Walking with Satie

utorak, 27.07.2004.

Stefanofski vs. Tadić

Već danima me svrbe prsti, ono instrumentalo tako skladna oblika me danima već pogledava s vrha ormara, već danima, mjesecima ga nisam dotakla i već od silnih dana skupila se prašina...I ono, kao i ja ,osjeća da sam ga izdala, da sam ga otpersonificirala i bacila kao zadnje neupotrebljivo drvo,smeće, sakrivši ga od vlastitih pogleda, vlastitog sjećanja..

I jučer poziv jedan, poziva dva, moje negodovanje, odbijanje pa pristajanje i eto me, u ambijentu komornom, prepunom ljudi, eto me upravo oči u oči sa Tadićem i Stefanofskim..

I pogled jedan-dva na instrumentala njihova, i sjećanje jedno-tri na instrumentalo moje...Njihovo sviranje, njihovo prebiranje tako glatko, tako savršeno, i pitanje :"Je sam li ja normalna?", kako mi je moglo pasti napamet ne doći ih slušati....i čujem u sebi instrumentalo moje koje mi govori:»IZDAJICO!»

I sjećam se sjećanja pet-deset i dana kad sam pjevala «Miš mi je polje popasel» i kako sam primljena u tu instituciju glazbe i kako sam se upoznala s duhovitim bubnjarom, mojim budućim profesorom iz gitare, koji je imao prste ko kobasice i povremeno si presađivao kosu, a koji je dobio posao zahvaljujući bratu partijaneru (D.J. Komunistička Parija Jugoslavije), a koji je zapravo bio izvrstan čovjek, ali daleko od izvrsnog profesora gitare...

I Tadić i Stefanofski-genijalci nakon kojih poželite misliti isključivo glazbom i govoriti jedino plesom!
Dva sata nejverovatne svirke, ma ne nevjerovatne, nego nezemaljske, astralne, vanzemaljske, perfektne, predivne i sve one ostale riječi s prefiksom pre- ...
Dva sata nevjerovatne introspekcije, sagledavanja, obuzimanja iznutra i izvan i obuzdavanja i srastanja, a sve kroz glazbu - ima li išta ljepše???