San je odvojen od grada kilometrima; krevet na kojem ležim pruža zaborave misli. Otapaju se emocije kristala stvrdnutih prije 1000 godina. Pronalazim se u tuđim knjigama, riječima, izrazima, i pitam se : Je sam li to Ja? Jesam li to doista Ja, jedna od mnogih mene što je egzistirala-nekad, što egzistira još sad negdje u primozgu podsvjesti da i nisam svjesna da sam sve i nisam sve.
Je li se doista tako lako pronaći ili se lakše samoobmanuti i hipnotizirati mišlju da smo samo ono što mislimo da jesmo, a ne maska s crtama konvencija, stavova, stereotipa i povremeno stalnih predrasuda?
Gdje je ogoljena Ja? Ona Ja lišena svih emocija osim pročišćene i kristalno jasne emocije ljubavi...
Večeras, jedna avion je poletio- poletio da sleti, da me testira u mojoj ljubavi, u mojoj igri s maskama.
"Jedne godine, dok sam spavao,
netko neočekivan je zastao
kraj mog prozora.
«Ustani!» I moje oči
su vidjele perje i mačeve.
A iza, planine i mora,
Oblake, vrhove i krila,
Sumrake i zore.
«Pogledaj ju tamo.
Njen san visi na ničemu.»
«Želja; čvrsti kamen,
čvrsto svjetlo,
čvrste pomične vode moje duše!»
Netko je rekao: «Ustani.»
I ja sam se našao u tvojim prostorima."
Post je objavljen 31.07.2004. u 23:24 sati.