Postoje stvari koje su starije od samog Tvorca.
U početku bijaše Praznina. U početku bijaše Kaos.
Mnoge Svijesti koračahu pod njihovim svodom.
Jedna Svijest počela se uzdizati.
Kako se više uzdizaše, tako više djelovaše na Prazninu i Kaos.
Probivši barijere Praznine i Kaosa, Svijest povuće za sobom dio i jednog i drugog.
Dođe do eksplozije koju izazvaše otkinuti djelovi Praznine i Kaosa.
Tad nastade Svjetlost.
Svijest i Svjetlost sjediniše se.
Tad nastade Apsolut.
* * *
Sjedili su udaljeni jedno od drugog pedesetak metara. Nervozno je udarao nogama po rubovima keja, pogledavajući čas prema pučini, čas prema njoj. Jedva vidljivi obrisi nekog tankera u daljini, davali su potpun značaj veličini oceana na čijim je rubovima sjedio i razmišljao, opkoljen tmurnim mislima i potpuno ogrnut energijom isčekivanja. Pogleda prema njoj.
Prekriženih nogu, sjedila je na molu i promatrala more. Nije okretala glavu. Bila je poput neke dobrodošle utvare koja se čovjeku prividi u trenucima očajanja i beznađa. Imala je fokusiran pogled u daljinu. On potpuno skrene pogled sa pučine i zagleda se u nju. Primjeti kako joj se kosa lagano mreška i u laganim konturama vijori na ljetnom povjetarcu, ostavljajući razbarušan dojam kao da se nadovezuje na samo more. Valovi u moru. Valovi u kosi. Gotovo se nasmije na još jedno uočavanje kako je sve u prirodi povezano. Sjedila je, zauzevši onu svoju klasičnu mislilačku pozu, kakvu je uvijek zauzimala kada bi se našla pred nekim naizgled neriješivim problemom. Naizgled neriješivim? Umalo da se ne nasmije na ovo.
Od jada. Ne od sreće ili sarkazma. Ovaj problem vjerojatno je neriješiv, barem za njih dvoje, u ova suluda vremena dok je jedva učio kako izlaziti na kraj sa posljedicama lokalne i, pomalo, globalne politike. Bio je možda po prvi puta u životu - iako je to smatrao i za stanja prilikom energetskih aktivacija - potpuno bespomoćan. Ovo je bilo nešto potpuno drugačije, na što teško da je mogao utjecati na bilo kojem nivou. Kozmička politika, ona koja ih je počela razdvajat, bila mu je prevelika nepoznanica. Čak i da ju može naivno kriviti što se ispriječila između njih. Nalakti se na mol. Gledao ju je i znao da ona zna da je promatra.
Znao je onaj njezin zamišljeni pogled. Znao joj je lice u svaki detalj. Nije ju ni trebao vidjeti iz blizine da bi znao o čemu razmišlja. Volio ju je. Volio ju je iskreno, najiskrenije. Svim srcem. Znao je da i ona njega voli. I želio je biti blizu nje. Poželio ju je pored sebe. Samo na tren. Samo da je dotakne. Na trenutak. makar da samo stane ispred nje i da kaže: "Sve je ok. Sve znam". Naravno, nije sve bilo ok. Ništa nije bilo jebeno ok. I ništa nije znao. Stvari koje su se odigravale bile su iznad njega i iznad nje. Nije mu preostalo ništa drugo nego da je bespomoćno promatra sa udaljenosti...
* * *
"Vidi ribe, kooolika je!"
Tišina.
"E vidi još jedne. Vidi je, ko raketa. Imam je. Mali, ima da se navečer najedemo fiš paprikaša ko nikada u životu."
Leon ga pogleda ispod oka.
"Ajde, razvedri se malo. E?! Frnjiš taj nos odkad smo krenuli na put."
"Puši kurac, Arvile", reče gledajući nezainteresirano u vodu.
"Samo ti nabadaj, mali... I bahati se... Neće ti pomoći", Arvil će jednoličnim tonom, kao kad učitelj objašnjava djetetu što smije a što ne smije. "Danas / sutra ćeš mi zahvaljivati za ovo."
"Oprosti, malo sam nabrijan".
"Ne moraš to meni govorit, mali. Kužim ja tebe sto posto", reče ne skidajući pogled sa plovka na vodi. "Hoćeš pivu?"
"Neću, hvala. Znaš da ne smijem..."
"Smiješ, ali se bojiš da će ti prošibat energija. Jel tako?"
"Da."
"Onda nemoj. Ja hoću. Nisam bio na godišnjem od devedeset pete."
"Arvile, nedostaje mi", Leon se okrene prema njemu.
"Znam", reče Arvil.
"Koja je to kurčeva politika? Kakva je to kozmička sprdačina?", upita Leon dok mu je glas podrhtavao. Nastavi li ovako, za par sekundi će briznut u plač i to po defoltu. Garant.
"Njen narod je tako odlučio. Tu ne možeš ništa. Ni ti, ni ja. Mogu Sibiani, ali oni se ne mješaju u takve stvari."
"Znam, Sibiani puštaju da stvari idu svojim tokom, u ovom slučaju, usranim tokom, da bi ja, onako usputno, u ovakvom stanju stvorio nekoliko desetina svjetova. Biti će to jaki svjetovi, moj Arvile, puni crnaca koji bosonogi sviraju blues."
Arvil se nasmije.
"Ne dramatiziraj toliko...Što bi ja trebao reći, za Boga miloga, kojeg je žena ostavila jer ga sedam punih godina nije vidjela, jer nisam smio napuštati bazu?!"
"Ma stjeram ja njih sve u kurac i njihovu politiku. Ovakve stvari sam mogao proživljavati i sa ovozemaljcima. Nisu mi trebali vanzemaljci za to..."
"Hm...", Arvil će neutralno.
"Jel ovakva priroda i u Gvendolinu?", upita Leon, djelomično želeći promijeniti temu, a djelimice zbog iznenadne ispunjenosti koju je osjetio kada je punim plučima udahnuo planinsko jezerski zrak.
"Slična", reče Arvil. "naše su planete jako slične".
"E", Leonova iznenadna struja misli izleti iz njega želeći uključiti Arvila u svoj tok. "Jesi čitao Ouspenskog ikad?"
"Skenirao".
"Isti ku...", zastane. "Ok", reče, "sjećaš se koliko je zorno opisivao upravo ona stanja koja se događaju meni?"
"Događaju?"
"Znaš što mislim...Ona stanja koja prolazim i koja djeluju na mene..."
"Da."
"Sjećaš li se kako je opisivao pepeljaru, konja i psa? Na koji način ih je vidio?!", upita.
"Hmm...Podsjeti me..."
"Opisivao je nova stanja svijesti. Kada je vidio pepeljaru, psa i konja, znao je o njima aspolutno sve. Samo gledajući u njih, spoznajno bi dobijao nevjerojatnu količinu informacija. U tim trenucima, sve bi mu bilo savršeno jasno. Čim se stanje svijesti `spustilo`, više nije bio ni približno siguran u značenje nekih rečenica koje je zapisivao u stanju `nove svijesti`, kada su imale savršenog smisla..."
"Dobro...Nastavi...", reče Arvil, zamahujući štapom prema mjestu gdje se mala uvala povezivala sa velikom vodenim prostranstvom. Leon je mogao primijetiti konture oblaka, kako se savršeno ocrtavaju na površini velikog jezera.
"Ouspensky je opisivao tri faze prijelaza na viši nivo. Prvu fazu opisao je kao `fazu varljive ljepote`, gdje se u čovjeku počinju pojavljivati svakakvi novi osjećaji, koje prije nije imao. Čovjek upada u beskrajno more novih misli i osjećaja gdje naizgled prevladava harmonija i nepresušna ljepota. Počinje se širiti i percepcija te čovjek u takvom stanju može vidjeti razne fragmente viših svjetova i čuti mnoštvo glasova, od kojih je jedan glas, po njegovim riječima, prilično izražen, ali ga stalno nadvikuju ostali glasovi. U toj fazi `varljive ljepote`, čovjek se nalazi u beskraju , no ne, kako je on to lijepo opisao: `beskrajnom nastavljanju u jednom smjeru, nego beskrajnoj promjeni u jednom trenutku`. Drugu fazu opisao je kao `fazu potpune osvještenosti i potpunom razumijevanja` uzroka i posljedica. U toj fazi čovjek shvaća da je sve oko njega živo i da je svaka stvar - poput pepeljare ili vilice, koje uzima za primjer - samo mali djelić jedne mnogo veće cjeline. Mi sa svime oko nas možemo kontaktirati. Možemo kontaktirati i sa našim unutarnjim organima. U toj fazi potpuno smo uvijeni u spoznaju što ta stvar u stvari jest u svojoj suštini. U toj drugoj fazi, onaj glas je jasniji nego u prvoj fazi i..."
"Hočeš reći", upita Arvil, "da su oni ostali glasovi, glasovi astralnih entiteta koji su se našli u čovjekovoj blizini?"
"I to...", složi se Leon, "ali mislim da je Ouspensky prije svega mislio na glasove čovjekovih podosobnosti."
"To ima smisla. Nastavi", reče Arvil.
"Taj glas suštine", nastavi Leon, "je naše Više JA, tj. mi u višem obliku postojanja."
"Ili, drugim riječima, moglo bi se odnositi na naš unutarnji svijet - mikrokosmos", nadoda Arvil.
"Da. Interesantno da je Ouspensky u nekoliko navrata napomenuo da su katkad njegovo Više i Niže JA bili toliko `isprepleteni`, da više nije znao `Tko je Tko`. tj. gdje završava On ili Niže JA, a gdje započinje Više JA. To suštinsko, Više JA, opisivao je izvan sfera `varljive ljepote`."
"Mislim da sam od Ouspenskog popamtio više onih djelova koji se tiču Gurdjieffova rada", reče Arvil.
"Ono je samo jedan, iako u svakom slučaju, respektabilan dio kolača", primijeti Leon te nastavi: "Opisivao je i novi osjećaj povezanosti sa svime, kao što sam već napomenuo, ali, u potpunom shvaćanju sebe kao dijela cjeline. U početku, ta nezasebnost, u njemu je stvarala osjećaj straha, izgubljenosti, tjeskobe i beznadnosti. Kasnije, taj osjećaj prelazi u osjećaj potpune ispunjenosti i potpunog razumijevanja suštine same prirode, to jest- svega."
"Ako se ne varam, on je imao neke veze sa teozofskim krugovima...", Arvil pogleda Leona, lagano okrećući rolicu na štapu. "Mislim na spiritizam, tarot i slično..."
"Svi su oni imali veze sa teozofijom. Teozofija je u ono vrijeme bila veći pokret nego new age danas. Interesantno je, kad si već spomenuo spiritizam, da je Ouspensky napravio distinkciju između komuniciranja sa svijetom duhova uza svu onu pompu i pozadinske rituale, tipa `zamračena prostorija`, `svijeće`, `medij koji opetovano pada u trans`...Ukoliko me pamćenje dobro služi, on je istaknuo da, sve što je potrebno, je volja pojedinca i više shvaćanje uzroka i posljedica, kako života tako i smrti. Na taj način, bilo tko, tko je osviješten u tom pogledu, može bilo gdje i bilo kada, stupiti u kontakt sa svijesti koja je u jednoj točki vremena i prostora predstavljala neku ili njemu blisku osobu ili jednostavno njemu nepoznatu osobu sa kojom bi on želio kontaktirati. Mislim da je napomenuo da je prvi slučaj vrlo zahvalniji, pošto su, po mom mišljenju, energije osobe koja kontaktira i bivše osobe koja je bila povezana sa subjektom kontakta, bile u interakciji."
"Nastavi", reče Arvil.
"U trećoj fazi, koju je osjetio nakon druge faze, dominirali su simboli i njihov jezik - jezik simbola. Mislim da je Ouspensky mislio i na piktograme kao na osnovne simbole", Leon zastane na trenutak, pokupi oveći plošni kamen pored sebe i baci ga spin pokretom u vodu, brojeći "žabice", tj. broj odbijanja kamena od vode.
"Vjerojatno...", reče Arvil neutralno.
"Slike i piktogrami, koje je on nazivao hijeroglifima (vjerojatno), mijenjali su se pred njegovim očima i davali mu obilje informacija, koje se nisu mogle izreći ili opisati nikakvim riječima. Vidio je sve... Prauzrok - Brahmu u obliku lotosova cvijeta u beskonačnim nizovima svjetlosti. Našao se u svijetu bez forme, koji jednostavno - jest."
"Sve se zapravo, kod takozvanog `sakrivenog znanja`, tj. očitog znanja kojega većina neće biti svjesna niti da ih cijele dane konstantno udara u glavu", primijeti Leon, " svodi na proces ascenzije čovjekovog bića. Kad unutarnje biće nadiđe vanjsko biće i kada čovjek nadiđe sam sebe. O tome govori Nietzsche, o tome govore mnogi filozofi i mistici, o tome govore Gurdjieff i Ouspensky, o tome govori kompletna iskrena ezoterija, od one samostalne, do one koju su prekrila razna područja religija. O tome govore tarot i kabala, hermetizam, gnostika, alkemija, teozofija i sva područja koja imaju istu suštinu - upoznavanje svog `bitka` i uzdignuće iznad materijalnog."
Arvil je šutio.
Leon se okrene prema njemu. "Jel Gvendolinska civilizacija u potpunosti riješila, to `pitanje uzdignuća`?", upita.
"Mnogi su se uzdigli kroz milijune godina, koliko postojimo", reče Arvil u nekom polujednoličnom tonu. Tko nije bolje upoznao Arvila, došao bi do istog zaključka kao i osoba koja nije bolje upoznala Simona / Ugulfara, mislio bi da se konstantno dosađuje i da mu nije do razgovora.
"Samo", primijeti, "mi nismo imali toliko prekretnica i problema u evoluciji kao vi. No svejedno je skoro polovica populacije ostala još uvijek na razini trećeg denziteta. Štoviše, svjesni su onih koji su se uzdigli i sa njima povremeno stupaju u kontakte, kada žele dobiti neke od odgovora egzistencijalne ili suštinske prirode.."
"Ali u sebi nisu razvili onu, `prijeko potrebnu supstancu` - kako Gurdjieff to naziva - da bi se uzdigli?!", upita Leon.
"Da, može se opisati i tim riječima".
"A ti?"
"Ja?", upita Arvil poluiznenađeno, nasmijavši se od uha do uha, "Ja... sam se uzdigao nekoliko puta i konstantno u sebi osjećao poriv da prihvatim sve one opasne misije spuštanja u fizičku ravninu. Baš kao i ti, samo pod možda drugačijim okolnostima", primijeti. "No, očito te okolnosti i nisu bile toliko drugačije kada sada zajedno sjedimo u jednom fizikalnom svijetu, pecamo i pričamo o tajnama života", nasmije se i potapša Leona.
Leon se nasmije a zatim ga opet svladaju sjeta i depresija.
"Kako osjećate energiju na Gvendolinu?", upita.
"Na drugačiji način nego vi ovdje. Više kao vaši preci u prethodnim civilizacijama", reče Arvil.
Leon šutke kimne. Pogleda u košaru sa ribama.
"E Arvile, a da zajebemo ribe i sve ih pustimo u vodu, da još požive koji mjesec?"
"Može", Arvil će smireno, gotovo hladnim glasom, "samo što ćemo na večer jesti kurčić pohani".
"Mislim..Živa bića.."
"Pa, mali..Jučer, kad si jeo posljednje ribe iz zadnjeg ribolova, nisam baš vidio da imaš grižnju savjesti. Ja ribe mogu baciti u more. Nije bed uopće, ali..."
"Znam", Leon će tužno, dok su se sjeta, nostalgija i onaj duboki osjećaj praznine...nedostatka nečega, ispresijecali u njegovom prsnom košu. Ustane. Pogleda Arvila. Izbroji sedam riba u košari. Odabere nasumce tri te ih baci u jezero što je dalje mogao.
"Bravo", reče Arvil. "Oćemo sad pričekat apostole da se skupe oko tebe ili ćemo možda upecat još koju ribu i krenuti?"
"Sorry, došlo mi", reče Leon uznemireno, ali pomirljivim tonom na Arvilov sarkazam. Osjećao je duboko u sebi da se, u stvari, nema zbog čega ispričavati, ali...
Arvil ga je šutke stao promatrati nekoliko trenutaka.
Leon je znao da ga Arvil čita ko knjigu. Bio je, po zemaljskom vremenu, od njega stariji kojih deset, jedanaest godina, ali Leon je vjerovao da taj vanzemaljac ima mnogo više zemaljskih godina i još kusur federacijskih na svojim leđima.
"Znaš što mi ide na kurac?", upita Arvila.
"Što", Arvil polagano počne namotavati. Bilo je očito da je uhvatio ribu.
"Sva ona new age preseravanja...One...One...biljke od ljudi...", reče, "koji nisu još zakoračili na prvu stepenicu upoznavanja stvari oko sebe, a pogotovo onih u sebi."
"Aha", Arvil promrmlja jednoličnim tonom.
"Šta `aha`?", okrene se prema Arvilu.
"New age i anti new age...neće ti vratiti curu", Arvil ga pogleda duboko u oči, "a problem je, ako me razboritost nije napustila, u Sani. Zapravo, u događajima koji su utjecali da se udalji od tebe..."
"Događajima? DOGAĐAJIMA???", drekne Leon. "Ti to zoveš..`događajima`?". Ustane i udari nogom prvi kamen koji mu se našao na putu. "Pa koji kurčevi događaji, Arvile? Mamu im jebem pokvarenu licemjernu vanzemaljsku!!! Boli njih kurac, Arvile, za mene i nju. Boli njih kurac za nas sve, u stvari. Žele da svojom patnjom iskreiram još nekoliko Univerzuma gdje će dalje moći graditi svoje svjetove i naseljavati svoje civilizacije. Samo to. Ništa više."
"A, Sibiani ti konačno rekli...", Arvil se nasmije, ovoga puta, potpuno suosjećajno.
"Osjećam ja to već duže vrijeme", reče Leon tiho, "samo što nije još bilo iskristalizirano u meni kao sad."
"Očito su one ribe pomogle, koje si bacio u more?", Arvil uzme ribu iz košare - vjerojatno ovu koju je zadnju upecao - te ju baci prema njemu. On uzme ribu sa kamenog poda, te ju ovoga puta vrati u košaru.
"Što si ono pričao za new age?", upita Arvil. Bilo je očito da želi skrenuti sa bolne teme.
"Ma to licemjerje. Kao, velika duhovnost, a sve pršti od materijalne pozadine", reče Leon pljunuvši na pod. "Isto ko i magičari koji su drugi ekstrem, ti ljudi nisu kurca shvatili."
"Da. Donekle se slažem", reče Arvil. "čitao sam tvoje bilješke koje si slao onom profesoru.".
Leon kimne.
"Da. Fascinantno je koliko ljudi idu u ekstreme", primijeti Arvil. "Prvi vide samo Izvor, energiju i svoje hedonističke obrasce. Drugi vide samo AntiIzvor, dominaciju nad energijom i svoje hedonističke obrasce."
"Što ga u esenciji dođe na isto", reče Leon. "Sjećam se da je profesor Zahr jednom rekao:`Da bi shvatio problem, moraš biti upoznat sa njim. Da bi shvatio ekstrem i borio se protiv njega, moraš poznavati um ekstremista`."
"Nemoj brzat sa zaključcima", upozori ga Arvil. "U skupini prvih još ćeš naći dobrih i neiskvarenih duša. Naivnih, doduše, ali neiskvarenih. U skupini broj dva...teško."
"Ljudi koji su odvojeni od svog višeg bića teže da se putem raznih oblika praktikuma sjedine sa Jednim. Nije li to apsurd i paradoks u jednom?! Djelovanje izvana prema unutra da bi se kasnije eventualno djelovalo iznutra prema van... Kod većine ljudi, uskraćenih za spoznajnu sfera svega što postoji, sve meditacije, reiki inicijacije i prakticiranja, razne alfa, beta, gama, delta i theta i DNK tehnike... raznorazne vrste yoga, kriye, mudre, vizualne tehnike, afirmacije, kundalini tehnike, zvukovne tehnike i spellovi, invokacije, evokacije i astralne projekcije, djeluju samo kao `kozmički (astralni) aspirin ili apaurin`, koji na neko vrijeme makne posljedicu, dok onaj suštinski dio, uzrok, ostaje i dalje sakriven i od njihovih misli i od njihovih osjećaja. Jednom riječju, sakriven od njihove percepcije. Svi oblici praktikuma koje sam naveo mogu biti smatrani za `potpunu duhovnost` jedino za onu većinu, lišenu ezoterijskog karaktera. Površna i pseudo duhovnost za površne i pseudo tipove ljudi", zaključi Leon.
Arvil zavitla uže i počne razmotavat.
"Bojim se da malo prehrabro zaključuješ...", reče. "Možda malo pregrubo, pregeneralno i preagresivno...", primijeti.
"Pa i treba `ići u facu` sa takvim stvarima", reče Leon.
"Isključivost je upravo ona osobina koju cijelo vrijeme pripisuješ guruima koje kritiziraš, nije li?! A gle vraga...Došavši do određenog stupnja uočavanja, možemo reći i spoznaja", ti upadaš u istu zamku ega i taštine i smatraš da jedini raspolažeš pravom na `univerzalnu istinu`.
"A nije baš tako...Malo pretjeruješ", reče Leon osorno.
"Da li?", upita Arvil, još jednom razmotavajući uže.
"Profesor Zahr je rekao: `Kroz život obično prolaze tri osnovne skupine ljudi: oni koji gaze druge, oni koji trpe od prvih a gaze treće i oni treći koji trpe od drugih (ponekad i od prvih) i gaze eventualno sami sebe. Prvi i drugi napredovat će u matriksu jer matriks i postoji zbog njih. Treći...teško`. Isto kao i što je rekao za manipulaciju te materijalno / emotivnu povezanost za aktualno / materijalno: `Aktualni osjećaji su oni osjećaji koji se javljaju usljed nekog događaja koji ima utjecaja na ljudsku svijest na čisto posljedičnoj razini. Dakle, za određeno vrijeme trajanja neke aktualnosti, traju i aktualni osjećaji `za`, `protiv` i `ono između`. Obično se, ti umjetno stvoreni i projicirani osjećaji manipulativne prirode, vrte oko uvjerenja, religije, politike, crnih kronika, sporta i sličnih stvari`."
Arvil se sagne da dohvati drugu limenku pive. Otvori ju uz glasan "vuuššš".
"Pusti sad, Leone, razmišljanja profesora Zahra. Interesira me tvoje razmišljanje."
Leon se zamisli. Nakon kratke stanke, progovori.
"Niti jedna energija nije homogena, osim naše vlastite, koja leži uspavana u nama i čije povezivanje sa energijom naših simultanih bića kod nekih nikada, mislim, za života, ne započne. Njihova energija ostaje uspavana cijeli život. Leži potpuno neotkrivena i lišena apsolutno bilo kakvog otkrivanja bilo kakvih dubljih potencijala koji leže sakriveni u čovjeku. Neću reći u svakom, ali u većini. Sve ostale energije, to jest, prakticiranje raznih oblika energije kroz razne kanale, samo su supstituti koji mogu biti isto toliko manipulativni koliko mogu biti korisni."
"Dobro, nastavi", reče Arvil.
"Mi smo samo prigrlili jedan potpuno - kao što je Ouspensky odlično uočio - mrtav svijet. Svijet bez boje, mirisa i okusa. Bezličan i bezbojan svijet. Svijet kojemu je temelj potpuno izmišljen. Svijet gdje koristimo i fizičke i astralne `lijekove`, jer su nam frekvencije toliko niske da se bolesti (i emotivne i mentalne / psihičke i fizičke) stvaraju gdje uzmognu. Ljudi rade distinkciju između duhovnog života i onoga života kojeg smatraju, takozvanim `realnim životom`. Distinkcija, u stvari, ne postoji, jer je upravo duhovan život, u stvari, onaj stvaran život. Kada u životu pojedinca svaki udah postane duhovan, svaki osjećaj i svaka misao poprime duhovnu dimenziju (ili duhovne dimenzije), tek onda, može se govoriti o počecima duhovnosti. O počecima!!!!!!! Ne i o samoj duhovnosti. Ovako...ispada da je magičarima Bog koji je došao da izigrava čovjeka, u stvari čovjek koji je došao da izigrava boga, dok je u pseudo religijskim / new age zajednicama i filozofiji, Bog koji je došao da izigrava čovjeka, u stvari čovjek koji je došao da izigrava ovcu ili biljku."
"Nietzsche je rekao: `čak i najmudriji među vama samo su nesklad biljke i utvare`", primijeti Arvil.
"Da", složi se Leon, "I Ouspensky je citirao tu genijalnu misao u `Novom Modelu Univerzuma`."
"Aludiraš li na skriveno značenje `nadčovjeka` i propuste kod prve i druge skupine praktikanata?", upita Arvil.
"Bingo", reče Leon. "Kao prvo, gledaj životinje... Znam iz primjera mačaka. One se pune energijom tako da svako malo zadrijemaju i općenito mnogo spavaju. Također, iskoriste svaki trenutak da ga provode na suncu. U snu - dakle, na astralu - i pod suncem - dakle pod emanacijom Apsoluta - mačke, i gotovo sve vrste sisavaca, pune se energijom."
"Interesantno. Nastavi."
"Većina iz prve i iz druge skupine potpuno propušta esenciju toliko jednostavnih istina kao što su san i sunčeva energija. Oni radije maštaju o `uzdignuću` na temelju - opet da citiram Ouspenskog - `hipetrofiranog bića` koje oni nazivaju `nadčovjekom`. Kao što pseudo znanost smatra nadčovjeka nečim što sadržava potpuno fizičke i eventualno umne značajke, pseudoduhovnost - a tu ubrajam i religije i new age i magičare - gleda na njega kao na nekog `Izbavitelja` ili nekog `Avatara` koji će nas doći izbaviti od naših jada i muka i odvesti u `Kraljevstvo Nebesko`... Ili opet, poput magičara, na sam fizičko zemaljski aspekt ega koji će istovremeno izbaviti i pojedinca (i pojedince) tako da manipulira ostalima. To ti je sve, dragi moj Arvile, jedan veliki kurac na kvadrat, jer opet polazi iz aspakta koji se proteže izvana prema unutra."
"Isus je rekao, a Matej prenesao, da citiram: `Govorim u prispodobama, jer nemaju oči da vide i uši da čuju", reče Arvil.
"Da. Probaj to reći bilo kome od onih koji `ne čuju`. Reči će ti da `tko si Ti da širiš Isusove riječi, a nisi svećenik", reče Leon, napravivši podrugljivu grimasu.
"Da...potpuno predvidljivo u svojoj ignorantnosti", zaključi Arvil.
"Svi ti veliki `duhovni vodići` i `gurui` i `svećenici`, u nedostatku bilo kakvih argumenata, a ovdje mislim na argumente spoznajne prirode, pribjegavaju svojem `uzvišenom` osjećaju. Mantraju, pročišćuju se, meditiraju... a ni za pedalj se nisu odmakli od materije. Prezentiraju samo one `bogataše` o kojima Isus govori, koji nikada neće primirisati `Kraljevstvo Nebesko`. Ti su osjetili duhovnost manje puta nego što su `slobodni zidari` imali zidarski alat ili baletani i modni kreatori tuđi penis u svojim rukama. Kurac oni osjećaju. Ne osjećaju oni ništa. U tome je problem. Osjeća njihov ego. Oni sami - nipošto! Sve biljka do biljke i usrani i uplašeni licemjer do usranog i uplašenog licamjera", reče Leon.
"Da te pitam nešto..." Jel tebi pročišćavanje djelovalo tako, ko da ti je netko stavio dršku od metle u dupe i da ko biljka hodaš okolo i širiš ljubav, ne znajući ni sam što znači prvo slovo L, a kamo li cijela riječ, a kamo li samo značenje te riječi, a kamo li ono dubinsko, skriveno i ezoterijsko značenje."
"Nije", odgovori Leon.
"E pa jebi ga mali. Nisu svi doživjeli i osjetili povišeno stanje svijesti."
"E o tome pričam. To povišeno stanje svijesti ili ono što Ouspensky naziva `normalnim psihičkim stanjem nadčovjeka` ili `stanjem euforije`, na mene djeluje na slijedeći način: kao da stvari oko sebe ne percipiram isto - ni vizualno, ni misaono, ni osjećajno. Gledam stvari oko sebe i kao da gledam samo u umu zapamćenu sliku, a ne realnu sliku tih stvari, pošto još, vjerojatno, nisam spreman vidjeti, kako stvarnost `iza tih stvari` u stvari, izgleda."
"Sve dok potpuno ne prijeđeš, niti nećeš shvatiti", primijeti Arvil. "E, ide još jedna riba!", vikne slavobitno.
"Kako to misliš: `dok potpuno ne prijeđeš`?", upita Leon.
"Shvatit ćeš kad dođe vrijeme za to", reče Arvil vadeći ribu iz vode.
Leon se podboči na drugu stranu, okrenuvši Arvilu leđa. Pogleda nebo. Prekrasan bijeli oblak, takozvana "ovčica" ili "božja ovčica", kako su te oblake zvali kao djeca, nadvila se nad vrhove brda. Gledajući u oblak i spuštajući pogled preko konture brda, sagledavajući formu ujedinjenja jednoga sa drugim, pomisli kako upravo gleda jedan, toliko odvojen, a sa druge strane, toliko povezan svijet.
Arvil prekine šutnju i poremeti mu tok misli.
"Zadnji koji je bio poslan nakon Isusa da širi među ljudima jedinstvo Apsoluta", reče, "bio je Toma Akvinski". Svi ti Uzašli Majstori, od prve inkarnacije Enocha, Ašjate Šimaša, Bude, Višne, Krista i Tome, samo su pripremali teren za onoga koji će baptizirati sa vatrom i doći na samom kraju Ciklusa".
"Za koga?"
"Za Deda Mraza..", posprdno će Arvil. "Za nositelja Enocha...Za tebe, budalo".
"A, jebo me, ubrajam se među njih ko šljunak na kolače", sarkastično će Leon.
"To što ti smatraš da jesi i to što zaista jesi - nije isto. To kako sebe doživljavaš, sa onim što prezentiraš ne mora imati nikakve veze".
"Zajebano", primjeti Leon.
"Pa da znaš... I je", zaključi Arvil.
