Walking with Satie

nedjelja, 25.07.2004.

Ispovijedi maske

« U uzajamnom odnosu kakav je ljubav, čovjek mora davati isto ono što traži od druge osobe...»

Kad pišem stavljam glazbu u svoje misli, jer glazba daje poseban kolorit mojim mislim za mene, i riječi bolje zvuče, bolje se osjećaju, bolje izgledaju, kao što T. stavlja divne, minuciozne slike koje odražavaju njegove riječi..
Ovaj tren Cowboys Junkies: «And I want to say if there is a way....»
Na razvodnjenoj ploči mojih misli plagijat riječi, idol moga pjesnikovanja same sa sobom. «Enyone as ever had a heart but turn around and break it...and anyone ever play a part...sweet..»

Prvi put sam se zaljubila u 4.osnovne.On je isto išao 4.osnovne. Ne sjećam se kako se to dogodilo,kao što se ne sjećam trena kad se i zašto se dogodila ta zaljubljenost. Ali zato se sjećam osjećaja ushićenosti, osjećaja obožavanja koje sam imala prema njemu, tu crtu obožavanja i nekog oblika kapitulacije pred ljubavlju imam još i danas u sebi, samo što me s vremenom iskustvo naučilo da se u potpunosti ne razotkrivam u toj kapitulaciji kako objekt moje ljubavi u svojoj sebeljubnosti ne bi pogrešno protumačio moju predanost srca i raspojasano se počeo ponašati u bahatosti svoga sebeljublja. No, da se vratim...Sjećam se, vrlo jasno, da su ti dani moga života bili ispunjeni suncem, ne sjećam se da je ikad padala kiša u tih godinu ipo dana moje zaljubljenosti u njega, ali, zasigurno, da je tako bilo već bi u analima pisalo da se takva suša odavno nije dogodila, što očito opovrgava moju vjerodostojnost što se tiče vremenske prognoze. Danima sam lješkarila razmišljajući o njegovu imenu koje je bilo najdivnije ime na svijetu, mada bi katkad to razmišljanje presjekle misli o istovjetnom nazivu i mog mrskog susjeda, ali nekako bih ih odagnala i nastavila obožavati svaku poru njegova bića. Za mene, desetogodišnju djevojčicu bilo je to posve neobično iskustvo, mada sam za sebe onda smatrala da nisam sasvim obična djevojčica-Pipi Duga Čarapa mi je bila idol, takva jedna običnost i normalnost mi se onda nije učinila neobičnom, ali gledajući iz današnje perspektive to je jedno od najjačih osjetilnih iskustava moga života jer da nije tako ne bih ga se ovako jasno sjećala..
Sjećam se da sam ga često sretala ispred neestetskih trafika drečavo narančaste boje i naš bi razgovor tekao otprilike ovako : «E bog!», rekla bih, a on bi mi uzvratio : « E, bog!». «Gdje ćeš?», upitala bih ga, a on bi odgovorio : «Mama me poslala kupiti Erotiku i cigarete». Na spomen Erotike, te "mistične" novine, za koju smo svi znali, a o kojoj još nismo međusobno pričali, naša konverzacija bi prestala i otišli bismo kući gdje bih ja opet satima rekonstruirala cijeli naš razgovor i ubijala se pomislima o tome je sam li previše naglasila samoglasnik E u "E, bok" ili zašto je razgovor trajao tako kratko ili već...

Sjećam se da je tad u tim godinama ljubav bila puno jednostavnija stvar jer nije nužno zahtijevala da objekt naše ljubavi bude uz nas, bili su nam dovoljni pogledi na njega, slučajni susreti, i dodiri u prolazu u vrevi ostalih tijela, a lišeni onih mračnih i dramatičnih bolova koji su došli kasnije kad je naša čežnja za objektom naše ljubavi počela biti praćena i potrebom da taj objekt bude uz nas i da dijeli istu našu ushićenost prema nama, kao što je mi imamo prema njima.

Kasnije, kad sam prešla u 5. razred i kad se predamnom otvorio sasvim novi svijet: a to su bili šestaši, sedmaši i osmaši, ja sam se "spremno" bacila u novo more ljubavi i zaljubila se u osmaša, ponekad se tek osvrnuvši na svoju prvu ljubav-buntovnika koji je uvijek crtao jedrilice i mijenjao raspoloženja kao vrijeme u Engleskoj, što sam naročito voljela..
U šestom razredu sam saznala da me moja prva ljubav voli i da piše moje ime po svojim knjigama uz svoje jedrilice, ali tad je već bilo kasno i ništa više nije moglo vratiti osjećaj prve ljubavi koja se slomila pred naletom novih osjećaja koji su me obuzeli već ranije pred osmašem....Takvih zakašnjelih izjava ljubavi od onih koje sam voljela u životu su me od tad počeli pratiti kao neki nerazumljivi kismet i dan danas me prate, i dan danas još nisam dokučila misterij tih zakašnjelih reakcija da sam se jedno vrijeme pitala mogu li unaprijed pronijeti glas da nekoga volim i čekati zakašnjelu reakciju, ali ništa od toga...Možda je stvar u mojoj buntovnosti koje se još ni danas nisam riješila, a koja me tjera da ne volim kad me vole zakašnjelo.

«To live, to fly, to grow high...»

U osmom razredu jednog ljetnog dana ležeći na vrelom asfaltu i gledajući zvijezdu padalicu zaželjela sam da me dan iza poljubi moj prvi momak. I poljubio me, od tad sam počela vjerovati da se tako zaželjene želje stvarno ispunjaju pa sam noćima ležeći na vrućem asfaltu počela željeti djetinjaste želje poput bicikle, jedrilice, kompjutera, zaboravivši zaželjeti ljubav. Ne zaželjevši ljubav moja prva veza se okončala par mjeseci iza....Do tad moja ljubav je još bila nevina, naivna, i još nije poznavala pravu požudu tijela, požudu ljubavi koja dramatično boli....Bol takve ljubavi počela je nešto kasnije....
I još i danas kad se javi jedna od onih «bolnih ljubavi» traje praćena istim simptomima : mučninom, bezdanom, srazom i gubitkom apetita koje još više omršavi moje mršavo tijelo..

Ono što sam od onda do danas naučila je da ideal naše ljubavi je uvijek iskrivljen i da moramo sačekati da prođe sito vremena kako bismo ga vidjeli objektivnije, što ne znači da ćemo ga tad manje voljeti, baš nasuprot jer veličina ljubavi je u prihvaćanju drugoga kakav je sa svim njegovim usputnim «manama» i vrlinama..Naučila sam i to da je pogrešno tražiti repliku sebe u drugome i da je potrebno pustiti osobu da se razvija u svom pravcu i da bude svoja, a da mi zajedno sa njom dijelimo ushićenje njegovog rasta, kao i on našeg. Naučila sam da treba uvijek ostaviti prostor za sebe, i mada srce treba biti bezuvjetno predano to ne znači da ga se trebamo odreći i postati robovi ljubavi.
Naučila sam i to da ljudi često imaju sliku neke univerzalne ljepote ljubavi, idealnog partnera koja je najčešće pogrešna,a koja nas najčešće vodi u patnju, umjesto da nas dovede do spoznaje da trebamo voljeti osobu kakva je, a ne kakva bi ona po nekom općem uvjerenju trebala biti, a to je da bude naš preslik, naše zrcalo,i umjesto da shvatimo da je ljubav prihvaćanje, razumijevanje i davanje, nastavljamo bezglavo tuliti nad svojim upornostima koje ne vode ni sretnoj, ni mirnoj ljubavi...

..»Je li to možda jedna od tajni ljubavi? Možda u najdubljim udubinama ljubavi struji nedostižna čežnja, želja kako muškarca, tako i žene da postanu točan preslik jedno drugoga. Ne vodi li ih ova čežnja do tragične reakcije u kojoj oni žele postići nemoguće, prelazeći u suprotni ekstrem?Ukratko, budući da snagom uzajamne ljubavi ne mogu dostići savršenstvo zajedničkog identiteta, ne upadaju li u mentalni proces u kojem svatko od njih dvoje pokušava istaknuti različitost- muškarac svoju muževnost, a žena svoju ženstvenost- zloupotrebljavajući tako svoju ozlojeđenost za svojevrsno koketiranje i očijukanje sa suprotnom stranom? Ako zbilja i postignu zajedničku sličnost, ona, nažalost, traje toliko kratko da se pretvara u varku. Jer kako djevojka postaje sve otvorenija a mladić sve stidljiviji, neizbježno nastupa jedan tren u kojem njih dvoje prelaze iz jedne osobe u drugu odlazeći u suprotnim smjerovima, promašivši svoj cilj i prošavši određenu točku poslije koje se cilj sve više udaljava i posve gubi.»

25.07.2004. u 21:48 • 5 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>