Cini mi se osmi mjesec je dalek.
Čini mi se sama sam sebi daleka...
Čini mi se Kina je opet tako daleko, kad ćemo se srest?
Postoje stvari tako daleke.....kao što mi je dalek koncert David Bowiea..
I pitam se kad dolazi razumijevanje za stvari tako daleke, tako daleko bliske?
I sjećam se velikih kamenih pločnika, i koraka po njemu. Sjećam se mase ljudi i svoga pjanstva i svih fiks ideja nakupljenih u tom trenu...
Opet sam na plaži-jučer. Mongoloidna djevojčica mi prilazi. Slutim pogled njezinog oca. Razgovaramo o delfinima, o pijesku pod našim prstima, o nestajanju prstiju u pijesku...Ona je tako neopisivo sretna. Mongoloidna djevojčica izgleda tako vesela i zapravo izgleda neprimjetno drugačija...Priča mi o svojoj baki. Učim komunicirati s njome. Pričam joj o moru. Ona pliva. Priča mi o baki.Smijemo se.Otac dolazi po nju, ona ne želi otići. Dogovaramo sastanak za sutra.Odlazi...
I more je opet more....
I život se kotrlja svojim tempom....
Ja se bojam temperom u plavo....
Opet sam sunce i mirišem na sol...sol na koži, u koži....na usnama...
Post je objavljen 20.07.2004. u 21:30 sati.