NEMANJA: SMIRENOUMLJE

ponedjeljak, 04.06.2007.

NOVI PREDSJEDNIK SDP-a

ZORAN MILANOVIĆ

Image and video hosting by TinyPic

Zoran Milanović novi je predsjednik SDP-a.

Po svemu sudeći, Zoran Milanović, u 41. godini života, postat će i premijer Vlade Republike Hrvatske.

Sve ostalo bilo bi nelogično.

1. Iako je Zoran Milanović i sam kazao da će Ljubo Jurčić biti SDP-ov premijerski kandidat, tj. mandatar nove vlade, takva bi situacija iz više razloga bila jednostavno nelogična. Ljubo Jurčić ovdje nije sam po sebi sporan ili na bilo koji način upitan: odmaknimo se od konkretnog čovjeka, od imena i prezimena, od Jurčićevih kompetenci, i razmišljajmo striktno načelno: sporan je nečin legitimacije bilo koga tko bi na ovako, neznano kako došao u poziciju sastavljati Vladu Republike Hrvatske! Jer, što to politički legitimira takvog mandatara? Jedino naime u slučaju koji je već sada sasvim nezamisliv, a taj je da Ljubo Jurčić bude nositelj SDP-ovih izbornih lista, Jurčić a ne Milanović može biti mandatar za sastav SDP-ove nove Vlade! Što bi inače legitimiralo Ljubu Jurčića kao premijera? Pobjeda SDP-a na parlamentarnim izborima? Da, ali riječ je uvijek o nekom konkretnom SDP-u: SDP na čelu s Milanovićem nije SDP na čelu s Bandićem, mislili su ponajprije socijaldemokrati, pa zašto bi onda drukčije mislio bilo tko u ovoj državi?!

2. Jurčićev je legitimitet mistične prirode: Jurčić i Račan imali su nekakav dogovor, Račan je nažalost umro, i nitko živ osim Jurčića ne može kazati o kakvom je dogovoru bilo govora, a i da može, koga to zapravo zanima osim povijesničare!? Kakva je to mistička legitimacija u jednom demokratskom društvu? Ima li Jurčić SDP-ov mandat za sastav nove vlade? Ili su mu taj mandat povjerili građani na demokratskim izborima? Ne. Svega toga nema. Postoji nekakav privatan dogovor između Jurčića i Račana, ali, Hrvatska je republika, a republika je res publica, javna stvar, a ne cosa nostra, naša privatna stvar! Dakle, želi li na bilo koji način demokratski legitimirati svoju poziciju, Jurčić ne može čak ni kazati: Evo, osim s Račanom, dogovorio sam se i s Milanovićem! Takvi privatni dogovori u demokratskim društvima nemaju ama baš nikakvu važnost ni legitimitet, a kamoli legalitet! Jer, sve da SDP pod Milanovićem i dobije mandat za sastav nove vlade, to još uvijek ne znači da ga Milanović može uokolo nuditi u skladu sa svojim privatnim interesima, nahođenjima i osobnom raspoloženju! Jasno, Milanoviću to zasigurno ne bi palo na pamet: naime, nakon što je na izborima dobio stranački legitimitet prvog čovjeka SDP-a, u slučaju izborne pobjede na parlamentarnim izborima, Milanović ne bi mogao građanima ove zemlje naprasno i naprosto kazati: Čujte, evo ja doduše jesam onaj za koga su glasali i SDP-ovo članstvo i većina građana Republike Hrvatske, ali, znate, mi imamo privatan dogovor da premijer ne budem ja, nego jedan drugi čovjek za kojega vam jamčim da je odličan tip! Da je Ljubo Jurčić odličan tip mogu jamčiti i ja, jer ga poznajem i privatno i, mislim, dovoljno dobro da to mogu i javno kazati, ali, to što ja jamčim građanima ove zemlje zaista ne mora značiti nikome ama baš ništa! Imamo izbore, pa neka građani odluče sami.

3. Jurčić čak ne može kazati: Dogovorio sam se s SDP-om! Naime, to bi bio pad u preddemokratsko razdoblje supremacije partije nad državom i njenim institucijama! U Hrvatskoj postoji jasna, decidirana izborna demokratska procedura, i nikakvi oblici partikularnih apartnih partijskih dogovora mimo i izvan te procedure nemaju nikakvu vrijednost ni važenje! Ta, zar smo u državi u kojoj se vjeruje da je Partija iznad Države, jer ova naprosto odumire? Ne samo da vjerujem, nego znam da to SDP kao partija više ne misli, da to nije ta Partija! Štoviše, upravo izborom Milanovića za predsjednika, SDP, koji takvom Partijom nije bio već za Račana, danas postaje uistinu modernom socijaldemokratskom partijom, kojoj ovakvi gafovi zaista nisu potrebni. Na izborima će građani glasovati za SDP-ovu ili neku drugu listu, logično je da nositelj te liste bude budući premijer ove zemlje u slučaju da SDP odnese izbornu pobjedu, i, to je sve: nikakve unutarpartijske zakletve i obećanja nikome ništa ne znače izvan ove normalne, uhodane demokratske proceduralne forme.

4. Pobjedi li Milanović kao nositelj SDP-ovih izbornih lista Hrvatsku demokratsku zajednicu s Ivom Sanaderom na čelu, bilo bi i nenormalno, a ne samo nelogično tražiti od Milanovića da ustupi svoje lidersko mijesto bilo kome drugom! Ponavljam, to nema veze s Ljubom Jurčićem! Ovaj argument zapravo pokazuje do koje to mjere nema veze s LJubom Jurčićem: ta pobjeda, naime, bila bi uvelike pobjeda Zorana Milanovića! Drugim riječima: nakon što je članstvo SDP-a većinski i s aklamacijom izabralo Milanovića za novoga šefa stranke, odluče li se građani za SDP pod Milanovićevim vodstvom, svima će biti jasno da je riječ i o Milanovićevoj osobnoj pobjedi nad Ivom Sanaderom - ne radi se tu tek o tzv. personaliziranim kampanjama, nego je naprosto riječ o povjerenju koje bi elektorat ukazao Zoranu Milanoviću kao novom predsjedniku socijaldemokratske partije! U tom slučaju Milanović ne bi čak ni smio prepuštati mandat za sastav Vlade bilo kome drugom! Jer, sasvim bi bilo jasno da građani na čelu Vlade žele njega, a ne nekog drugog.

Sve u svemu, Zoran Milanović zaista nema potrebu prepuštati ulogu i mjesto premijera nekom drugom, pa ni Ljubi Jurčiću.
Što bi Zoran Milanović, da u pola godine dva puta pobjedi, prvo u SDP-u a onda i na parlamentarnim izborima, zapravo trebao raditi prepustivši premijersko mjesto Ljubi Jurčiću?
Što bi trebao biti? Predsjednik Sabora? Predsjednik SDP-ovog kluba zastupnika?
Ili bi trebao sjediti na Iblerovom trgu i u ime Partije korigirati premijera države?
Što to znači da bi Milanović kao pobjednik na parlamentarnim izborima morao omogućiti političke uvjete da Jurčić vodi zemlju?
Znači li to da Milanović ne zna voditi Vladu ove zemlje? Zar to misle članovi SDP-a? Mislim da im to nije ni na kraj pameti!
Što bi to značilo da Milanović kao premijer ne zna donositi one odluke koje bi Ljubo Jurčić kao ekonomist i gospodarstvenik znao donijeti? O čemu se radi? Zar je politika ove zemlje svodiva na par gospodarskih problema koji preostaju nakon što se izvrši agenda artikulirana na visokim međunarodnim adresama MMF-a ili Svjetske banke! Je li dakle najviša državna egzekutiva Hrvatske samo transmisija volje inozemnih monitoringa?
Jasno je da je posao Vlade RH nešto više od toga i da nije bezostatno svodiv na kontroverze oko oporezivanja realizirane kapitalne dobiti ili reindustrijalizacije Hrvatske.
Ovakve tendence, uostalom, postoje u Hrvatskoj odavno.
Zna se i adresa koja ih promovira. Prije samo par godina Ljubo Jurčić se zvao Mladen Vedriš.
Od 2000-te naovamo ta su nastojanja stalno prisutan napor da se mimo demokratske procedure i volje građana uspostavi nekakva dogovorna, fantomska tehnička vlada, navodno ustanovljena po meritokratskom kriteriju, a zapravo vlada nove hrvatske oligarhije koja bi izražavala jedino i samo interes kapitala zabrinutog za okolnosti propitivanja vlastitog porijekla!
Poruka koju se želi uputiti građanima zapravo je pralaž našeg društva: tvrdi se time da Hrvatska zapravo nema bitnih političkih problema, nego je jedan jedini problem gorući, a taj je gospodarstveni: kako da i isključeni žive bolje!
Politički su problemi već riješeni: još samo ovaj mandat i socijalna je stratifikacija dovršena, moć je distribuirana i hijerarhija je za duga vremena ustanovljena i zadana! Tko je jamio, jamio je! Ostali su isključeni iz političkog života zemlje, i sve je samo sada do toga da se nađu gospodarske recepture podizanja standarda života depriviranih!
Uostalom, to se danas traži i od SDP-a kao stranke u cjelini! To je smisao tog zahtjeva za neoliberalnim redizajnom stranke: od SDP-a se ultimativno traži jasno i nedvosmisleno očitovanje da neće sankcionirati privatizacijski kriminal, jer da bi to pomelo ionako krhko hrvatsko poduzetništvo i tek stasali kapitalizam!

To je smisao licemjernog zahtjeva koji je izravno stavljen i pred samog Zorana Milanovića.
Razgovor koji je sa Zoranom Milanovićem bio vođen na temu navodnog prijateljstva s famoznim Franjom Turekom, imao je upravo taj smisao, i u tom je smislu taj razgovor metafora budućnosti Zorana Milanovića i socijaldemokracije u ovoj zemlji: jedini stvarni posao Zorana Milanovića i SDP-a, zapravo je takav zahtjev kao i njegovog podnosioca dovesti u pitanje!
Nikakva moderna socijaldemokracija ili Hrvatska kao moderna demokratska zemlja socijalne pravednosti naime nije moguća sve dok kapital stečen privatizacijskim bezakonjem uvjetuje presudne političke procese ove zemlje.
Tu su poruku izborom Zorana Milanovića za predsjednika partije članovi konvencije SDP-a uputili Hrvatskoj javnosti: izborom neokaljanog, čistog čovjeka za nekorumpiranu, poštenu budućnost Hrvatske.
Osnovno je pitanje današnje Hrvatske: Je li Zoran Milanović sam razumio tu poruku, poruku koju svima nama prenosi?
Razumije li Zoran Milanović, drugim riječima, koju on to poruku alegorizira?
Shvaća li što njegov izbor znači?
Sasvim je pošteno i primjereno Zoranu Milanoviću pružiti sada dovoljno vremena - a to znači i par godina bez obzira na ishod ovogodišnjih parlamentarnih izbora i nestrpljenje SDP-ovaca da preuzmu vlast! - da rekonceptualizira socijaldemokratsku stranku Hrvatske, ali i socijaldemokraciju u Hrvatskoj, da pokaže kako je jasno razumio poruku koju u ime svojih stranačkih drugova prenosi i nosi ostatku zemlje.
To je poruka o nužnosti modernizacije i SDP-a i Hrvatske, ali upravo u smislu suprotnom zahtjevu navodnog neoliberalnog lib-lab redizajna (koji to uostalom ionako nije): socijaldemokracija u ovoj zemlji što prije mora rehabilitirati vrijednosti svojstvene socijalizmu njemačkog ili skandinavskog tipa, pa, ako se već želi, i onoga u nasljeđu radničkog samoupravljanja što nikako nije smjelo biti s bačeno skupa s prljavom vodom komunističkog epohalnog projekta.
Kad se SDP i Hrvatska prestanu sramiti pa čak i strašiti riječi socijalizam, SDP će vrlo jasno znati što mu je za činiti.
Samo i jedino tako SDP od Hrvatske može napraviti i pravnu državu!

Na kraju, to je jedina poruka koju ovaj dečko, zaista u najboljim godinama, samim sobom nosi: evo, tu je pred nama netko tko ništa nije ukrao, šef je stranke koja bi trebala skrbiti oko socijaldemokracije, i ako oni konačno ne uspostave Hrvatsku kao državu vladavine prava i pravnu državu, iz ove je zemlje onda jedino još moguće - emigrirati!

Tako ja shvaćam Zorana Milanovića.
Očito najozbiljnije kako građanin ove zemlje nekog političara može shvatiti.
Puno očekujem, previše?
Zaboga, ne!
To da ne živim u mafiokratskoj državi, pa to je minimum očekivanja pristojnog građanina bilo koje uljuđene države, zaboga!
Naravno, to je najviše što bilo koji čovjek u ovom naraštaju za ovu zemlju može bilo poželjeti, bilo učiniti.
Iako bih volio da je Hrvatska u EU od datuma kad je u to društvo primljena i Slovenija, puno mi je važnije da Zoran Milanović kao premijer Vlade RH pokuša ovu zemlju učiniti pravnom državom.
Hoće li kao potpredsjednik Vlade za gospodarstvo Ljubo Jurčić rast BDP-a dovesti u drugoj godini mandata na 9% itekako je značajno, ali, meni osobno, manje važno od onog prvog desiderata.

Jasno, postoji nekakva vražja dijalektika između bogatstva i demokracije, između pravde i imetka, ali, zar smo doista toliko siromašni da moramo biti lopovi?

Zoranu Milanoviću, unatoč privatnim afinitetima ili usprkos njih, nisam ni pomogao ni odmogao u usponu do stranačkoga vrha; za razliku od hvalisavaca koji se već jagme za Milanovićevu naklonost, razmećući se time da su oni odvajkada znali da će Milanović biti Račanov nasljednik, ja sam Milanoviću pružio taman onoliko šanse koliko i drugima: jednake šanse, naime!
U tome je bio sav moj posao, i to i jest najteži posao koji sam mogao obaviti.

Zoran Milanović sada mora učiniti na vlas isto: mora pokušati napraviti zemlju u kojoj ljudi imaju jednake šanse.
To Hrvatska, nažalost, danas ni izbliza nije.

Znači li to ova pobjednička maksima "nema predaje, nema prijevare", Zoki?
Ako znači, onda od srca čestitam na izboru i, molim te, pomakni se malo naprijed, putujemo u istom smjeru!





- 00:33 - Komentari (9) - Isprintaj - #


View My Stats