govoriti jedino plesom!
Dva sata nejverovatne svirke, ma ne nevjerovatne, nego nezemaljske, astralne, vanzemaljske, perfektne, predivne i sve one ostale riječi s prefiksom pre- ...
Dva sata nevjerovatne introspekcije, sagledavanja, obuzimanja iznutra i izvan i obuzdavanja i srastanja, a sve kroz glazbu - ima li išta ljepše???

27.07.2004. u 20:50 • 2 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 26.07.2004.

Ježeva kućica

Živim u prilično tijesnoj sobi-sobi zvanoj Vlastiti Kutak, ne onoj nalik na studenske dane kad sam po čitave sate kašljala i osjećala se ko jadni ruski student koji boluje od sušice, čitajući po 1000 put A.B.Šimića i njegove tuberkulozne stihove, opijajući se neznanim romantičarima, i svrsishodnim teorijskim rečenicama koje su u mome umu stvarale osjećaj intelektualne britkosti, i ispunjale me nekom knjiškom opijenošću....
Ali ni onda, već mnogo ranije potreba za slobodom vlastitog kutka mi je bila prilično važna stvar, kao i većini ljudi...Možda upravo zato jer sam imala malu sobicu koja je više sličila na INFORMACIJE na kolodvoru zbog prometa ljudi koji su u nju navraćali, prvenstveno od strane onih s kojima dijelim iste roditelje, pa je razumljiva ta potreba za MIROM, slobodom....

I tako danas, šetajući svojom omiljenom prodavaonicom-dućanom prehrambenih potrepština, otišla sam u dio namjenjen najmlađima jer još uvijek u sebi čujem ono dijete željno igranja i vlastitog kutka-koje ne može odoljeti igračkama i inim stvarima....Kad tamo među silnim slikovnicama ugledam JEŽURKU JEŽIĆA. Sjećam se kako smo ga svi mi mali pioniri s radošću recitirali jednom prilikom dok smo u studenskoj menzi ispijali jeftine pive i sjećali se vlastitih djetinjarija....

Pa stoga, ovaj post posvećujem Ježurku i slobodi življenja u vlastitome kutku svih nas kojima je takav kutak nužan za normalno funkcioniranje :)))

SLAVNI LOVAC
Po šumi,
širom,
bez staze,
puta,
Ježurka Ježić
povazdan luta.
Lovom se bavi,
često ga vide,
s trista kopalja
na juriš ide.
I vuk,
i medo,
pa ččak i ovca,
poznaju ježa,
slavnog lovca.
Jastreb ga štuje,
vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka
po svu noć sanja.
Pred njim,
dan hoda,
širi se strava,
njegovim tragom
putuje slava.


LIJINO PISMO
Jednoga dana,
vidjeli nismo,
Ježić je,
kažu,
dobio pismo.
Medeno pismo,
pričao meca,
stiglo u torbi
poštara zeca.
Adresa kratka,
slova k'o jaja:
"Za druga
Ježa
Na kraju gaja"
U pismu piše:
"Ježurka,
brate,
sanjam te često
i mislim na te.
Evo ti pišem
iz kamenjara
guskinim perom.
Divno li šara!
Dođi na ručak
u moju logu,
požuri samo,
ne žali nogu.
Sa punim loncem
i masnim brkom
čekat ću na te,
požuri trkom.
Nježno te grli
medena lica
i pozdrave šalje
lisica Mica."
Jež se veseli:
Na gozbu, veli,
tu šale nema,
hajd da se sprema.
Ježurka Ježić
lukavo škilji,
pregleda bodlje
i svaku šilji.
Ako bi usput
došlo do boja,
nek bude spremna
obrana moja.
Sunčani krug se
u zenit dig'o
kad je Ježurka
do lije stig'o.
Pred kućom-logom,
kamenog zida,
Ježurka Ježić
svoj šešir skida,
klanja se,
smješka,
kavalir pravi,
biranom frazom
lisicu zdravi:


KOD LIJINE KUĆE
Dobar dan,
lijo,
vrlino čista,
klanjam se tebi,
sa bodlja trista.
Nek perje pjetla
krasi tvoj dom,
kokoš nek sjedi
u loncu tvom!
Guskino krilo
lepeza tvoja,
a jastuk meki
patkica koja.
Živjela vječno
u miru,
sreći,
nikada lavež
ne čula pseći.
I još ti ovo
na kraju velim:
ja sam za ručak
trbuhom cijelim!
Otpoče ruččak
čaroban,
bajni.
I jež
i lija
od masti sjajni.
Jelo za jelom
samo se niže,
Ježurka često
zdravicu diže:
u zdravlje lije
i njene kuće,
za pogibiju
lovčeva Žuće.
Niže se ručak
četverosatni,
zategnu trbuh
k'o bubanj ratni.


NOć
Evo i noći,
nad šumom cijelom
nadvi se suton
sa modrim velom.
Promakna samo
leptirićć koji
i vjetar noćnik
listove broji.
Utihnu šuma,
nestade graje,
mačaka divljih
oči se sjaje.
Skitnica svitac
svjetiljku pali,
čarobnim sjajem
putanju zali.
A sova huknu
svoj ratni zov:
Drž'te se,
ptice,
počinje lov!


RASTANAK
Ježić se diže,
njuškicu briše.
Ja moram kući,
dosta je više.
Dobro je bilo,
na stranu šala,
lisice draga,
e, baš ti hvala.
Moja je kuća
čvrsta k'o grad,
prenoći u njoj.
Kuda ćeš sad?
Tako ga lija
za konak sladi,
a jež se brani,
šta da se radi:
Zahvaljujem se
pozivu tvom,
al' mi je draži
moj skromni dom!
Ostani, kume,
lija sve guče,
moli ga,
zove,
za ruku vučče.
Al' jež,
tvrdoglav,
osta pri svom.
Draži je meni
moj skromni dom!
Šušteći šumom
jež mjeri put,
kroz granje mjesec
svijetli mu put.
Ide jež,
gunđa,
dok zvijezde sjaju:
Kućico moja
najljepši raju!


POTJERA
Ostade lija,
misli se:
Vraga,
što mu je kuća
toliko draga?
Kad Ježić tako
žudi za njom,
bit' će to,
bogme,
bogati dom.
Još ima,
možda,
od perja pod,
pečene ševe
krase mu svod.
Ta kuća,
vjeruj,
obiljem sja.
Poći ću,
kradom,
da vidim ja.


VUK
Požuri lija,
nećujna sjena,
paperje meko
noga je njena.
Dok juri tako
uz grobni muk,
pred njom,
na stazi,
stvori se vuk.
Grrrr,
kuda žuriš,
kaži-der lovcu;
možda si,
negdje,
pronašla ovcu?
Idem da doznam
lija sve duva
zašto jež kuću
toliko čuva.
Eh, kuća.
trice!
Veli vuk zao.
Ta ja bi svoju
za jagnje dao!
Poći ću s tobom,
jer volim šalu,
hoću da vidim
ježa
budalu!


MEDO
Dok jure dalje
brzo k'o strijela,
srete ih medo,
prijatelj pčela.
Sumljiva žurba
medo ih gleda
možda ste našli
jezero meda?
Ne, nego maštu
golica moju,
zašto jež voli
kućicu svoju.
Kućica,
glupost!
Moje mi njuške,
svoju bih dao
za gnjile kruške.
Za satić meda
dat' ću je svakom!
Govori medo
na jelu lakom.
Poći ću s vama,
jer volim šalu,
hoću da vidim
ježa
budalu!


DIVLJA SVINJA
Sve troje jure
k'o divlja rijeka,
odjednom
evo
kaljuga neka.
Divlja se svinja
u njoj banja,
pospano škilji
i jelo sanja.
Hr-nji, junaci,
sumnjiva trka,
negdje se,
valjda,
bogovski krka?!
Poskoči svinja
uz mnogo graje,
a vuk joj nato
odgovor daje:
Tražimo razlog,
blatnjava zvijezdo,
zašto jež voli
rođeno gnijezdo!
Rođeno gnijezdo!
Tako mi sala,
za pola ručka
ja bih ga dala!
Poći ću s vama,
jer volim šalu,
hoću da vidim
ježa
budalu!


PRED JEŽEVOM KUĆICOM
Svi jure složno
ka cilju svom,
kuda god prođu
prasak
i lom!
Pristigli ježa,
glede:
on stade
kraj neke stare
bukove klade.
Pod kladom rupa,
tamna i gluha,
prostirka u njoj
od lišća suha.
Tu Ježić uđđe,
pliva u sreći,
šušti i pipa
gdje li će leći.
Namjesti krevet,
od pedlja duži,
zijevnu,
pa leže
i noge pruži.
Sav blažen,
sretan,
niže bez broja:
Kućico draga,
Slobodo moja!
Palato divna,
drvenog svoda,
kolijevko meka,
lisnatog poda,
uvijek ću vjeran
osati tebi,
nizašto ja te
mijenjao ne bi'!
U tebi živim
bez brige,
straha
i branit ćću te
do zadnjeg daha!


TRI GALAMDŽIJE
Medvjed i svinja
i s njima vuja
grmnuše gromko
prava oluja:
Budalo ježu,
bodljivi soju,
zar tako cijeniš
straćaru svoju?!
Koliba tvoja
prava je baba,
krov ti truo,
prostirka slaba.
Štenara to je,
tijesna,
i gluha,
sigurno u njoj
imaš i buha!
Kućicu takvu,
hvališo mali,
za ručak dobar
svakom bi dali!
Rekoše tako
njih troje, ljuti,
dok mudra lija
po strani šuti.


JEŽEV ODGOVOR
Diže se Ježićć,
oči mu sjaje,
gostima čudnim
odgovor daje:
Ma kakav bio
moj rodni prag,
on mi je ipak
mio i drag.
Prost je i skroman,
ali je moj,
tu sam slobodan
i gazda svoj.
Vrijedan sam,
radim,
bavim se lovom
i mrno živim
pod svojim krovom.
To samo hulje,
nosi ih vrag
za ručak daju
svoj rodni prag!
Zbog toga samo,
lude vas troje,
čestite kuće
nemate svoje.
Živite,
čujem,
od skitnje,
pljačke
i svršit ćete
naopaččke!
To sluša lija,
pa sudi zdravo:
Sad vidim i ja,
jež ima pravo!
To reče, klisnu
jednom ćuviku,
a ono troje
digoše viku:
Jež nema pravo,
nastranu šala;
a i ti,
lijo,
baš si budala!

KRAJ
Šta dalje bješe,
kakav je kraj?
Pričat ću i to,
potanko, znaj.
Krvnika vuka,
jadna mu majka,
umlati brzo
seljačka hajka.
Trapavog medu,
oh, kuku,
lele,
do same smrti
izbole pčele.
I divlja svinja
pade k'o kruška,
smače je zimus
lovaččka puška.
Po šumi, danas,
bez staze,
puta
Ježurka Ježić
lovi i luta.
Vještak i majstor
u poslu svom,
radi i čuva
rođeni dom.

Branko Ćopić




p.s. I naravno da sam slikovnicu kupila, evo mi je predamnom... :)

26.07.2004. u 19:35 • 5 KomentaraPrint#

nedjelja, 25.07.2004.

Ispovijedi maske

« U uzajamnom odnosu kakav je ljubav, čovjek mora davati isto ono što traži od druge osobe...»
Kad pišem stavljam glazbu u svoje misli, jer glazba daje poseban kolorit mojim mislim za mene, i riječi bolje zvuče, bolje se osjećaju, bolje izgledaju, kao što T. stavlja divne, minuciozne slike koje odražavaju njegove riječi..
Ovaj tren Cowboys Junkies: «And I want to say if there is a way....»
Na razvodnjenoj ploči mojih misli plagijat riječi, idol moga pjesnikovanja same sa sobom. «Enyone as ever had a heart but turn around and break it...and anyone ever play a part...sweet..»

Prvi put sam se zaljubila u 4.osnovne.On je isto išao 4.osnovne. Ne sjećam se kako se to dogodilo,kao što se ne sjećam trena kad se i zašto se dogodila ta zaljubljenost. Ali zato se sjećam osjećaja ushićenosti, osjećaja obožavanja koje sam imala prema njemu, tu crtu obožavanja i nekog oblika kapitulacije pred ljubavlju imam još i danas u sebi, samo što me s vremenom iskustvo naučilo da se u potpunosti ne razotkrivam u toj kapitulaciji kako objekt moje ljubavi u svojoj sebeljubnosti ne bi pogrešno protumačio moju predanost srca i raspojasano se počeo ponašati u bahatosti svoga sebeljublja. No, da se vratim...Sjećam se, vrlo jasno, da su ti dani moga života bili ispunjeni suncem, ne sjećam se da je ikad padala kiša u tih godinu ipo dana moje zaljubljenosti u njega, ali, zasigurno, da je tako bilo već bi u analima pisalo da se takva suša odavno nije dogodila, što očito opovrgava moju vjerodostojnost što se tiče vremenske prognoze. Danima sam lješkarila razmišljajući o njegovu imenu koje je bilo najdivnije ime na svijetu, mada bi katkad to razmišljanje presjekle misli o istovjetnom nazivu i mog mrskog susjeda, ali nekako bih ih odagnala i nastavila obožavati svaku poru njegova bića. Za mene, desetogodišnju djevojčicu bilo je to posve neobično iskustvo, mada sam za sebe onda smatrala da nisam sasvim obična djevojčica-Pipi Duga Čarapa mi je bila idol, takva jedna običnost i normalnost mi se onda nije učinila neobičnom, ali gledajući iz današnje perspektive to je jedno od najjačih osjetilnih iskustava moga života jer da nije tako ne bih ga se ovako jasno sjećala..
Sjećam se da sam ga često sretala ispred neestetskih trafika drečavo narančaste boje i naš bi razgovor tekao otprilike ovako : «E bog!», rekla bih, a on bi mi uzvratio : « E, bog!». «Gdje ćeš?», upitala bih ga, a on bi odgovorio : «Mama me poslala kupiti Erotiku i cigarete». Na spomen Erotike, te "mistične" novine, za koju smo svi znali, a o kojoj još nismo međusobno pričali, naša konverzacija bi prestala i otišli bismo kući gdje bih ja opet satima rekonstruirala cijeli naš razgovor i ubijala se pomislima o tome je sam li previše naglasila samoglasnik E u "E, bok" ili zašto je razgovor trajao tako kratko ili već...

Sjećam se da je tad u tim godinama ljubav bila puno jednostavnija stvar jer nije nužno zahtijevala da objekt naše ljubavi bude uz nas, bili su nam dovoljni pogledi na njega, slučajni susreti, i dodiri u prolazu u vrevi ostalih tijela, a lišeni onih mračnih i dramatičnih bolova koji su došli kasnije kad je naša čežnja za objektom naše ljubavi počela biti praćena i potrebom da taj objekt bude uz nas i da dijeli istu našu ushićenost prema nama, kao što je mi imamo prema njima.

Kasnije, kad sam prešla u 5. razred i kad se predamnom otvorio sasvim novi svijet: a to su bili šestaši, sedmaši i osmaši, ja sam se "spremno" bacila u novo more ljubavi i zaljubila se u osmaša, ponekad se tek osvrnuvši na svoju prvu ljubav-buntovnika koji je uvijek crtao jedrilice i mijenjao raspoloženja kao vrijeme u Engleskoj, što sam naročito voljela..
U šestom razredu sam saznala da me moja prva ljubav voli i da piše moje ime po svojim knjigama uz svoje jedrilice, ali tad je već bilo kasno i ništa više nije moglo vratiti osjećaj prve ljubavi koja se slomila pred naletom novih osjećaja koji su me obuzeli već ranije pred osmašem....Takvih zakašnjelih izjava ljubavi od onih koje sam voljela u životu su me od tad počeli pratiti kao neki nerazumljivi kismet i dan danas me prate, i dan danas još nisam dokučila misterij tih zakašnjelih reakcija da sam se jedno vrijeme pitala mogu li unaprijed pronijeti glas da nekoga volim i čekati zakašnjelu reakciju, ali ništa od toga...Možda je stvar u mojoj buntovnosti koje se još ni danas nisam riješila, a koja me tjera da ne volim kad me vole zakašnjelo.

«To live, to fly, to grow high...»


U osmom razredu jednog ljetnog dana ležeći na vrelom asfaltu i gledajući zvijezdu padalicu zaželjela sam da me dan iza poljubi moj prvi momak. I poljubio me, od tad sam počela vjerovati da se tako zaželjene želje stvarno ispunjaju pa sam noćima ležeći na vrućem asfaltu počela željeti djetinjaste želje poput bicikle, jedrilice, kompjutera, zaboravivši zaželjeti ljubav. Ne zaželjevši ljubav moja prva veza se okončala par mjeseci iza....Do tad moja ljubav je još bila nevina, naivna, i još nije poznavala pravu požudu tijela, požudu ljubavi koja dramatično boli....Bol takve ljubavi počela je nešto kasnije....
I još i danas kad se javi jedna od onih «bolnih ljubavi» traje praćena istim simptomima : mučninom, bezdanom, srazom i gubitkom apetita koje još više omršavi moje mršavo tijelo..

Ono što sam od onda do danas naučila je da ideal naše ljubavi je uvijek iskrivljen i da moramo sačekati da prođe sito vremena kako bismo ga vidjeli objektivnije, što ne znači da ćemo ga tad manje voljeti, baš nasuprot jer veličina ljubavi je u prihvaćanju drugoga kakav je sa svim njegovim usputnim «manama» i vrlinama..Naučila sam i to da je pogrešno tražiti repliku sebe u drugome i da je potrebno pustiti osobu da se razvija u svom pravcu i da bude svoja, a da mi zajedno sa njom dijelimo ushićenje njegovog rasta, kao i on našeg. Naučila sam da treba uvijek ostaviti prostor za sebe, i mada srce treba biti bezuvjetno predano to ne znači da ga se trebamo odreći i postati robovi ljubavi.
Naučila sam i to da ljudi često imaju sliku neke univerzalne ljepote ljubavi, idealnog partnera koja je najčešće pogrešna,a koja nas najčešće vodi u patnju, umjesto da nas dovede do spoznaje da trebamo voljeti osobu kakva je, a ne kakva bi ona po nekom općem uvjerenju trebala biti, a to je da bude naš preslik, naše zrcalo,i umjesto da shvatimo da je ljubav prihvaćanje, razumijevanje i davanje, nastavljamo bezglavo tuliti nad svojim upornostima koje ne vode ni sretnoj, ni mirnoj ljubavi...

..»Je li to možda jedna od tajni ljubavi? Možda u najdubljim udubinama ljubavi struji nedostižna čežnja, želja kako muškarca, tako i žene da postanu točan preslik jedno drugoga. Ne vodi li ih ova čežnja do tragične reakcije u kojoj oni žele postići nemoguće, prelazeći u suprotni ekstrem?Ukratko, budući da snagom uzajamne ljubavi ne mogu dostići savršenstvo zajedničkog identiteta, ne upadaju li u mentalni proces u kojem svatko od njih dvoje pokušava istaknuti različitost- muškarac svoju muževnost, a žena svoju ženstvenost- zloupotrebljavajući tako svoju ozlojeđenost za svojevrsno koketiranje i očijukanje sa suprotnom stranom? Ako zbilja i postignu zajedničku sličnost, ona, nažalost, traje toliko kratko da se pretvara u varku. Jer kako djevojka postaje sve otvorenija a mladić sve stidljiviji, neizbježno nastupa jedan tren u kojem njih dvoje prelaze iz jedne osobe u drugu odlazeći u suprotnim smjerovima, promašivši svoj cilj i prošavši određenu točku poslije koje se cilj sve više udaljava i posve gubi.»






25.07.2004. u 21:48 • 5 KomentaraPrint#

subota, 24.07.2004.

Salt Water Sound

F. mi je rekao da u zadnje vrijeme ne mora sebi govoriti :"Danas ću ustati i biti dobre volje.Danas ću skupiti sav suvišak energije i biti dobre volje." F.zna da je to tako jer je ovdje gdje bodu agave, i gdje miriše na brodsko ljepilo, sparušenu travu i sunce.
F.voli svoj posao u Londonu, naime on radi na izvrsnom fakultetu, dobro je plaćen i ima crvena ulazna vrata i plavu kupaonicu u kojoj roni kad je daleko od mora..
F.sanja moje ljeto koje samo u ovim iznimnim trenutcima postaje i njegovim. Ja zapravo ne poznajem F.tako dobro, ali zato dobro pričam engleski i mi se super sporazumijevamo. Ja ga katkad fotografiram, pravim portrete njegove talijanske vanjštine, mada on zapravo nema veze s Italijom i izgovara svoj lovely tako kurtoazno ustima punim smješka kojeg ovdje ne treba namještati, kao kad ga namješta u Londonu.

F.je danas bio na moru, i ja sam bila...Na svojoj stijeni...Pokušavala sam poput P.jahati na valovima, ali nekako mi je bolje išlo spoznavanje da sam VAL i razmišljanje o cirusima koji su lepršali ponad moje glave. Cirusi su jedini oblaci koje znam sa sigurnošću raspoznati, jedini za koje znam sigurno da donose novo vrijeme....

I onda zatvorim oči, i vidim jednu drugu sebe..Onu koja opovrgava sve ovo što je oko mene onda dok su mi oči otvorene. Imam zelene oči.Ljudi često misle da su plave. Žele da imam plave, žele da budu plave za njih.

I uvijek ta nazočnost očekivanja...

Očekivano živim neočekivano ... kad se dogodilo ta deviza mojih misli?

I mislim o LJubavniku...

I katkad se bojim zakržljalih misli, pogleda i kolektivne jage...

Plovim na ovratnicima tuđih snova....
Sanjam o PJESNIKU i njegovim pjesmama..

Glazba ima drugačiji zvuk pod morem....




24.07.2004. u 23:54 • 0 KomentaraPrint#

petak, 23.07.2004.

Volume 35%




Može li ljubav dehidrirati, MOže li more presušiti, Mogu li se ljudi trajno nastaniti u Sahari, na Antartiku, jer znamo da na Mjesecu zapravo nisu ni bili i ruše li se još mitovi poput onog da se ne smije prati kosa kad ti je menzes ili voditi ljubav bez zaštite, osim ako....

Osim ako doista i stvarno ne voliš i ako ne umireš za tu ljubav za sebe svako jutro zajedno s hrpom leptira uredno poslaganih negdje duboko u svom "želudcu".

Što rade ljudi kojima su ti isti leptiri još uvijek u "želudcu",ali su im skinuli prah s leptira pa više ne mogu letjeti?
Što ako ih nauče letjeti bez praha, može li se to? Može li?!

I Kina mi je u kostima, u stomku razbudila leptire, opet se budim sa znojem vremena kojeg želim ubrzati...
I želim voditi ljubav bez zaštite i osvojiti MJesec i naseliti pustinje i Antartik, popeti se na Kilimandjaro i poletjeti.....utopiti se u vulkanu, zamotati se celofanom oblaka i spustiti ti ruke na lice dok se budiš....i biti pitka kao crno vino Sokratovih dana...

Zeljeh toliko toga da ovaj tren poželjeh ne željeti išta od zaželjenog...

Samo da bol u stomku prestane, i simptomi nestanu, samo da nije upala crvuljka, i da broj leukocita nije narastao, jer što ako jest i što ako mi daju krivi anestetik od kojeg se neću buditi i od kojeg neću moći disati kao ONA. Bojim se....

23.07.2004. u 23:48 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 22.07.2004.

Prva reakcija je najbitnija

Sinoć se sve iskristaliziralo, sinoć se dogodio bljesak spoznaje.Sinoć su sve izgubljene puzzle dobile svoje mjesto u ukupnosti moga nerazumijevanja onoga sto se događa.Napokon sam dobila odgovor na pitanje: WHAT THE FUCK IS GOING ON?! Za izraziti takva neka pitanja najbolje su psovke..Ne primjećujete li to kadkad?


Upoznali smo se prije par mjeseci. On znatno mlađi od mene, ja znatno starija, obrnuta proporcijonalnost ...Što je uopće znatno? Znatno je to da se povečalo moje WTF .......I sinoć je taj WHAt THE FUCk dobio svoj odgovor....
U najsuptilnijem obliku...
Oscar (stari dobri peder) Wilde je jednom rekao da osoba koja daje savjet ga najčešće treba i poslušati, pa tako i ja.....danima sam se borila sa milion pitanja je sam li mu trebala oprostiti (jednom od njih, ne NJEMU znatno mlađemu), nisam li, jesam li se zajebala, nisam li.....i tako u nedogleda nanoseći sebi emocionalnih povreda kao što Kornati imaju otoćića.... I onda sam srela NJEGA,"znatno" mlađega...Pitao se treba li on njoj oprostiti za ono što je on sam zajebao, kao što sam ja zajebala, a krivila sam drugoga, a ne sebe...i u tom trenu dala sam i sebi i njemu odgovor: a to je da je u životu previše malo trenutaka u kojima živimo u sadašnjosti u tom sveprožimajućem i tako sveobuhvatnom i orgazmičkom SADA ,da je previše glupo ga trošiti na sumnjičenje i maltretiranje s prošlošću, jednostavno budi SADA, budi voljenje, budi SRETAN ili NESRETAN, ali izaberi jedno od toga i NE PEGLAJ se sa sumnjama između, kojima nije mjesto u SADA!

Još nešto sam spoznala : da se od litre pive FAKAT opako opijem, i da sam opet postala kontradiktorna jer sam taj dan bila u osjećaju razvoja vlastite svijesti, širenja sebe, a onda sam je zaista i proširila : EMOCIJAMA natopljenim ŽUJOM!

ALI vrijedilo je jer sam pustila da GLOBALNA FRUSTRACIJA izleti iz mene, da se katapultira i da sam opet SADA- OVDJE...

Prve reakcije se broje....
Svijet se opet kotrlja...
More je opet more plavo......
Krishnamurti je opet u pjesmama DAvida Sylviana, u mojim mislima....

Nadam se da me baš danas neće pojesti morski pas....a ako me pojede, onda će mu to biti valjda najzdraviji obrok koji je imao od davno....hehe... :)

22.07.2004. u 15:17 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 20.07.2004.

Postoje stvari tako daleke....




Cini mi se osmi mjesec je dalek.
Čini mi se sama sam sebi daleka...
Čini mi se Kina je opet tako daleko, kad ćemo se srest?
Postoje stvari tako daleke.....kao što mi je dalek koncert David Bowiea..
I pitam se kad dolazi razumijevanje za stvari tako daleke, tako daleko bliske?
I sjećam se velikih kamenih pločnika, i koraka po njemu. Sjećam se mase ljudi i svoga pjanstva i svih fiks ideja nakupljenih u tom trenu...
Opet sam na plaži-jučer. Mongoloidna djevojčica mi prilazi. Slutim pogled njezinog oca. Razgovaramo o delfinima, o pijesku pod našim prstima, o nestajanju prstiju u pijesku...Ona je tako neopisivo sretna. Mongoloidna djevojčica izgleda tako vesela i zapravo izgleda neprimjetno drugačija...Priča mi o svojoj baki. Učim komunicirati s njome. Pričam joj o moru. Ona pliva. Priča mi o baki.Smijemo se.Otac dolazi po nju, ona ne želi otići. Dogovaramo sastanak za sutra.Odlazi...


I more je opet more....
I život se kotrlja svojim tempom....
Ja se bojam temperom u plavo....
Opet sam sunce i mirišem na sol...sol na koži, u koži....na usnama...

20.07.2004. u 21:30 • 0 KomentaraPrint#

Metodika Odrastanja



Jednog dana, pod prstima mi se valjalo more....U ustima mi okus soli...Jednog dana nije mi prišao čovjek koji mi je pričao o sebi, već sam ja sama prišla sebi pričajući sebi o sebi...
I vrlo rano pričajući o sebi sebi, kao što svi pričamo tu i tamo, naučila sam, morala sam naučiti, biti nepristrana jer kako bih uostalo narasla iz vode života u koji sam bačena kao sjeme riže u vodena polja...
Sjećam se, imam 2 godine, mama mi je upravo stavila novu pletenu kapu na glavu, puše bura i zima je.Gledam more s rive kojom šetamo negdje na nekom otoku u Dalmaciji...Gledam more kao što ću ga gledati cijeli život od tad, kao nekog nepristranog suigrača u kojem ću nestajati svaki put kad se poželim izgubiti negdje sa sobom u sebi, u plavetnilu tišine...

Sjećam se...jučer je, sjedim na plaži...Lijevo od mene moja sestrična i njena frendica, par prijateljica bez osjećaja za komunikaciju, zapravo dobre cimerice skupa na ljetovanju shvatile su, ili sam ja to shvatila , da biti dobar cimer ne znači nužno i biti dobar prijatelj...One glume prijateljstvo jer ga toliko žele.
Desno od mene zagrebački par u najboljim godinama (kako za koga!).Ona sunča svoje podatne grudi, ima uredno oblikovane i namazane nokte i hrpu celulita nepravilno raspređenog na najjebizovnijem (?) mjestu i još uvijek ima osjećaj za red dok si rekreaira nožne prste... On ima erekciju na curke iz okoline i nosi Brazil hlačice jer je Brazi u modi ovo ljeto. Vjetar donosi neugodne mirise, i mene zapuhuje miris ustajalost, ali sunce toliko prži da mi se lijeno pomaknuti. On se ljuti na svoju ženu sa savršenim grudima i savršenim celulitom jer i njoj smeta taj isti miris, i tihim glasom joj prijeti da prestane šnjuhati, i pita se što joj opet smeta. Ona se primiruje jer zna da ako reagira na njegovo tiho deranje koje "nitko ne čuje" da će nastati skandal, a to je ono što svakako želi izbjeći jer su oni "par iz snova"..
Poviše mene par koji šuti. Niti se ne trude komunicirati. Ona čita knjigu, on čita novine. Oni istim očima promatraju svijet. Šute i smješkaju se...Njihovi pokreti tijela su ležerni i meki, i govore o tome koliko su opušteni jedno s drugim...
U sredini svega toga sam ja....Cvrči cvrčak, sunce me prži, sama sam u vrevi ljudi... Je li gore biti sam među ljudima ili usamljen sa sobom?!...
Volim samoću, ali nisam usamljena...

Imam 7 godina i mama me uporno želi obući u rozu haljinu i lakirane cipelice...Tvrdoglava sam i želim tenisice jer se u njima može skakati, penjati i trčati...
Frizura mi je čudna i u kosu stavljam cvijeće jer je tako ljepše....

Opet sam jučer na plaži....nebo je oblo i raspireno plavetnilom...
Vruće mi je i tonem u plavetnilo mora......

20.07.2004. u 16:42 • 2 KomentaraPrint#

Sljedeći mjesec >>




Komentari da/ne?

STOP
ONE
Free rice


onehappyislandmusic

make model
david sylvian
cocteau twins
dead can dance
and also the trees
cowboy junkies
talking heads
air
violent femmes
Tortoise
sigur ros
ms. john soda
tarwater
amon tobin
yonderboi
trans am
cinematic orchestra
calexico
stina nordenstam
lunar
bilk
apparat organ quartet
olvis

architecture in helsinki
brazilian girls
arctic monkeys
death cab for cutie
modest mouse
arcadefire
bloc party
muse
royksopp
coldcut
the shins
65daysofstatic
frou frou
explosions in the sky
Godspeed You Black Emperor
vuneny
le tigre
the dining rooms
bajafondo
KIMIKO
Laura Veirs
Feist
tina brooks
PORTFOLIO
art brut
the rakes

harrisons
logh
fujiya & miyagi
Whitest boy alive
regina spektor
gnarls barkley
smoosh
the new pornographers
minus the bear
cursive
your33blackangels
she wants revenge
The album leaf
M83
do may say think
eluvium
Rupert Falsch
electrocute
Styrofoam
the appleseed cast
as tall as lion

______________________

*nu-jazz*
peacespeakers,
jazzamor
the funky lowlives (sail into the sun)
les gammas
king kooba
mondo grosso
Nils petter molvaer
Nostalgia 77

______________________

*chill out*
smith&mighty
micatone
4hero
goldfrap
prefuse73
nightmare on wax
akasha
9 lazy 9
nuspirit helsinki
moodorama
sun kil moon
the books

____________________

Yo no soy yo.
Soy este
Que va a mi lado sin yo verlo;
Que, a veces, voy a ver
Y que, a veces, olvido.
El que calla, sereno, cuando hablo,
El que perdona, dulce, cuando odio,
El que pasea por donde no estoy,
El que quedera en pie cuando yo muero.

Juan Ramón Jimenéz



______________________



Free Stats Hit Counter Web Analytics page visitor counter
who is online counter blog counter Flag Counter