Bilježnica jednog teologa

< listopad, 2014  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Listopad 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (4)

Opis bloga

Razmišljanja s margine.
Glose.
Volja za stvaranjem ispisana sitnim slovima.
Višeznačne misli.
Crveno i crno.

Kontakt:
stari.teolog@gmail.com


10.10.2014., petak

Pismo trinaesto - Alegorija vlaka ili O redovništvu

Dragi nećače,
Rađamo se da bismo zaboravili. Najveći dio naših života svodi se na elementarno vježbanje sigurnosti dok je prava istina našeg postojanja upravo to da smo bačeni u nesigurnost, da balansiramo na žici kojom hodamo unatrag u potrazi za utjehom. Ili zaboravom. Godinama imam slabost da osluškujem što ljudi govore na javnim mjestima. Zanimalo me koji se razgovori vodi na trgovima, vlakovima, u susretima ispred zgrade. Iako pozorno slušam, poslije uvijek imam teškoća da se sjetim bilo čega jer u njima najčešće nam ništa. Mali su to razgovori, održavanje kontakta, borba protiv neugodne tišine. Zanimljivo je kako je od svih fenomena ovog svijeta upravo tišina tako neugodna. Valjda zato što u tim trenutcima ona praznina ispod svakodnevnog postane na trenutak vidljiva i stvori neugodu sličnu onoj koju ima mađioničar kada mu se usred trika malo previše odgrne zastor. Razlika je samo u tome što se ne izvode svi trikovi za publiku. Ovaj trik koji se zove život izvodimo sami za sebe pred ogledalom. I kada praznina postane na trenutak vidljiva samo se pravimo se da se ništa nije dogodilo i nastavljamo dalje.

Jedna od najiskrenijih metafora koje smo domislili je "ubijanje vremena." Ljudi provode najveći dio svojih života upravo u toj strateškoj igrici u kojoj svom neprijatelju uvijek pucaju u leđa, jer se on nikad ne okreće. Nekad pogađaju, nekad promaše, ali pitanje je da li ikad uspijevaju. Vrijeme koje nam je dano ili kojemu smo mi dani ne traži niti našu naklonost niti prijateljstvo da bi živjelo s nama. A krv koja ostaje na rukama od ubijenog vremena ne da se izbrisati, može je samo pokušati zaboraviti i zabaviti se nečim drugim.

Možeš li se sjetiti, dragi nećače, kada si s nekim zadnji put razgovarao, recimo, o životu i njegovom smislu? Ja teško. Kada i počnem, zaustavim se brzo ispred jarka neugodne tišine na kojem se ja i moj sugovornik zajedno nasmiješimo i izvučemo nekakvog zeca iz šešira. O problemima se priča, dakako, ali rješavanje problema je također jedna od razbibriga koja nas odvlači od temeljnog pitanja - zašto smo tu i gdje smo to zapravo? U naš život jednostavno smo bačeni, a da prije toga ništa nismo promislili ili isplanirali. Zar nema ništa čudnije od toga da se u ovom trenutku nalazimo ovdje s još 7 milijardi sličnih na određeno vrijeme? Nema li veće tajne od života i nema li veće zbunjenosti od življenja? A opet, vidiš, većina ljudi nikad to tako ne doživi.

Kako bi bilo, recimo, da se jednog dana probudiš u vlaku za koji si samo siguran da ide naprijed. Nemaš ništa, osim nekoliko stvari koje su ljudi koji su se našli oko tebe stavili u džepove. Vidiš da i ispred i iza tebe ima još puno putnika, ali nitko zapravo o vlaku ne zna ništa sigurno. Ima onih, naravno, koji znaju puno o prozorima i vijcima, ima onih koji znaju svaki detalj određenog hodnika i koji su do kraja proučili sva mišljenja ljudi u određenom kupeu, ali u konačnici još nitko nije čuo da je vlak stao na neko odredište ili barem na trenutak usporio. Kroz prozore se zbog brzine ionako ništa ne vidi. I ti se nalaziš tu - ne možeš točni odrediti niti jesi li bliže kraju ili početku kompozicije. Probaš odgonetnuti šifre koje pišu na tvojoj karti, ali premalo je znakova da bih ih pročitao. Tražiš pomoć drugih i uporno zapitkuješ o vlaku i odredištu, ali većina se već toliko dugo vozi da je uopće zaboravila da se gibaju. Vrijeme je ipak predugo da se provede na nogama i zato je potrebno smisliti različite načine razonode. Stoga neki uporno uređuju i proširuju svoje kupee, drugi provode dana u istraživanju sve manjih i manjih detalja, treći opet sviraju ili vode ljubav. Hodnici uskoro postaju sve čudesniji i na njima srećeš zanimljive ili manje zanimljive ljude. (Ima li išta čudnije od onih koji samo neprestano gomilaju prtljagu a da pritom nikada ne pitaju za smjer? Većinu svojih kovčega nikad neće niti imati prilike otvoriti.) S nekima od tih putnika voliš provoditi vrijeme. S nekima se odlučiš ostati ili otkrivati nove prostore; gradite planove, skupljate sredstva, dotičete izazove. Pričate uskoro o svemu - o onom što ste vidjeli, o onom što vas još čeka, o problemima koji vas zatiču dok prelazite iz jednog kupea u drugi, o kiši, o umoru. I uskoro više ne primjećujete da se vozite, da ste tu gdje jeste došli iznenada i da vam nitko nije rekao odredište. I tako najčudniji od svih vlakova u vašoj glavi postaje potpuno zaboravljen ili stavljen iza drugih problema praktično prirode. Zapravo, potrebno je samo pogledati kroz prozor da vidiš da se krećeš nezaustavljivom brzinom negdje. Sama ta činjenica dovoljna je da nam stvori nelagodu. A vidiš, toliko smo se isprofilirali u vježbanju zaborava da više ništa ne primjećujemo. Nije li tako i sa životom?

Ali, reći ćeš, pa vjera nam daje odgovore odakle dolazimo i kamo idemo. Vjera možda daje odgovore, ali kao što priča pokazuje - koliko je uopće onih koji postavljaju pitanja? Nije li većini njih vjera samo izlika za zaboravljanje, za povratak onome što ih puno više okupira. Nije li vjera najčešće rutina koja umiruje - poput kontrolora koji s vremena na vrijeme dolazi oštambiljati karte. Ta figura autoriteta smiruje ih povremenim savjetima:
- Oprostite, gospodine, jel' se još krećemo?
- Je, je, još se krećemo, bez brige…

Smeću s uma pritom da je i kontrolor samo jedan od njih, prečesto lažno siguran u ono što govori. Ako bi otišli samo par vagona dalje, shvatili bi da u drugima djeluju kontrolori koji su drugačije obučeni i koji drugačije govore. Jesu li ti putnici ikad zapravo susreli s tim bezdanom pitanja u koje su uronjeni? Jesu li ti vjernici ikada testirali svoju vjeru pred tjeskobom postojanja i nemirom koji nas obuzima onda kada iskoračimo iz lažne sigurnosti? Jesu li se ikad hrvali sa sumnjom koja se javlja u tunelima iz kojih možda nema izlaska? Štoviše, kada bi i vlak već sutra stao na odredište, pitam se koliko bi tih putnika uopće znalo (ili htjelo) izići? Znaju li gdje su vrata? Očekuju li opće pristanište ili su zaboravili da se kreću?

Ne želim te ovom pričom plašiti, dragi nećače, ali ti želim malo razbarušiti ove ružičaste oblake kojima smo svakodnevno ovijeni. Jer zapravo jedino doista važno pitanje je pitanje našeg bitka a ono, toliko veliko i snažno, ne može drugačije nego u nama izazvati tjeskobu. Ta tjeskoba, pak, nije nešto negativno. Ona je tek iskreno priznanje da ispod svega što imamo zapravo nemamo ništa, baš kao što ispod svakog brbljanja neodgodivo počiva tišina. Ta tjeskoba koja se u nama rađa je u početku nelagodna, izaziva mučninu ili vrtoglavicu. Osjećamo neodoljivu želju da se vratimo zaboravljanju jednako kao što je osjeća ovisnik na odvikavanju. Ali zapravo možemo početi autentično živjeti tek onda kada se s tom tjeskobom egzistencije možemo nositi bez tableta - onda kada u nama počnu rasti plodovi drugačiji od onih lažne sigurnosti. To svijeće bez korijenja je puno teže uzgojiti jer nema nijednog ljudskog tla na kojem može uspjeti. Pokušaj, dragi nećače, jedan dan provesti u tišini bez ikakvih distrakcija. Shvatit ćeš kako je teško izdržati prazninu dana koja se nad nama nadima. Međutim upravo je ta praznina jedina stvarna istina našeg postojanja jer niti stvari, niti svoje planove nećemo moći ponijeti sa sobom jednom kada sve stane. Ljudi su danas toliko dobro izvježbani u zaboravu postojanja da je teško uopće pronaći kvaku koja vodi u tišinu. Ona plaši više od svih stvari. To je zato što nas tišina dočekuje praznih ruku.

Redovništvo je u raznim religijama uvijek bilo upravo taj hrabar put u tišinu, susret s ne-postojanjem, buđenje iz zaborava, radikalno postavljanje pitanja o našem životu i životu kao takvom. Prije nekoliko dana slavili smo blagdan svetog Franje, jednog od reformatora i najpopularnijih "redovnika" kršćanske povijesti. Taj neobičan čovjek ostao je jedan od najnerazumljenijih ljudi naše povijesti. Možda upravo zato što su mnogi njegovu jednostavnost zamijenili za jednostavne odgovore. Nije li taj "čovjek iz bogatog kupea" upravo onaj koji se nije stidio postavljati pitanja, izići iz sfere ugodnog u neugodno i uvrijediti sve ono što buržujski ukus udobnog putovanja zahtjeva. Meditativan i blag, nerijetko fanatičan, zbunjen, iskreno odlučan i oprostivo neodgovoran, čudak i zaljubljenik koji razgovara sa stvarima jer mu one mogu reći više od umrtvljenih putnika. I što onda napraviti u vagonu u kojem se pojavi takav čovjek? Jedan mali dio ljudi ostat će uvijek svjestan radikalne neobičnosti putovanja koju je on tako vješto razotkrio. Najveći dio pak će jednostavno početi pričati o njemu, pretvoriti ga u lijepu zgodu koja postaje samo još jedna od mnogih vježbi zaboravljanja. Nije li jedan od najvećih paradoksa kršćanstva upravo to da je redovništvo, koje je počevši od pustinjskih otaca bilo radikalni odlazak u nesigurnost, danas postalo zapravo bijeg u sigurnost? Od koraka prema tjeskobi pitanja, redovništvo je danas postalo kraljevski put prema zaboravu kojim se vrlo često rješavaju sva druga pitanja koja bi putem mogla nastati. Od skandala koji proizlazi iz razotkrivanja iskorijenjenosti života, izokrenulo se u kompulzivnu brigu o seksualnosti. Od susreta s nestabilnim i neuhvativim pretvorilo se u minuciozno obdržavanja dnevnih rutina i župne administracije. I može li takav način života još uvijek ljude radikalno protresti iz obamrlosti koju dugo putovanje donosi? Nisam čovjek generalizacija i zazirem od moraliziranja, ali ne mogu a da ne uvidim tu snagu od koje čovječanstvo bježi od tog čuda života u koje smo bačeni i silinu nagona za zaboravljanjem u čiju službu ulaže sve svoje snage.

Možda ćeš još koji put razmišljati o redovništvu, dragi nećače, i ako budeš želio ponovno ću ti govoriti o tome. Zapamti međutim da ono ne počinje u zidovima samostana već u tjeskobi vlaka!

Puno te voli,
tvoj stric
- 00:36 - Komentari (0) - Isprintaj - javascript:%20void(0); #

10.07.2014., četvrtak

Pismo dvanaesto - O patnji

Dragi nećače,
Volio bih da sam ti mogao nastaviti govoriti o dobru, da su ti moja pisma mogla biti razbibriga ili kratki listovi usputnih savjeta. Ali došlo je bilo vrijeme kada ti više nisam mogao reći ništa. Šutio sam ponajviše jer sam znao da patiš, da nosiš teret koji se ne može razlomit. Kada smo prošli mjesec skupa išli u staru kuću, promatrao sam te dok smo razgovarali. Zapelo mi je za oko kako ti negdje na sredini obraza jedan mišić kratko zaigra prije nego se nasmiješ. Primijetio sam to kod tvoga djeda, a kasnije i kod tvog oca. Valjda si i ti pokupio tu nesvjesnu naviku koja se prenosi kroz našu mušku lozu. I ja sam u tom trenutku znao što ona znači.

Vidiš, kada sam bio nekoliko godina stariji od tebe ja sam isto izgubio najprije jednu osobu koja mi je bila draga, a onda nepune dvije godine nakon toga umrla ja naša majka. I ništa, ni prije ni poslije u mom životu nije me toliko izmijenilo. Patnja je u meni izdubila provaliju koju sam onda uvijek morao nositi sa sobom. I kad god bi netko došao do mene između nas bi stajala nepremostiva udaljenost. Više se nismo mogli razumjeti, ja i svijet. Gledao sam u lica onih koji su me dolazili tješiti upravo tako kao što utopljenik gleda one na rubu mora dok govore o ljepoti valova. Značilo mi je to ipak nešto, slutio sam dobru volju, ali sam znao da se naše staze ne križaju. Dok se sve oko mene najprije rasprsnulo, a onda izgubilo memoriju na svoje izvorište, i dok sam ja ponovno morao stvoriti svoj svijet iz Ništa, drugi ljudi su i dalje dolazili s posla, čitali novine, čistili kuću. Moje vrijeme i njihove vrijeme bilo je radikalno različito. Dok sam ja gledao u potpuni mrak prapočetka i mučio se da u svemu barem naslutim nečiju stvoriteljsku ruku, vrijeme mi se beskrajno rastegnulo a onda neizmjerno skupilo. Ono je bilo toliko zgusnuto da više nije omogućavalo život. U njega se nije dao upisati nikakav dnevni ritam pravilnog spavanja i buđenja, jedenja, kupovine namirnica, vožnje autom. Ništa. Sve se to ili rasplinulo ili zamrznulo, ne znam, ali mi više nije ništa značilo. Umrtvilo se sve i moja unutrašnjost je tada bila prazna cisterna u kojoj se nastanila tišina i u kojoj svaki zvuk smeta jer zvoni muklo i predugo. A znao sam da svi oko mene i dalje žive kao prije. Da imaju nekih 45 minuta koje mi mogu posvetiti prije nego što se vrate životu. Njima je pak smetala tišina i dok smo skupa sjedili uvijek su se mučili da izreknu nešto utješno što bi me moglo razvedriti. I zapravo, dok sam ih tako promatrao, uvijek mi se sažalilo na njih. I ja bih se vrlo brzo nasmijao i ponovio par dobro znanih rečenica o Božjoj volji, višem smislu i "tako je trebalo biti." Znao sam da moram stavit masku ako želim nastavit živjet s ljudima jer narav života tako traži i ne podnosi kada se dugo gleda u prazninu.

Nisam osjećao strah, samo obamrlost i onu opnu praznine koja me je dijelila od svega. Tek bi s vremena na vrijeme, iznenada, shvatio da sam još živ i da moram nešto reći ljudima oko mene. Tada mi je često pred oči dolazila slika razapetog Krista u kojoj stražarima kaže "Žedan sam." Ali mi se tada te riječi nisu nikako činile kao rečenica čovjeka koji moli za život, već kao riječi paćenika koji osjeća da mora nešto reći ljudima oko sebe koji samo rade svoj posao i već planiraju što za sutra. Nešto kao komentar iz pristojnosti koji izrečeš kad tišina postane previše neugodna jer oboje se ipak još prisutni. I odmah vidiš kako se drugi osjete sretni zbog te rečenice jer konačno mogu napraviti nešto korisno i skrenuti misli s čovjeka koji umire. U tim prvim trenutcima kada sam patio, ništa nisam mogao - ni moliti, ni radovati se, ni čitati, ni misliti na Boga. Mogao sam ponavljati samo u sebi ponavljati kratke i jednolične fraze ne bih li ponovno osjetio ritam u dobru i zlu. Kasnije u životu sreo sam mnoge ljude koji su patili. Na groblju sam često nailazio na jednu staricu koja je dugo mrmljala jednu te istu jednoličnu melodiju kad bi došla upalit sviće. Pitao sam je zašto pjeva svaki put kad dođe. "Zato što moram," rekla mi je.

S vremenom sam naučio da ne živim život, već dva, jedan u kojem znam što je patnja i drugi u kojem zaboravljam na nju. Izvježbao sam obje uloge jako dobro, družio se mnogima, pio kad je prilika to zahtijevala, smijao se s radosnima. A vidiš, često puta prije nego što bih se nasmijao, osjetio sam kako mi sredina obraza na trenutak zatreperi. To je bilo to malo staklo zarezano u meso koje kratko osjetiš a onda prođe.

Dok je Gustav Mahler, vjerojatno najtamniji od klasičnih skladatelja, dirigirao svoja djela govorio je kako se u njemu goruća bol kristalizira, izbiju valovi osjećaja slični posmrtnom maršu i oluji koji se onda opet smire jer se život mora nastaviti i sve što se dogodilo onda bude kao magla. Najteže je, kaže, ako se ti svjetovi spoje i onda moraš živjeti patnju jednog svijeta da bi udovoljio zakonima drugog. I eto, meni se čini da je patnja upravo to - kristalizirana bol. Ona je ko' staklo, jer je prozirna, pa oni koji je ne znaju prepoznati kroz odsjaj misle da i ne postoji. S druge strane, to staklo se duboko zareže u meso, te krv često poteče zbog uzroka koji su drugima nevidljivi. I ne ti sam često ne znaš zašto.

Opet ti govorim o sebi samo zato što ne znam ništa drugo što bih ti mogao reći. Ne želim ti govoriti utješne stvari jer ne vjerujem da one postoje. Postoji tamna istina koja se spoznaje kroz patnju i u koju ti sada gledaš tako dostojanstveno. Stari Grci su govorili da se uči samo kroz bol, a što ga više nosiš u sebi to tvoj pogled postaje tamniji i vidiš sve više i više nijansi svega oko sebe. Kada je Job patio svi njegovi prijatelji su dolazili s odgovorima. A vidiš čitava knjiga završava bez odgovora. Iako on prima opet dvostruko više nego što je imao, ja sam se uvijek pitao može li čovjek koji je prošao patnju opet uživati u tim dobrima kao da se ništa nije dogodilo. Može li se opet onako radovati kao prije ili i njemu zaigra usna prije nego se nasmije?

I ti, dobri moj, si upoznao patnju. Ja nemam nikakav povez pa ni ruke da ti stavim preko očiju jer znam da bi o meni mislio kao što sam i ja o drugima mislio. Iako bih to htio više od svega, znam da ne mogu skinuti tu muku sa tebe. I ti vidiš da stojim ovako nemoćan. Ali znadem da si žedan! To je težina svijeta koju si osjetio na svojim leđima prerano. A opet, to je njegova stvarna težina. I to je istina. Teret koji se ne može razlomiti.

Voli te,
S.

Oznake: teologija, vjera, patnja


- 02:03 - Komentari (0) - Isprintaj - javascript:%20void(0); #

21.12.2013., subota

Pismo jedanaesto - Prisila govorenja ili o molitvi

Dragi nećeče,
pišem ti ovo pismo nakon tri mjeseca tišine.

Ovdje gdje sam ja praznina dolazi prerušena. Nakon dugo vremena osjetih talog umora koji se dugo sabirao na dnu mene. Susrećem se svakodnevno s ljudima i razmjenjujemo riječi kao izlizane darove od davnih rođendana koji nam se nikad nisu sviđali, ali dobro dođu kao poklon kad idemo u goste. Prečesto osjećam napor mišljenja dok tražim sljedeću rečenicu koja će ispuniti praznu sobu susreta. Nasmijemo se i nastavimo. Pomislim ponekad usred razgovora ovako: ako bi ovo bio moj zadnji sastanak s ovom osobom, ima li išta što bih joj/njemu želio reći? I ništa ne mogu naći. Zaluta mi pogled letargično po prostoriji u kojoj se nalazimo i ja nastavim slušati na mjestu gdje sam stao jer vrijeme teče i nečim ga moramo ispuniti. Sjećam se jednog nedavnog koncerta na kojem sjedio vrlo blizu dirigenta. Mogao sam iz profila promatrati njegovo lice. Učinilo mi se u jednom trenutku da je na milisekundu zastao, kao da razmišljao „Ima li sve ovo uopće smisla?“ a onda inercijom slijedio štapićem do sljedeće note u ispravnom ritmu mjere iz koje ne može izići. Podsjetio me na mene.

Proveo sam svoje vrijeme u tišini. Tri mjeseca na mjestu bez govora, u zemlji čiji jezik ne poznajem. Nadao sam se da će me tišina izliječiti, ali kako su dani prolazili ništa se nije događalo. Susretao sam se ponovno sa šupljim riječima, samo ovoga puta neizgovorenima. Osjećao sam se kao na Križnom putu koji prolazim naopako – od polaganja u grob gdje sam povio sva svoja razočaranja, pa nazad preko padova i susreta s masama. Iako se bol smanjivala sa svakom postajom, sve skupa je imalo sve manje smisla. Na zadnjoj postaji toga naopakog Križnog puta našao sam se opet pred sudištem i pitanjem: Što je smisao toga da se uopće susrećemo ako su nam planovi već zacrtani.
Shvatio sam da u odsutnosti zvuka ja i dalje nikad nisam osjetio tišinu. Ušao sam na ovo mjesto s ciljem oporavka – da jednom kada iziđem mogu ponovno, osvježen, govoriti jer tako moram. I plašljivo svjetlo tišine nikad nije zastalo na mojoj ruci. Na meni su visjeli obješeni krediti riječi koje svijetu „dugujem.“ Dok sam se brijao u tišini osjećao sam da kraj mene stoji nevidljivi utjerivač dugova i šapće mi da imam još jedan dan manje dok ponovno dođem u njegove rječite ruke koje će me natjerati da propjevam. Iako ja više nisam imao ništa reći, morao sam se prisiliti da pronađem motivaciju za sljedeće godine kada će praznina ponovno doći prerušena u oblak riječi i slogova. Te riječi nikad nisu bile moje. Njih sam izrekao kao svjedok na mučenju kojem moraju otipkati stranicu teksta. Koristio sam alegorije, priznao da poznajem sve te ljude za koje me pitaju, vraćao se na usporedbe koje uvijek pale, prepričavao prispodobe, istezao se da pronađem neki duhovit zaključak. I pustili su me da idem. (Do ponovnog susreta).

Kada sam bio u tvojim godinama imao sam duhovnika (kasnije prijatelja) koji me je znao slušati satima. Želio sam ispričati svaku stranicu svoga života, rasplesti sve događaje kao slušalice mp3 playera, postaviti poglavlja grijeha i spasenja svoga života kao što je nekad Augustin to činio. Ciklus riječi je uvijek kretao iznova, najprije suptilno a onda prisilno. Osjećao sam svaki put trenutke olakšanja, ali onda me ponovno gušio novi val prisile govorenja. I to je trajalo dugo. Sve dok me on jedne večeri nije prekinuo kazavši „Sve si mi rekao.“ Ostali smo još dugo šutjeti skupa. Tišina je tada došla na moje ruke i mir je prebivao na meni. Ja više nisam morao reći ništa jer sam boravio u prisutnosti onoga s kime sam dijelio potpuno povjerenje. A to je značilo da sam rekao sve. Moja slika molitve je od te noći bila puno drugačija. Učinilo mi se tada po prvi puta da Bogu ne dugujem riječi. I to me obradovalo. Samo onaj s kime možeš dijelit tišinu, znat će dijelit i tvoje riječi.

I sve ovo vrijeme dok ti pišem želio sam samo da moj govor tebi bude molitva. Obojica smo već umorni od riječi i fraza koje ljudima dugujemo. A htio bih da s tobom ne bude tako. Ove riječi koje ti donosim nisu slučajni dažd jezika koji nas pohodi i kada to ne želimo, već plodovi koje sam uzgojio za tebe svojom rukom. Volio bih i da onda kada mene nema (i kad mene ne bude) ne osjetiš prazninu, već moju želju da sam ti sve htio reći! I ti čini tako.

Voli te puno,
tvoj stric

- 00:28 - Komentari (0) - Isprintaj - javascript:%20void(0); #

15.09.2013., nedjelja

Pismo deseto - Sijači i kanditori

Dragi nećače,
Nakon dugo vremena ponovno sam u selu u kojem sam se rodio. Marshall McLuhan je bio u krivu kada je rekao da je svijet globalno selo. Svijet za zapravo bio i ostao – lokalno selo. Iste bitke koje sam još davno ostavio iza sebe kada sam otišao odavde još uvijek traju. Stare mržnje postale su navika baš kao tjedno pranje robe ili rezanje noktiju koje se ponavlja svake subote prije nedjeljne mise. Svatko ima svoju priču i svoj razlog zašto ne vjeruje ostalima. Kada sam iz svog sela prvog puta stupio u veliki grad, a onda otišao na studij u još veće gradove, shvatio sam da se iste strukture banalnosti svagdje ponavljaju, samo u različitim veličinama i oblicima. Kao što Ameri imaju čudnu naviku da uragane nazivaju ljudskim imenima, tako sam i ja svađe na svom fakultetu i zajednici često identificirao imenima mojih ranijih suseljana koji su pola života proveli u svađi oko mrginja u polju, pola metra puta kroz njivu, nisko postavljenom oluku, itd.

Sada kada dosta svoga vremena posvećujem ekumenizmu, često mi pred očima dođe neke stare slike. Kada se već o Crkvi govori na mnoge slikovite načine, npr. vinograd Božji, ovčinjak, zaručnica, njiva, možda bi trebalo dodati još jednu povrh toga – selo. Prečesto se događa da neko staro zlo pamćenje postane samo sebi svrha. S vremenom se ljudi na njega toliko naviknu da ga zovu „tradicija“ u koju se ne dira i tako izvor njihova identiteta postaje rascjep ili praznina. Tradicija o kojoj crkveni ljudi i teolozi toliko vole pričat je vrlo često samo prazan sef i sva energija se ulaže samo u to da nitko ne dira u bravu. Jer, dok je lokot čvrst, potpuno je irelevantno što se u sefu nalazi.

Kada uskoro svratiš u selo, otvori malo oči i uši. Ako uspiješ shvatiti kako jedna smokva između dvije kuće može biti razlog da tri generacije ljudi ne pričaju, lakše ću ti objasniti razmirice u kršćanstvu o kojima smo toliko puta već pričali. Ako u početku sukoba postoji neki problem za kojeg se pokušava naći rješenje, rascjep nastaje onda kada problem kao takav postane rješenje. Pričao sam ti već o nesretnim događajima iz 1054. kada su dvojica vidno uznemirenih klerika uzrokovala rascjep u kršćanstvu koji još uvijek nije zacijeljen, unatoč tome što su te prethodne anateme i službeno povučene 1965. godine. U samoj teologiji nema ništa što bi bilo toliko važan razlog razdvajanja između istočnog i zapadnog kršćanstva, ali materijal za zidove već skoro tisuću godina dolazi iz miješalice u kojoj se susreću ponos i „tradicija.“ Uzmi na primjer problem kalendara. U vrijeme rane Crkve bilo je potrebno pronaći neki ujednačeni dan za slavlje Uskrsa. Odluka prvog općeg crkvenog sabora u Niceji bila je da se Uskrs slavi prve nedjelje nakon punog mjeseca koji dolazi na dan ili nakon proljetnog ekvinocija. Kao što vidiš dan slavlja se ne veže ni za kakav poseban kalendar, već za Stvaranje, tj. nebeska tijela. Kasnije se je taj dan određivao pomoću službenog rimskog (Julijanskog) kalendara koji je nažalost bio neprecizan i kasnije je zamijenjen Gregorijanskim kalendarom. Problem je u tom što je nakon rascjepa 1054. godine, Julijanski kalendar postao „tradicija“ istočnih kršćanskih crkava, dok se onaj Gregorijanski vezao za zapadno kršćanstvo i zapadnu civilizaciju općenito. Zbog toga se u većini pravoslavnih crkava još i danas kao službeni koristi Julijanski kalendar, iako nema apsolutno nikakve dvojbe da on neprecizno računa datum proljetnog ekvinocija i to za 13 dana. Kada je 1997 metropolit St. Petersburga spomenuo potrebu reforme tog kalendara, reakcija među „tradicionalistima“ je bila toliko burna da je sinod Ruske pravoslavne Crkve morao izdati posebnu deklaraciju u kojoj se julijanski kalendar naziva dijelom „nacionalne duhovne tradicije.“ Još i danas kakav govor o reformi u glasnim konzervativnim medijima u Rusiji se okarakterizira kao „duhovni terorizam“, „revizionizam“ ili „filo-katoličanstvo“ (da spomenem par blažih etiketa). Drugim riječima, velikom mnoštvu onih koji za sebe smatraju da stoje na „braniku tradicije“ lakše je izravno kršiti kanone prvih Crkvenih koncila (u koje se, naime, kunu), nego prihvatiti potrebu promjene. Dok je u prvo vrijeme kalendar bio način traganja da se riješi problem preciznog računanja vremena, on je s vremenom postao dio jednog identiteta kojemu je sam pokušaj rješavanja problema sumnjiv. Očito je lakše zanemarit i sunce i mjesec i ekvinocije i kanone nego istupiti i jedan centimetar iz zacrtane zone komfora koja tako postaje svetinja nad svetinjama. Nažalost, ovo nije jedinstven problem i sve kršćanske grupacije ima svoje slične svete tradicije.

Htio si da ti malo govorim o tradiciji, a ja sam ti želio najprije ukazati na ono što se tradicijom zove, a zapravo se svodi na slijepo držanje zauzetih pozicija. Jedina tradicija za koju ja znam je tradicija Boga koji donosi usjek u sve ono što su njegovi suvremenici smatrali „tradicionalnim.“ Ne zanimaju me toliko zakoni koje su ljudi stvorili koliko činjenica da Bog iz njih istupa da bi spasio čovjeka. Ono što ja pamtim je novi život koji nastaje iz smrti duhovnih okova. Mislim da nikada ne mogu vjerno prenositi „sadržaj tradicije“ ako u isto vrijeme s njime ne prenesem i svijest njegovih rupa i praznina, kora koje se obnavljaju. Samo mrtvi jezici ne dobivaju nove riječi i ne mijenjaju svoja gramatička pravila. Samo mrtve ljude balzamiramo. Samo mrtva tradicija ostaje uvijek ista, kao plastično cvijeće koje krasi samo grobove. Tradicija je za mene pak radosno sjećanje preneseno kroz generacije, život posađen iz čovjeka u čovjeka.

Generalno ne velim etikete i kategorije, ali primjećujem tendenciju da se određeni vjernici i vjerski predstavnici sve više vole ponosno samo-deklarirat kao „vjernici konzervativci.“ Ja doista ne znam što je kršćansko u svemu tome. Evo za kraj ovog pisma jedna kratka usporedba između kanditora i sijača. Obje grupe se bave drvećem, samo na različite načine. Kanditori sakupljaju voće, pažljivo ga konzerviraju i spremaju na police i misle da tako čine najveću zahvalu drvetu. Sijači, naprotiv ne mare za usplođe, već za sjemenke koje odnose na nova mjesta gdje puštaju da drvo iz njih izraste novim životom. Ako se sjetiš one usporedbe o Evanđelju razasutom po svijetu, shvatit ćeš da kršćani nisu pozvani biti kanditori već sijači. Usplođa me zanimaju samo do te mjere dok čuvaju život skriven unutra, za sve ostalo me ne briga. Nemam nikakve potrebe čuvati sve fiksne ideje iz povijesti kršćanstva da bih sebe uvjerio kako se brinem za drvo. Ono što mi daje snagu je misao na sjemenku koja ja zakopana ispod čitave te pompozne a nevažne okoline. Ne privlače me kompoti već sjeme koje mora umrijeti da bi živjelo. Stoga se ne bojim promjena i potresa; anksioznost ću ostaviti onima koji plaču kada vide kruške kako padaju na tlo. Tradiciju, dragi nećače, ne treba konzervirati, već naprotiv – secirati i izložiti suncu, a onda prekriti tankim slojem zemlje i strpiti se još malo, kao što stari Leonard kaže:

Ring the bells that still can ring
Forget your perfect offering
There is a crack, a crack in everything
That's how the light gets in.


Puno te pozdravlja,
Tvoj stric

- 01:57 - Komentari (0) - Isprintaj - javascript:%20void(0); #

27.08.2013., utorak

Pismo deveto - Bog ima bulimiju?

Na odmoru sam i čaša mora ponovno je na mom stolu.

Ovdje na otoku skoro nikoga nema. Osjećam se kao prvi čovjek koji još ništa ne poznaje i mora otkriti zašto je tu gdje je. Na plaži je samo nerazgradiva plastika koja će nas sve nadživjeti, život koji se javlja u malim oblicima i jedan trupac koji zovem „Drvo spoznaje.“ Tehnički gledano, sve što ti treba da obiđeš svijet je komad drva i ocean, sve drugo su praktične potrebe. Crna voda zaslužuje moje poštovanje. Ulazim večeri u mrak koji me obuhvaća sa svih strana. Čista tama u 3D obliku koja prebiva u moru, pretače se na stijene i isparava u nebo. Moje tijelo na vodi je točka kroz koju prolazi bezbroj nebeskih pravaca kojima moj pogled ne zna ni početak ni kraj. Refleksija tankog svjetla na zjenici koja se sporo širi. I ako bi mi se u tom trenutku otvorila svjetlost neba, ja bih na toj fotografiji bio zbunjen, preplašen i crvenih očiju. Jer tako malo znam.

Velikoj vodi ja ne mogu ništa i nemam više želja. Okrenem se licem prema dnu i kažem molitvu koju čuje samo vječna Misao koja jednako poznaje i mene i dubine.


„Bog ima bulimiju.“
Tako, dragi nećače, govoraše Jan van Ruusbroec, najortodoksniji od svih kršćanskih mistika. Bulimiju, doduše u starijem smislu te riječi - neprestane i neograničene čežnje za hranom. Ovim riječima on govori o Kristu: „Njegova glad je neograničeno velika: on nas proždire do dubine našeg bića, jer je nezasitan proždrljivac koji pati od bulimije i jede samu srž naše kosti. Ipak, sve tu mu slobodno nudimo i što mu spremnije prilazimo, to nas više žudi.“

Nema ništa „pristojno“ u ovim riječima. Znam, navikli smo razmišljati o Bogu kao o uglađenom gospodinu koji čeka u predvorju našeg salona da uređeni iziđemo i kažemo „Ponizni sluga, ljubim ruke.“ Ako se ne pojavimo na vrijeme onda uvrijeđeno ode ostavivši posjetnicu s naznakom „Javiti se dvorskom kapelanu!“ Koliko drugačija slika nastaje u mističnom iskustvu! Znam da ovaj tekst mnogima zvuči odbojno, ali mislim da ljubav Božja bez ikakvih obzira prelazi sve uzuse pristojnosti, razbija vrata, opkoljuje, žudi i čezne nezasitno, do srži i do kosti.
I ako se još uvijek pitaš što trebaš učiniti da te Bog voli odgovor je – ništa. Za tu blizinu ne trebaš pripreme. Treba li čovjek učiniti išta da ga jutrom opkoli svjetlo, a tama noću? Trebaš samo pustiti sve obzire, dragi nećače. Ovdje na otoku nisam ja taj koji ulazi u beskraj, već beskraj svake noći posjećuje mene. Zato ne daj nikom da ti drži ruku pred očima i kaže „tu su granice svijeta.“ Ustani i za trenutak pusti sve.

Odmor je sveto vrijeme kada osjećamo slobodu i ljepotu koja dolazi kroz „ništa.“

Puno te pozdravlja,
Tvoj stric
- 23:01 - Komentari (0) - Isprintaj - javascript:%20void(0); #

09.08.2013., petak

Pismo osmo – Stric

Dragi nećače,
Nadam se da će te ovo pismo naći na nekom sigurnom mjestu u Argentini! (U ovo ne uključujem državne institucije pod policijskim nadzorom.) I moga bi se ti, mulac jedan, češće javit materi. Ja se ne sekiram, sve dok se vratiš kući s oba bubrega i barem 70% zdrave jetre.

Dok ti pišem osjećam da na neki način ispunjavam neku svoju prazninu.
Meni moj stric nikad nije pisao. Poginuo je mlad u ratu.
Mom ocu njegov stric također nije pisao. Vidjet ćeš i zašto.

Dok si tu, želio bih ti reći jednu od obiteljskih priča koju vjerojatno ne znaš. Možda si nešto čuo o tvome šukundjedu koji je bio kovač. Ali vjerojatno još nikad nisi čuo za njegovog mlađeg brata koji se zvao Andrija. Njegova priča stoji neizgovorena negdje na granicama zemlje u koju ti upravo dolaziš. Moj otac mi je samo jednom u životu govorio o njemu. Sve skupa se dogodilo na vrlo čudan način.
Bilo je vrijeme neimaštine, negdje na presjeku stoljeća, oko 1903. ili 1904. Živjelo se od zemlje, nešto lova i nadničarenja. Ne znam kako i kojim putem, ali nekako se ukazala prilika za mladiće da brodom otputuju preko mora. S obzirom da je moj djed bio stariji sin, očekivalo se da ostane nosit kuću. Dogovorili su se da Andrija ode i proba zaradit nešto novaca i da se kroz neko vrijeme opet vrati. Pisao je kući kratke poruke, uglavnom oko Uskrsa. Bit će to negdje već desetak godina nakon što je otišao, ponovno je došlo jedno poduže pismo. Moj djed nije znao čitati, pa ga je odnio jednom čovjeku iz sela da mu protumači što piše. Pisalo je da je Andrija dobro i zdravo, i da se u kratkom vremenu obogatio. Navodno je imao i malu gostionicu. Želio je sve prodat i vratit se kući jer je izračunao da će novaca biti dosta za obojicu braće. Djed je onda molio tog suseljana da mu napiše nazad sve najbolje, da ga veselo dočekuju kući i da se raduje povratku. Nakon toga više nikad od njega nisu čuli glasa.

Stvari su postale jasnije tek kad je prošlo dvadesetak godina. Jedan čovjek koji je radio skupa s Andrijom nas je posjetio. Pismo koje je poslano nazad u Argentinu nije sadržavalo ni slova od onog što je djed htio poslat. Naš suseljanin (tada već mrtav), iz zavisti, ljubomore ili čega već, napisao je nazad Andriji da se ne vraća, da lipo ostane gdje jest, da ga smatramo izdajicom i da je on za nas mrtav. Naši su, kao što znaš, u selu bili došljaci. Očito bi drugima teško palo da dvojica braće koja su došla ko težaci na tuđu zemlju u tako kratkom vremenu postanu gazde. Ali šteta je bila učinjena. Više nikada o njemu nismo ništa saznali. Otac mi je pričao da je bio blage naravi i da ga je to sigurno razočaralo te se nije ni ženio niti išta više nakon toga.



Kada sam ja prvi puta išao u Argentinu, otišao sam posjetiti upravo njega. Naravno, nikada se nismo susreli niti sam otkrio što je s njime bilo, ali sam osjećao da cijelo vrijeme hodamo skupa po ulicama i padinama zemlje koja me nevjerojatno podsjećala na kraj gdje smo i ja i ti rođeni. Ja sam tada bio onaj koji je jednom od naših izgubljenih stričeva došao reći da još mislio na njega. Sreli smo se u praznini i gubitku, na mjestima u koje ne dopire ljudska zloba i koja žive samo u tihom sjećanju Božjem.

Otkrio sam samo da je jedno vrijeme bio mornar.
Gdje god da idem i gdje god da boravim, čaša vode je uvijek na mom stolu. To je moje mjesto za njega koji nikad nije našao mjesta da predahne.

Puno te pozdravlja,
Tvoj stric

I vrati se brzo!

- 01:24 - Komentari (0) - Isprintaj - javascript:%20void(0); #

03.08.2013., subota

Pismo sedmo – Tko sam ja da sudim?

Dragi nećače,
Danas bih ti htio progovoriti par riječi o jednoj zajednici koja je u Crkvi bila i ostala gotovo potpuno nevidljiva – o zajednici gluhih osoba. Mislim da iz njihovog primjera možemo naučiti puno o tome kakva je naša slika Boga i koje nevidljive grijehe isključenja još uvijek činimo svojom mišlju, riječju, djelom i propustom.

Prije svega, razmisli na trenutak koliko gluhih osoba si uopće vidio u Crkvi tijekom svog života? Također, koliko gluhih svećenika znaš? Ili, da budem precizniji, jesi li ikada u životu igdje u svijetu čuo za gluhog svećenika ili biskupa? Jesi li ikada u životu čuo ijednu propovijed, katehezu, nagovor, homiliju ili religijsko razmišljanje koje je imalo cilj da te senzitivira za tu zajednicu ljudi koji su naša (nevidljiva) braća i sestre? Te napokon, koje su ti prve Biblijske asocijacije kada govorim o gluhoći?
Nažalost, mislim da je odgovor koji bismo svi mi dali na ova pitanja o broju gluhih osoba porazno malen. Postoji jedna gotovo nepoznata povijest marginalizacije ispod površine naše kulture. U Židovstvu su gluhi ljudi, kaže Judith Abrams, imali najniži društveni status, tek nešto viši od leša. Kada se o njima govori u kontekstu religijskih obreda, svrstava ih se u kategoriju s maloljetnicima, ali i „maloumnicima.“ Oni su doduše bili zakonom zaštićeno od zlostavljanja i nisu morali izvršavati religijske obveze, ali zato nisu mogli biti ni biti u potpunosti inicirani u religijsku zajednicu. Kao i mnogi drugi koji su patili od neke vrste „defekta“, smatrani su nedostojnim simbolom Boga koji je svet i savršen u svakom smislu.

Za Aristotela postoji neraskidiva veza jezika i misli, a oni koji nemaju pristup govoru onda očito nema pristup ni misli. Dvije tisuće godina poslije njega, francuski prosvjetitelj Fontenelle piše da gluhi ljudi „žive kao životinje ili kao strojevi.“ U to vrijeme smatrani su primitivnima, njihov način komunikacije bio je „najsličniji majmunskom.“ Vjerovalo se da moraju neprestano koristiti slikovne simbole te da su toliko navezani na osjetila vida i dodira da uopće nemaju mogućnost apstraktnog razmišljanja.
Većina gluhih ljudi, sve donedavno, provodila je čitav život u svojim obiteljima, uglavnom potpuno ovisna o drugima, bez mogućnosti obrazovanja i osobnog razvoja. U najgorem slučaju u položaju roba, u najboljem slučaju u statusu defektnog srodnika, a najčešće kao neka vrsta trajnog kućnog ljubimca s kojim se ne može ostvariti prava komunikacija. Iako u povijesti Crkve postoje ljudi koji su učinili čudesno puno da se položaj gluhih ljudi unaprijedi (divni vizionari kao što su John Beverley, Abbé de l’Épée, Ponce de León ili Abbess Scholastica), postoje i crne stranice povijesti ispisane pričama o uništenim sudbinama. Možda ti zvuči čudno, ali sve donedavno gluhi ljudi su bili prisiljavani da „pričaju“, tj. da imitiraju usmeni govor. Vjerojatno se pitaš kako je to bilo moguće? Naravno, oni ništa nisu mogli čuti, ali su postojale različite, precizno razvijene metode kojima se gluhe osobe tjeralo da neprestano vježbaju pozicije usta pred ogledalom, da prate vibracije u grlu i vilici kako bi znali koja postava govornog aparata odgovara kojem zvuku. Vjerovalo se da ih uporan trening od mlade dobi može dovesti do stadija kada će moći razumljivo govoriti. Dakako, nikada „dovoljno dobro.“ Tako su ti nesretni ljudi u komunikaciji sa sugovornicima čitali riječi s usana, a onda svoje riječi formulirali pomoću naučenih gesti i tako proizvodili glasove. Znakovni jezik, koji je zapravo mogao biti njihov pravi materiji jezik, svjesno se zatirao i ograničavao. U školama za gluhe bilo je strogo zabranjeno komunicirati znakovima. Roditeljima se također govorilo da je puno bolje da djecu usmjeravaju u pravcu usmenog jezika. Ono što se stoljećima događalo u našoj povijesti nije bio ništa drugo nego lingvicid i kulturocid koji je jednu cijelu skupinu ljudi prisilno normalizirao i tjerao da budu ono što nisu. A čak i oni koji su bili najuspješniji u toj imitaciji i dalje nisu uspijevali dobiti status jednak onima koji mogu govoriti. Dvije riječi koje su najčešće išle skupa bile su „gluha i glupa“ osoba.

Razlog svemu ovome je vrlo jednostavan – uvjerenje da gluhoća duboki deficit i da je znakovni jezik po statusu daleko ispod govorenog. Kada se u 19. stoljeću konačno počelo sustavno razmišljati o obrazovanju gluhih osoba, sazvana je međunarodna konferencija u Milanu kojom je predsjedao svećenik Giulio Tarra. Tada je donijeta rezolucija kojom je odlučeno da je usmena edukacija superiornija od znakovne i da se ima provoditi u svim školama. Za Tarru je znakovni jezik bio primitivan i barbarski, u njemu se ne razlikuje jezični simbol od aktivnosti. Tako Tarra kaže za ispovijed: „Kada mi gluha i glupa osoba kroz znakove govori što je učinila ili – da budem točniji – ponovi što je učinila, logično je i očigledno da se u njoj pobude ista ona osjećanja i emocije koje su pratile i izvorni grešni čin.“ Ispovijed je stoga morala biti slavljena viva voce. Uostalom, smatrali su, razmišljanje je moguće jedino kroz govor i kada je Bog dao čovjeku dušu, dao mu je i usta koja su navodno najuzvišeniji dio tijela.

Nažalost, bojim se da nikada nismo javno priznali i okajali svoje grijehe zbog svih predrasuda i diskriminacija koje smo godinama izvršavali prema ovog zajednici ljudi. Još više se bojim da se od ovih prošlih modela nismo previše odmakli. U većini kršćanskih zajednica tek je nedavno dopušteno ređenje gluhih osoba. Zanimljivo je da je američka luteranska Crkva nedugo nakon što je UN slavio „International Year of Disabled Persons“ odbila to mogućnost. Jedan od razloga je to što bi se „mi“ ostali (tj. „zdravi i normalni“) mogli nelagodno osjećati kod liturgijskih slavlja s „takvim“ osobama. Ništa manje kontroverze su se javile kada je trebalo osigurati prijevode biblijskih i liturgijskih tekstova na znakovni jezik. Nažalost, većina jezika ni danas ne posjeduje kodificirane prijevode. „Mi“ volimo raditi onako kako smo navikli, a onima koji su drugačiji i dalje ostaje mogućnost ili da se prilagode ili da kupe mrvice koji padaju s našega liturgijskog stola.

Zanimljivo je kako u vjeri i vjerskim tekstovima podsvjesno volimo nalaziti stvari koje nam omogućuju da se osjećamo odabranima i nadmoćnima. Kada je u pitanju gluhoća, ljude koji posjeduju tu karakteristiku automatski stavimo sa strane. Bez previše razmišljanja mi se molimo Bogu koji čuje (!) naše molitve, koji je govorio (!) ocima po prorocima, koji je utjelovljena Riječ (!), kojeg slavimo pjesmom (!), i koji je donio kraljevstvo u kojem gluhi čuju (!), a hromi hodaju. Nije ni čudo da su se gluhe osobe stoljećima osjećale odbačene i neshvaćene. Malo „nas“ se uopće trudi ući u njihov svijet, naučiti njihov način komunikacije, stati u njihove cipele. Stoljećima je prvi i vjernički i civilizacijski instinkt bila normalizacija – prisilno pretvaranje gluhih u „one koji govore.“ Žalosno je da je jedan od razloga za to bila upravo naša slika Boga kojeg najviše volimo vidjeti simbolizirana u savršenom, anđelikom, muškarcu. Još žalosnije je da gluhe osobe upravo zbog „nas“ ne uspijevaju ostvariti istinsku komunikaciju s Bogom. Anthony Russo je u sedamdesetima objavio rezultate istraživanja prema kojima je skoro polovica mladih osoba koje su gluhe smatrala da Bog ne razumije znakovni jezik i da nije zainteresiran za život gluhih osoba. Novija istraživanja također pokazuju da postoji distanca prema Bogu koji je u podsvijesti predstavljen ne kao onaj koji nadilazi svaku komunikaciju i zadire u dubinu ljudskog bića, već jednostavno ka onaj ima jedan idealni model prema kojem je napravio čovjeka, a taj ideal (dakako) isključuje gluhoću. (Neki bi rekli da je Bog stvorio Adama i Evu, a ne gluhog Adama i Evu). Još nam je uvijek teško i zamisliti da netko svoju gluhoću može shvaćati ne kao invalidnost, već jednostavno kao posebno stanje. (Uostalom, svi smo mi na neki način ranjeni). Kada bi naši društveni i vjernički modeli bili drugačiji, to stanje možda ne bi predstavljalo nikakvu zapreku za potpuno osobno i duhovno ostvarenje. Gluhi svećenik Peter McDonough rekao je kako je njegovo iskustvo uskrsnuća bilo onda kada je shvatio da on nije osoba s greškom, već netko tko je stvoren tako zamišljen od Boga njegova stvoritelja i da ne bi bio „bolji“ da je rođen drugačiji.

Bojim se da su naši vjernički modeli još uvijek kruti kao zidine jerihonske. Premda ponekad postajemo više osjetljivi na „ljude s posebnim potrebama“ ipak se u podsvijesti i dalje nadamo da će u budućnosti svi oni biti „izliječeni“ i da će u Božjem kraljevstvu ideal otkupljenog čovjeka odgovarati našim kućnim idealima. Koliko god da smo tolerantni i dalje volimo misliti kako je naša liturgija s orguljama zapravo pravi model, a sve drugo da je manje ili više uspjeli pokušaj približavanja. Volimo se busati u prsa kako smo prepuni ljubavi i pažnje prema onima koji pate, ali volimo pritom naglasiti da „deficit“ treba nazvati „deficitom.“ Vrlo nevoljko ćemo uzeti u obzir mogućnost da je možda naš model razmišljanja deficitaran. Nadam se da će tvoja generacija, dragi nećače, biti onda koja će oko ovih zidina okružiti sedam puta pušući u trube kako bi se Božjom milosti napokon srušile!

Ne znam. Možda ću jednom jasnije vidjeti i znati više. A do tada… tko sam ja da sudim?

- 07:32 - Komentari (0) - Isprintaj - javascript:%20void(0); #

21.07.2013., nedjelja

Pismo šesto – Povijest ljubavi

Ima nešto čudno u Knjizi postanka, dragi nećače, i to točno onom dijelu koji opisuje pad. Vjerojatno ti je to do sada promaklo, pa pročitaj još jednom ovaj redak sa mnom:

Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči…

Siguran sam da si se do sada već s njime puno puta susreo, barem onda kada si u školi učio o Istočnom grijehu i o ljudskom padu. Mene je pak ovaj redak dugo mučio. Jedne sam večeri čak inscenirao čitavu epizodu, ja-jabuka-ja, korak po korak i pokret po pokret. I otvorio oči.

Nije li, naime, čudno da se to „otvaranje očiju“ događa tek kada su obadvoje jeli. Ako se istočni grijeh sastoji samo u tome da se ne smije prekršiti Božja zapovijed, nisu li se Evi trebale otvoriti oči u istom onom trenutku kada je zagrizla u plod? Vjerojatno bi njezin muž u tom trenutnu moga napraviti puno bolji „informirani pristanak“ nakon što bi bio upoznat s neposrednim kontraindikacijama i mjerama opreza. Ali iz nekog razloga, njihov čin je društveni čin. Oni čine prijestup kao zajednica, ne kao izdvojeni pojedinci. Na ovu ću se temu ljudske zajednice i grijeha ću se vratiti u nekom od budućih pisama, ali sada bih htio da primijetiš samo jednu stvar – da među to dvoje ljudi postoji veza koju je grijeh doduše narušio, ali je nikada nije uspio uništiti. Stvoritelj je očito mogao u trenutku pada žene zamoliti najbližeg anđela da je nenasilno isprati iz vrata, a na njenog bivšeg muža pustiti još jedan rebro-odnoseći san. Ali nije. I možda nam je s time nešto želio reći. I možda ovaj redak ne govori samo priču o padu, već i nešto drugo.

***

Večeras, 21. srpnja 2013. u 0 sati i 30 minuta po griničkom vrmenu, na najvećoj tražilici svijeta ime jedinorođenoga Sina Božjega pojavilo se u milijunima itineracija, ipak više nego upola manje od Lady Gage ili Coca Cole. Ono što me osobito začudilo jest da se sintagma „God is love“ na Mreži svih mreža javlja 10 puta manje od „God of War“ (što je naslov video-igrice iz 2005. godine). Očito nam je trebalo 2000 godina da ljude s 10 puta manjim uspjehom od nedavne igrice uvjerimo u temeljnu istinu naše vjere. Priznajem sve metodološke probleme vezane za moj mali impromptu, ali i dalje mislim da postoji jedan ozbiljan problem u našem vjerskom svjedočenju i shvaćanju ljubavi. Već smo dugi niz stoljeća navikli graditi teologiju ljubavi na temeljima teologije istočnog grijeha. Razlog je u tome što se grijeh shvaća kao najbazičnije ljudsko stanje, akvarij u koji smo svi mi pali ljudi uronjeni i iznad čije površine ćemo uhvatiti zrak tek onda kada izdahnemo na zemlji. Biblijska osnova ovom shvaćanju je bio i ostao upravo ovaj redak iz knjige Postanka s kojim počinje povijest grijeha, a ujedno i povijest ljudske vrste. Probali smo se svakakvih zakučicama izvući i uljepšati fasadu te građevine zvane teologija ljubavi, ali mislim da smo rijetko i prerijetko ispitali statiku temelja. I bojim se da smo upravo zbog toga kroz povijest i pred licem svijeta ispali neuvjerljivi. Naši zahtjevi kršćanske ljubavi se tako još i danas najčešće svode na obrazovanje o grijesima koji vrebaju da iz zasjede unište ljubav dvoje mladih ljudi. Jednom kad se riješimo ove ostavštine grijeha, mislimo, moći ćemo i pravilno voljeti. Naša savršena moralnost dovest će nas i do savršene ljubavi…

A ja baš ne želim početi odatle, jer nije grijeh temeljno ljudsko stanje već neraskidivi savez! Iako naša egzistencija jest ranjena, odbijam graditi svoje stajalište o ljubavi na ideji pada. U toj čudno postavljenoj ekspoziciji mičem se neprestano jedan korak nazad, prema Stvaranju i prema činjenici da ni „najveći grijeh ikad počinjen“ nije uspio raskinuti zajedništvo dvoje ljudi. Prava tragedija ovog izvještaja dogodila bi se da je ovaj Adam napustio svoju ženu koja više nije bila dovoljno „moralno čista“ za njega, prvonačinjenog od Božje ruke. Morali bismo žaliti da su njih dvoje, nakon iznesenih optužbi, krenuli svatko u svom pravcu vrta. Ali nisu. Blizina drugog ljudskog bića je sveta iskra u nama do koje tama ne dopire. Dogodit će ti se, dragi nećače, da ćeš upravo zbog drugih pasti u grijeh. Ali zapamti nešto puno važnije – bez ljubavi prema njima nećeš moći pobijediti smrt! Puno je iskrenije nesavršeno ljubiti, nego se savršeno držati na oprezu. I nije naša savršenost žeton s kojim smo izborili dopuštenje da se sigurno poigramo na opasnom polju ljubavi. Upravo suprotno, ljubav je ta čija iskra ne umire i kada je poklopljena najvećim nesavršenostima. I ona će ti biti svjetlo!

Puno te voli,
Tvoj stric

- 02:25 - Komentari (0) - Isprintaj - javascript:%20void(0); #

14.07.2013., nedjelja

Pismo peto: Hramska zavjesa

Dragi nećače,
Nisam ti pisao već neko vrijeme. Službene obveze su ovaj put uzele prevelik danak. Igrom slučaja našao sam se ponovno u Jeruzalemu i svratio u crkvu Kristova groba. To je mjesto sagrađeno je na Golgoti i okolnom prostoru. Kroz staklo jednog oltara još se vide kamenja na kojima je vjerojatno stajao križ. U ono vrijeme, kako svjedoči Marko (15,39), u trenutku smrti čovjeka koji je na tom križu bio razapet, hramska zavjesa se raskinula na dva dijela. Bio je to dio tkanine koji je služio odvajanju svetišta jeruzalemskog hrama od naroda. Mjesto Svetinje nad svetinjama, prostor na kojem bi zakoračiti značilo pasti mrtav od veličanstva kojeg čovjek nije dostojan, sada je stajalo otvoreno. Bog, čije lice je stajalo zakriveno, sada je simbolično sam raskinuo prostor koji nas je dijelio. Taj kratak djelić teksta govori još o jednom čovjeku, rimskom satniku koji promatra dva paralelna događaja – tijelo na križu koje biva raskidano od života i zavjesu koja se kida. Njegova misao u tom trenutku je ono na čemu mi danas participiramo - "Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!" Nije li čudno da jedan poganin, satnik, nezainteresirani vojnik koji još samo rutinski obavlja proces izvršenja kazne, u petak poslijepodne, nekoliko sati prije početka vikenda, postaje prvi svjedok otkupljenja? On je onaj koji prvi prelazi iza prostora zavjese u proročanstvo izrečeno 6 stoljeća ranije "Moja dom će se zvati Dom molitve za sve narode" (Iz 56:7).

Dvije tisuće godina kasnije to mjesto izgleda ovako: prostor je podijeljen na šest dijelova koje nadziru grčka pravoslavna crkva, rimokatolička, armenska, etiopska, koptska i asirska crkva. Svi prostori jurisdikcije su jasno odijeljeni, a u one koji su određeni kao „zajednički prostori“ ne smije se intervenirati osim ako nije postignuta suglasnosti svih šest crkava. O efikasnosti tog konsenzusa jasno govore ljestve koje je netko postavio na početku 19. stoljeća ispod prozora na ulazu crkve koje još uvijek stoje tamo kao simbolični znak neslaganja. No, ne treba uopće previše simbolike jer se fizički obračuni događaju neprestano. Primjerice, 2002. samo dvije godine nakon velikog Jubileja kada su stare sjekire već trebale trunuti pod zemljom, koptski monah je pomaknuo stolicu sa sunca u hlad koji se nalazio u etiopskom području što je rezultiralo hospitalizacijom 11 ljudi nakon bitke koja je uslijedila. To je sam jedan u nizu ratova koji izbija na prostoru „svetih granica“ Crkve koja se nalazi na mjestu na kojem su sve granice bile jednom radikalno dokinute. Čini se da bi bilo puno efikasnije kada bismo hramsku zavjesu mogli iznajmljivati svakoj frakciji po jedan dan u tjednu, a nedjeljom je nudit onoj strani koja na aukciji ponudi najviše. Uvjeren sam da bismo od prikupljenog novca vrlo brzo riješili problem gladi u svijetu. Teško mogu zamisliti veću uvredu onom istom tijelu koje je na sebi podnijelo patnju da bi uništilo sve te umjetne granice koje nas dijele jedne od drugih. I bojim se, da u crkvi nema izraelske policije koja uvodi red unutar kršćanske ljubavi, još bismo uvijek imali barem po jedno razapinjanje tjedno.

Dragi nećače, ne treba nama Vječni neprijatelj da bismo živjeli u pakli. Sami smo dovoljno kreativni da kroz mješavinu trunke ponosa i posjedništva napravimo arhitektonski sasvim solidan Inferno. U tom kontekstu samo jače odzvanja ona posve radikalna zapovijed nenasilja – „Činite dobro onima koji vas mrze! Blagoslivljate one koji vas proklinju.“ Ili „Udari li te tko po desnom obrazu, pruži mu i lijevi.“ Kao kontrastna boja na pozadini svakog zastora.

Naše mjesto nije ni u jednoj enklavi. Prošao sam ovu Crkvu gazeći točno po granicama, tražeći Boga na tom najsvetijem mjestu – ne u prostoru, već u procjepu, mjestu uništenja razlika i razdaljina.

Puno te pozdravlja,
Tvoj stric

- 17:46 - Komentari (0) - Isprintaj - javascript:%20void(0); #

28.06.2013., petak

Pismo četvrto - Božje suze

Dragi nećače,
Kada Židovi slave Pashu, govore o najuzvišenijim događajima svoje povijesti koji su se dogodili tijekom bijega iz Egipta. Za potlačeni narod to je bilo iskustvo kolektivnog uskrsnuća, izlaska iz ropstva u slobodu. Ipak, okus te večeri je gorko-sladak, što je simbolizirano i nizom jela koja se uzimaju tijekom obiteljske večere na taj dan. Jedan od najsvečanijih dijelova liturgije u sinagogi je „Pjesma mora“ (Izl 15) koja se pjeva po posebnoj melodiji. U tom hvalospjevu zajednica se prisjeća smrti Egipćana čije je konje i vojsku potopilo more. Jednom prilikom imao sam privilegiju prisustvovati velikom zajedničkom slavlju i primijetio sam da je jedan stariji muškarac izišao van upravo tijekom te pjesme. Rekao je da on ne može pjesmom slaviti smrt Egipćana. Mislim da je jako važno shvatiti upravo tu polarnost koja se u slavlju događa. Pjesme oslobođenja redovito uključuju nečiju smrt i jako je važno da taj element ne izbrišemo. Jedan od najcitiranijih dijelova Talmuda dotiče se upravo ovog bliskog mjesta. Priča kaže kako su anđeli, nakon uspješnog prelaska Izraelaca preko Crvenog mora, zapjevali slavljeničku pjesmu. No, Bog ih je ukorio i rekao: „Stvorenja mojih ruku se guše u moru, a vi preda me dolazite s pjesmom?“
Kada se tijekom Pashalne večeri recitira Deset egipatskih zala (uključujući smrt egipatske djece), iz slavljeničke čaše se svaki put izvadi nekoliko kapi. Kaže se da radost slavlja ne može biti potpuna zbog patnji koje su drugi morali pretrpjeti. U rabinskoj tradicije te prolivene kapi ponekad se nazivaju „Božje suze.“ Međutim, to nisu suze za Izraelcima, već suze nad Egipćanima. Iako su oni ti koji su desetljećima sustavno činili zlo, oni i dalje ostaju Božja stvorenja. Ova pripovijest ne opravdava tlačitelja. Ona jasno govori da je biblijski Bog onaj koji je uvijek na strani slobode, a naša ropstva se poajvljuju u raznim oblicima. Međutim, ona nas također uči da nas slavljenička radost može učiniti slijepima za prošla i buduća zla koja smo počinili i koja ćemo počiniti, slijepima za nevidljive patnje koje prate naša uzdizanja čaše. I tako nesvjesno, kao pobjednici, ponovno kujemo karike ropstva. Pokojna izraelska ministrica Golda Meier rekla je jednom prilikom: „Mogu oprostiti svojim neprijateljima što su ubili našu djecu, ali ne mogu im oprostiti što su učinili da naša djeca ubiju njih.“ Sve ovo ti govorim da shvatiš kako je drška noža jednako prilagođena svakom dlanu. Mali korak nas dijeli od toga da oko prostora svoga izbavljenja pustimo visokonaponsku struju, da svoju patnju iskoristimo kao žeton da neke druge kuglice potjeramo kroz fliper nesigurnosti, nemira i napokon pada. I to će se dogoditi svaki puta kada zaboravimo na kapljice tuđe patnje stopljene u našoj čaši slobode.


Postoji jedan vrlo dobar razlog zašto se ispovijedamo. To nipošto nije ritual samo-opravdanja, već upravo suprotno – mjesto ispitivanja i kajanja. Vraćamo se na svoje grijehe zato što ih inače imamo tendenciju zaboraviti ili potisnuti. Međutim, njihova razorna moć skrivenosti uvijek nosi prijetnju da nas pretvori u fanatike. Naravno, kajanje za mene znači prodiranje u srž boli koju smo nanijeli i koju neprestano nanosimo. Pokora bez toga ne znači ništa. Ona nas sama neće spriječiti da bič kojim se udaramo po leđima u isto vrijeme koristimo kao hladno oružje protiv drugih.

Koncept kajanja i pokore u kršćanstvu nesumnjivo ima važno mjesto. Zanimljivo mi je pak primijetiti kako se on najčešće zaustavlja na osobnom kajanju, dok se vrlo malo priča o potrebi kolektivnog žaljenja i pokore. A ja mislim da su ta dva elementa nerazdvojiva. Ako čitavu priču svedemo na grijeh posrnulih pokajnika, onda nikada nećemo vidjeti strukture skrivenih zala pod našim nogama. Prepoznat ćeš tu nespremnost na suočavanje svaki puta kada čuješ rečenicu čiji zavisni dio počinje sa „Određeni pojedinci u Crkvi su doduše…“, a onaj nezavisni sa „međutim...“ Dok je kolektivnu svetost lako prihvatiti, o kolektivnoj krivnji je teško govoriti. Ne tiče se to samo Crkve, već svake stvarnosti koja za sebe pridržava pridjev svetosti – nacije, etničke grupe, obitelji, zajednice, itd. Svet je, međutim, samo Bog. A sve naše stvarnosti su samo utoliko svete ukoliko odražavaju Njegovo lice, i utoliko grešne ukoliko ga zamračuju.

Jedan američki teolog je rekao da crkva mora neprestano javno ispovijedati svoje grijehe kako bi ih sama postala svjesna te kako bi svijet uvidio zlo koje i sam čini. Ja osobno mislim da je to najbolja moguća „apologija“ Crkve. To je istinski način propitivanje (kolektivne) savjesti i osvješćenja prave naravi. Jedino ako kao gruša iskreno i otvoreno govorimo o svojim grijesima, dajemo do znanja da se ne želimo na njih svesti, da ih ne želimo ponavljati i da želimo ispraviti stvorene pogreške. Svi oni koji se pak silno trude da „obrazlože“ (čitaj: opravdaju) grijehe prošlosti zapravo čine veliko zlo jer tako sudjeluju na projektu induciranog zaborava, zaborava koji ne liječi. Čut ćeš s vremena na vrijeme o tome kako su Križarski ratovi zapravo bili tek mali nestašluk koji je jedino htio osloboditi Svetu zemlji. Jednako tako ćeš čuti da je Inkvizicija nikada nije činila ništa loše, već se samo trudila jasnije izraziti istine vjere. Kad-tad ćeš naletjeti na pamflete koji uništenja čitavih naroda i kultura pod sjenom križa nazivaju tek individualnim ekscesima na teritoriju svetosti. Ima li takav govor ikakvu perspektivu? Koliko nam on uopće pomaže da patnje i prognanih i progonjenih doživimo kao svoje? Najvažnije – koliko nam to pomaže da u budućnosti postanemo osjetljiviji na pogreške? Grijesi prošlosti su kao tijelo nesahranjenog Antigoninom brata koje nas progoni sve dok ne dobije svoj dostojan pogreb – mjesto u kolektivnom sjećanju i spomenik koji je vertikalni usjek na ravnoj crti povijesti.

Kada ovako govorim često znam čuti kako smo mi kršćani dužni vjerovati u Crkvu koja je, kao Vjerovanje kaže – jedna, sveta, katolička i apostolska. Nikada to nisam dovodio u sumnju. Ipak, ne mogu a da svakog dana ne kažem i sljedeće: „otpusti nama [1. l. pl.!] duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ Vjerujem da ćemo samo tako moći izdvojiti par kapi iz svoje čaše radosti, u spomen svima onima za kojima teku Božje suze.

Puno te pozdravlja,
Tvoj stric!

- 00:39 - Komentari (0) - Isprintaj - javascript:%20void(0); #