"Kad čovjek uspije zaustaviti svijet, postao je promatrač"
Carlos Castaneda
* * *
"Henoče, Henoče!"
"Mmm..."
"Henoče, Henoče!"
Piskutav glas prenu me iz razmišljanja.
"Što hoćeš", upitam.
Vodoriba dolebdi prema meni i nekako, tipično, plahovito u njenom stilu, sjedne mi na ruku.
"Tvoja donja simultanost uspješno je položila sve temeljne testove koji su pred nju postavljeni."
"I?"
"I ništa" odgovori vodoriba, nervozno mi se meškoljeći u ruci, "samo sam htjela da znaš."
"Misliš li da ja to ne znam?"
"Pa...nisam mogla biti sigurna. Pogled ti je bio usmjeren na eone potpuno dijametralnih dimenzija i svjetova."
"Pa što?", upitam. "Misliš da ne mogu pozornost skrenuti na neku od drugih dimenzija i drugih svjetova?"
"Pa...rekao si mi da te izvještavam o svemu što nađem zanimljivo, u bilo kojoj radnji koja je povezana sa nekom od tvojih simultanosti ili nekom od srodnih simultanosti."
"Znaš da je Henok pomalo zaboravljiv s vremena na vrijeme", počastih ribu takvim gromoglasnim smiješkom da se morala uhvatiti za moje skute da ne odleti na drugi kraj Univerzuma. Mog Univerzuma, naravno; Univerzuma gde sam obitavao i gdje me malo malo netko došao posjetiti. Univerzuma iz kojega sam rijetko kada izlazio u druge Univerzume.
"Hajde me upozori drugi puta, prije nego li me stotinu uragana iz tvojih ustiju ne prikuje uza veliki Zid", ljutila se vodoriba, provirujući glavom iz ukrasnog uveza na rukavu. "Astralni kralju, ponekad si stvarno neozbiljan za nekoga tvoje moći, snage i veličine" prezrivo je frknula nosom i ljutito me nastavila gledati.
"Hajde, vodoribo", rekoh blagim tonom, njezno je vadeći iz rukava, "sjedni na svoj omiljeni kamen ispred trona i ispričaj mi sve u detalje."
Vodoriba odlebdi nekoliko metara dalje, pogleda me pomalo kritičkim pogledom, kao da ispituje da li je vućem za nos ili mislim ozbiljno. Sakupi usnice u toliko prepoznatljivoj gesti: "ah, dobro", odlebdi do kamena, spusti se na njega te dlanom ruke prijeđe po vrhovima meke trave.
Podbočim glavu na šake. "Počni", kažem.
Vodoriba se oprezno ogleda oko sebe, vrpoljeći se na malom kamenu. "Jesmo li sami na polju?", upita oprezno.
"I na polju i u šumi i u cijelom Univerzumu".
"Znači, nema bojazni da me lavlja bića opet koriste kao dodavalo u onoj svojoj bizarnoj igri?!"
"Ha ha ha ha ha ha ha", morao sam se nasmijati iz sveg glasa, ovaj put okrenuvši se prema drugom kutku Univerzuma, dalje od sirote vodoribe.
"Ti nikako da ono zaboraviš?!", nisam se prestao smijati.
"Bah", prezrivo frknu nosom, "nije to ni bilo tako davno."
"Za neke su odonda prošli eoni", namignem prema njoj. "Hajde više", rekoh, "prođe mi mladost čekajući, a sve mi se nekako čini da je početak moje mladosti bio jako davno", dobronamjerno se nasmijem, mameći osmijeh iz vodoribe. Kada je razvukla usta u osmijeh, nastavih. "Misliš da nisam znao da dolaziš?"
"Pa, po tvom tonu i zamišljenosti, izgledalo mi je kao da ne znaš da bilo što, bilo gdje, dolazi ili odlazi."
"Ajme posprdnosti", uzvratih. "Vodoribo, vodoribo, a što misliš zašto sam ispraznio Univerzum? Zašto sam zamolio čak i svoje najbliže savjetnike da u ovome trenu odu kamo ih volja, da malo prolunjaju po vječnosti, van vremena koje sam ovdje stvorio?!"
"Ahahaha", vodoribin smijeh bio je od sveg srca. To je bilo ono što me zbunjivalo i brinulo u isto vrijeme. "Zamolio...ili...im naredio da odu?!"
Sad znam zašto me brinulo i zbunjivalo.
"Vodoribo, vodoribo. Tvoja hinjena zloba ponekad me tjera da se zapitam, koliko si u svoj svojoj promućurnosti, u stvari naivna". Bio sam natjeran na još jedan kratkotrajan val smijeha. Ovoga puta nasmijem se u dlanove. "Znaš, vodoribo", poklonih joj jedan pokroviteljski osmijeh, "ono što je naredba za onog tko ti nije prijatelj, zamolba je za onog tko ti je prijatelj", smijući se namignem prema njoj. "A sad", rekoh, "hoćemo li više?!"
"Moja priča cijelo vrijeme čeka."
"Pa...da počnemo onda...", rekoh.
"Pa...da počnemo onda...", ponovi.
* * *
Vrata supermarketa polagano su se otvorila dok je užurbano izlazio. U zadnji čas povuće vrećicu sa namirnicama prema sebi, da njome ne udari u staklo. Zastade na trenutak, dok se vrata potpuno nisu otvorila. "Jebeni usporeni Enterprise", promrmlja te zakorači na vreli asfalt. Sigurnim korakom prijeđe ulicu te nastavi koračati preko parkinga, prema automobilu. "Pas mater", uzviknu poluglasno, zastavši da propusti kromirani srebrno crni Chryslerov kombi. Došavši do auta, spusti vrećice na pod te poče nervozno prekopavati po džepovima, tražeći ključeve. "Mater im jebem, gdje su?", nervozno je prebirao po maramicama te ostacima natuknica koje je bilježio na sitnim komadićima papira. Prepuni džepovi bili su samo naznaka da hlače nije dao na pranje sigurno mjesec dana. Kad bolje razmisli, jutros ih je obukao nakon toliko vremena, premjestivši u njih sav sadržaj hlača koje je sinoć dao ženi da opere. "Jao, budale", uputi si samokritiku. "Što ako sam ključeve ostavio u autu i zatvorio izvana?". Krene prema vratima. Stavi ruke na staklo i pogleda unutra. Kjučeva nije bilo. Pritisne kvaku. Vrata se otvore. "Koji kurac?!", pomisli. "Nemoguće", zbunjeno se okrene oko sebe, držeći vrata otvorena. "Nemoguće", ponovi.
"Bojim se da je moguće."
Uplašeno se okrene. "Što?"
Iza njega, stajao je krupan muškarac preplanuloga tena, obućen u skupocjeno tamno sivo odijelo. Čvrst, vojnički stav i opušten, ali nekako istovremeno prodoran pogled, u kojemu se očitavalo da osoba na svaki mogući način vlada situacijom, dali su mu nekako naslutiti da može ostati samo bespomoćno stajati i čekati da vidi što će muškarac učiniti.
"Profesore Zahr, reče muškarac, prilazeći mu, "ispričavam se što sam vas uplašio. Moje ime je Arvil Fangore". Nakon zbunjenog izraza lica njegova sugovornika prilikom rukovanja, nasmije se pokazujući velike bijele zube. "Oh, umalo da zaboravim", reče, vadeći značku iz džepa, "Služba Za Državnu Bezbjednost".
* * *
"Najgore je kada čovjek shvati svoje prednosti kao svoje mane...i obrnuto".
Zahr podigne pogled prema sugovorniku, očekujući odgovor. Odgovora nije bilo. Čudio se sam sebi, kako je zadržao prisebnost i mirnoću otkako su ga posjeli u auto i odveli, zavezanih očiju, u neku - pretpostavljao je - podzemnu bazu. Ili neko postrojenje. Uglavnom, što god da bilo, njemu je bilo, ovoga trenutka, prilično nebitno. Nebitno mu je bilo i da li se trenutno nalazi u običnoj kancelariji ili sobi za saslušanja. Ionako će, htio on to ili ne, uskoro - vjerojatno - saznati da li je na nekom informativnom razgovoru ili na najstrožem saslušanju. Čovjek zvan Arvil šutke je sjedio u naslonjaču, promatrajući ga odsutnim pogledom.
"Cigaretu?", upita.
"Hvala, ne pušim", Zahr odgovori ljubaznim tonom.
"Profesore Zahr...ili..bolje reći...gospodine Zahr. Što mislite o ovom našem vremenu u kojem živimo. O ovome dobu?" upita sugovornik Arvil sa druge strane stola, lagano udarajući filterom cigarete po povrsini istog.
"Iskreno?", upita Zahr.
"Iskreno."
"Mislim, da je ovo savršeno doba za one koji znaju što rade i za one koje misle da znaju što rade."
"Pojasnite, molim."
"Svijetom vlada malobrojna elita, koja itekako dobro zna što radi i na koji način to radi. Ona druga velika većina, misli da zna što radi i misli da u stvari vlada svijetom."
"Hm...", Arvil ga pogleda, ne izgubivši onu odsutnost u pogledu, "nije li to malo...konspirativno?"
Zahr se morao nasmijati na ovo.
"Konspirativno?", ponovi. "Zar danas postoji išta na svijetu što nije...`konspirativno`?", pogleda prema sugovorniku ne skidajući osmijeh sa lica.
"Kako bi definirali onda, pojam države, država, granica između njih i težnje za nacionalnim identitetom?"
Zahr se lagano uozbilji. "Nedostatak znanja. Višak patriotizma", reče.
* * *
Prva subota otkad je izašao van iz baze. Prva subota nakon punih devet mjeseci, da je vidio društvo i zakoračio nogom u pub, u koji su redovito zalazili.
Steven je urlao iz sveg glasa, nadvikivajući se sa Ikeom, koji će od njih dvojice prvi privesti kraju novonastalu teoriju.
"Ljudi jednostavno jedni drugima ne bi smjeli govoriti `ti`, tako dugo dok se međusobno ne poševe", vikao je, pokazujući rukom Ikeu da šuti. "Svi bi jedni drugima morali govoriti `vi`."
"Čak i po cijenu pederluka?" upita Simon.
"Čak i po cijenu pederluka", kimne Steven, još uvijek mašući rukom Ikeu da šuti.
"A jebo te, lud si ko batina", Ike ipak uspije na trenutak doći do riječi, "pa u ovom gradu se ionako svatko jebe sa svakim. To ne bi ništa mijenjalo na stvari."
"Ne bi", složi se Steven, "ali bi barem mene u gradu svi poštovali!"
Cijeli stol prasne u gromoglasan smijeh.
"E majke ti, Steven, daj vadi van tu travu koju pušiš i počasti društvo", Leon jedva da je uspio složiti rečenicu između napada smijeha. Ova opuštena večer koju je provodio sa starim društvom, bila je možda najbolja koju je u životu proveo sa ikim; naravno, ne računajući večeri sa Sanom. No, nije sada želio razmišljati o tome.
"Ajd uzdravlje" digne čašu.
"Ajd ti naruči nešto konkretno, pa ćemo se kucnuti", posprdno će Ike, "a ne tu kao neka curica sliniš nad sokićem i očekuješ da se muški kucnemo. Hočeš još da ti naručimo i vruću čokoladu? A mi ćemo sebi naručiti onaj ženski beldežurčić sa dva posto alkohola, pa ćemo se svi kuckati i slaviti", zadnje slogove viknu promijenjenim glasom, oponašajući ženski pokret - barem ono što je on smatrao ženskim pokretom - dok mu je falset zvučao poput normalnog glasa nekog stilista. Leon se nasmije u sebi, nemajući namjeru ovo uočavanje "dati van".
"A ne pijem, jebo te", Leon mahne prema njemu hineći ljutnju. "Što si se razvukao po kavani", nasmije se gledajući Ikeov isplaženi jezik i srednji prst usmjeren prema njemu.
"Ajde živjeli", Ike mu namigne, kucnuvši mu čašu. Zatim prijeđe pogledom preko cijele prostorije. "E, gdje je ona mala na koju mi se najbolje, ali najbolje, diže kurac?"
"Koja mala?", upita Simon.
"Ne znaš ti njega", nasmije se Steven. "Od kada ste nestali iz grada, taj je ugurao ćunu u sve što ima dugu kosu. Taj bi i tranzića maznuo da mu se pruži prilika".
Svi se nasmiju.
"Nije nego. Nije nego", Ike podiže ruke kao da se brani. "Ko bira...ono..."
"Meditira", zaključi Leon.
"I to" složi se Ike.
"I što na kraju?", upita Simon. "Jel to neka prava ljubav?"
"Najpravija", potvrdi Steven.
"I više od toga", doda Ike. "Na nju mi se diže kao na nijednu drugu. Ako to nije najtvrđa ljubav, onda ne znam što jest?!"
"Najtvrđa...definitivno. Ljubav...to je već diskutabilno", reče Leon.
"Nemoj ti meni te suptilne spike", Ike je pokušavao iz pripitog tona prijeći na notu hinjene strogoće. "Ako je tvrdo, onda je tvrdo. Ovo je materijalan svijet i računa se samo da li je nešto tvrdo ili nije. Jel tako?", pogleda sve sa sprdnjom na licu.
"Nepobitna retorka", odgovori Simon sa smiješkom.
"Retorika je da ću ja sada naručiti još jednu rundu...plus dami sokić", pogleda Leona plazeći jezik u cereku, "a onda ću nazvati malu da joj izjavim ljubav preko telefona."
"Još kad bi znao broj...", reče Steven, "gdje bi ti bio kraj?!"
"Zato, dragi prijatelju, postoje informacije. A ja znam i kako se zove mala na koju mi se diže i kako se zove mala na informacijama...na koju... mi se isto diže...Doduše, ne kao na prvu, ali... se diže!"
"Jebote, danas si nepobitan...do jaja", zaključi Leon.
"Do jaja", vikne Ike odlazeći prema šanku, "za vas, dragi prijatelji! Od jaja, za sve što je ženskog roda. Ili barem, što priča umiljatim glasom."
"Ajde, ajde...već si dosadan i samom sebi", vikne Steven poluglasno, tako da ga se teško čulo dalje od stola.
Leon se zavali u naslon stolice, naslonivši glavu na isprepletene prste. Pusti da ga nose muzika i opuštena atmosfera. Noćas ništa nije bitno. Bitan je samo ovaj trenutak. Jedan od rijetkih trenutaka koje je preko noći naučio cijeniti. Prije ih je uzimao zdravo za gotovo. Sada...definitivno ne.
"Noćas je sve", pomisli, "upravo onako kako treba biti."
