«Kako te zamišljam,kako te zamišljam, beli hodnik i beli stol, pleteš ruke od morskih trava, modro i zeleno, teško primam promenu lica u hodniku vremena, u naručju vremena, u naručju vremena..Kako da ostanem isti, kako da sačuvam sebe od promenje, samo putem promene...modro i zeleno...u naručju vremena..f..bolje da pričam o sebi, bolje da idem u nove promene, i samo putem promene....»
Već s jako malo godina sam pokazivala neku zamišljenu ozbiljnost, naravno kad imaš 3 ili 4 godine to zna zvučati jako smiješno i svi odrasli ti se smiju i po 1000 puta, iz tebi neznanih razloga, stalno ponavljaju jednu te istu priču koju si nekad izgovorio, ali problem nastaje kad imaš 13,14 godina i kad si još uvijek jednom nogom u djetinstvu u kojem su ti sve stvari izgledne, sve misije i svi ciljevi ostvarivi, svi razlozi dovoljni i svi jezici razumljivi, a jednom nogom na stazi odrastanja, na početku treštavog puberteta...i onda otkriješ vlastitu sklonost introspekciji, i vuče te snažna inercija k njoj, imaš potrebu povlačiti se u tamne zakutke sebe, u svoj svijet, pisati o najdubljim,najpovršnijim i najčudnijim osjećajim i pogledima.
.... A onda s vremenom shvatiš da si svjesniji od drugih tj.dobrog dijela njih. Ali nisi svjestan da lakše pogriješiš, lakše od ostalih jer povjeruješ da taj osjećaj, osjećaj da držiš vlastitu svijest u rukama, te čini zrelijim od drugih.... i onda, predstava počinje, uloga se stvara. Nova uloga za novu zrelost, novu svijest...UH, koja pogreška, koje bježanje, bježanje u odrastanje.....Ne poznajem ni jednu osobu, za sad, osim sebe kojoj se toliko žurilo odrasti. Osjećala sam se kao da me tamo, u odraslosti, čeka neka senzacionalnost kojoj neće biti kraja..... I sad kad se sjetim svoga djetinstva ono je bilo predivno, lišeno nekih težih drama, bar na onom vidljivom nivou, sve je bilo šareno, livadasto, leptirasto i tako dječje razigrano...O ne, ja nisam bila djevojčica sa lutkama, o ne...ja sam bila na stablima, u krošnjama i zidovima...Ali, opet, nikad, baš nikad se ne bih vratila u to doba jer biti odrastao nosi svojevrsan osjećaj kontrole nad sobom koji kao klinac nemaš....
Ali introspektivno otkrivanje moje nove «zrelosti» me dovelo do stvaranja nove mene-one koja kontrolira svoju svijest, svoje nagone, osjećaje i koja nosi masku...međutim zabluda je u tome da nije osjećaj zrelosti, kao takva potaknut introspekcijom, učinio i natjerao me da zadobijem vlast nad svojom sviješću, već je to napravila nesigurnost koja se počela uvlačiti u mene kako se pubertet rasplamsavao. Taj osjećaj nesigurnosti dodatno je bio potaknut i prvom vezom koja je donijela dobar dio promjene, i dala razloge za veliki dio sumnji koje sam počela stvarati naspram sebe.
Tek kasnije, par godina iza, kad je vrhunac hormonalnog odrastanja prošao, kad je svijet prestao biti tako divlje mjesto u mojoj glavi, i kad sam sama sebi / u sebi – naravno!/ postala sve što sam htjela, tek tad se vratio osjećja sigurnost, osjećaj nad svim osjećajima : osjećati se dobro i sigurno u vlastitoj koži, tek tad sam se opet počela vraćati svijetu stvorenom za trčanje i široke poglede na kojeg sam zaboravila negdje u portunu odrastanja!
«Sjećam te se kakva si bila.
...Nebo sa palube broda.Polja sa planinskih visova.
Sjećanje na tebe od svjetla, od dima, nepomičnog jezera.
Duboko u tvojim očima plamtjeli su sumraci.
I jesensko lišće zakovitlano u tvojoj duši.»