Walking with Satie

petak, 30.07.2004.

Cordoba.Daleka i sama.

Danas nisam ništa napravila, nije kao da sam nešto trebala, ali nije da i nisam jer nisam Sofoklo ili ekipa filozofa stare Grčke koja je dokoličarila i zamišljala se nad životom dok su robovi za njih obavljali sve što su trebali.....

«Prije nego udarite u zid Bog vam šapuće»

Jutro je, prvi susret : pravim prekršaj, tako očit,ne težak, ne strašan, ne nešto posebno kažnjiv, ali ako bih gledala na ispravnost u tom trenu, u svakom trenu, poštovala zakone prirode, zemlje, svijeta ... i policajac koji se pravi da me ne vidi...2km dalje policajac...nastavljam dalje, kupujem cvijeće,uključujem se u promet, opet policajac...dolazim do zadnjeg raskrižja opet policajac i sve u okviru 45 minuta, u radijusu od 10 km ( ne, nismo policijska država...)Stvari tako očite, stvari koje mi se nameću da se zapitam : što mi to On šapuće, što?
Misao prva: napravit ću enorman prekršaj koji će na kraju rezultirati susretom s dotičnima...
Misao dva: slešat ću se s motora i opet susret s dotičnima...

Okrepljena spoznajom na misli netom proletjele kroz um, nastavljam razmišljati o krhkosti tijela ( «Krhkosti ime ti je žena» - rekao je Shakespear)...i mjesec pun, žut, stari prijatelj, ljubavnik, spoznavatelj...

I dan novi...i još uvijek sjena koja me prati, osjećaj...i onda raskrižje prvo: lik proleti na crveno i skoro me pokupi...i onda...dan ide...i ide...i neka tuga koja raste...neodređena emocionalnost (PMS fucking je prosao)...osjecaj tuge nad svim bedovima svih ljudi u svijetu...siromaštva u Africi, napuštenih i bolesnih u Calcuti, beskućnih u Americi...

I onda...vožnja po kruh...Japanci kao faktor odvlačenja, okuka kao faktor nepažnje i skliskost kao faktor sudbine i 3 sekunde kao 3 godine, percepcija se mijenja- sve staje i kliiiiiiiiiz...u letu ispravljam nogu...spuštam je...i kliiiiiizzzzzzz...

Gospođa noga u suradnji s gospodinom mozgom spasila je motor koji je začudo ostao netaknut- ali netaknut ( solid ground to walk on) ...

Imam divno crvenu krv...

I dolazim doma...i on...kojeg poznajem...poginuo je...na način sličan mome kliiiizu...

Težak dan...solitude...



Brrrrr- idem pronaći malo optimizma na okrajcima noći, ljeto je...sve ima svoje trajanje i vijek, i u konačnici sve je samo presjedanje s jednog leta na drugi...
Dobar let i dobar prijelaz preko voda prolaznosti do Manitua,oj poznaniče stari! :)