Dragi nećeče,
pišem ti ovo pismo nakon tri mjeseca tišine.
Ovdje gdje sam ja praznina dolazi prerušena. Nakon dugo vremena osjetih talog umora koji se dugo sabirao na dnu mene. Susrećem se svakodnevno s ljudima i razmjenjujemo riječi kao izlizane darove od davnih rođendana koji nam se nikad nisu sviđali, ali dobro dođu kao poklon kad idemo u goste. Prečesto osjećam napor mišljenja dok tražim sljedeću rečenicu koja će ispuniti praznu sobu susreta. Nasmijemo se i nastavimo. Pomislim ponekad usred razgovora ovako: ako bi ovo bio moj zadnji sastanak s ovom osobom, ima li išta što bih joj/njemu želio reći? I ništa ne mogu naći. Zaluta mi pogled letargično po prostoriji u kojoj se nalazimo i ja nastavim slušati na mjestu gdje sam stao jer vrijeme teče i nečim ga moramo ispuniti. Sjećam se jednog nedavnog koncerta na kojem sjedio vrlo blizu dirigenta. Mogao sam iz profila promatrati njegovo lice. Učinilo mi se u jednom trenutku da je na milisekundu zastao, kao da razmišljao „Ima li sve ovo uopće smisla?“ a onda inercijom slijedio štapićem do sljedeće note u ispravnom ritmu mjere iz koje ne može izići. Podsjetio me na mene.
Proveo sam svoje vrijeme u tišini. Tri mjeseca na mjestu bez govora, u zemlji čiji jezik ne poznajem. Nadao sam se da će me tišina izliječiti, ali kako su dani prolazili ništa se nije događalo. Susretao sam se ponovno sa šupljim riječima, samo ovoga puta neizgovorenima. Osjećao sam se kao na Križnom putu koji prolazim naopako – od polaganja u grob gdje sam povio sva svoja razočaranja, pa nazad preko padova i susreta s masama. Iako se bol smanjivala sa svakom postajom, sve skupa je imalo sve manje smisla. Na zadnjoj postaji toga naopakog Križnog puta našao sam se opet pred sudištem i pitanjem: Što je smisao toga da se uopće susrećemo ako su nam planovi već zacrtani.
Shvatio sam da u odsutnosti zvuka ja i dalje nikad nisam osjetio tišinu. Ušao sam na ovo mjesto s ciljem oporavka – da jednom kada iziđem mogu ponovno, osvježen, govoriti jer tako moram. I plašljivo svjetlo tišine nikad nije zastalo na mojoj ruci. Na meni su visjeli obješeni krediti riječi koje svijetu „dugujem.“ Dok sam se brijao u tišini osjećao sam da kraj mene stoji nevidljivi utjerivač dugova i šapće mi da imam još jedan dan manje dok ponovno dođem u njegove rječite ruke koje će me natjerati da propjevam. Iako ja više nisam imao ništa reći, morao sam se prisiliti da pronađem motivaciju za sljedeće godine kada će praznina ponovno doći prerušena u oblak riječi i slogova. Te riječi nikad nisu bile moje. Njih sam izrekao kao svjedok na mučenju kojem moraju otipkati stranicu teksta. Koristio sam alegorije, priznao da poznajem sve te ljude za koje me pitaju, vraćao se na usporedbe koje uvijek pale, prepričavao prispodobe, istezao se da pronađem neki duhovit zaključak. I pustili su me da idem. (Do ponovnog susreta).
Kada sam bio u tvojim godinama imao sam duhovnika (kasnije prijatelja) koji me je znao slušati satima. Želio sam ispričati svaku stranicu svoga života, rasplesti sve događaje kao slušalice mp3 playera, postaviti poglavlja grijeha i spasenja svoga života kao što je nekad Augustin to činio. Ciklus riječi je uvijek kretao iznova, najprije suptilno a onda prisilno. Osjećao sam svaki put trenutke olakšanja, ali onda me ponovno gušio novi val prisile govorenja. I to je trajalo dugo. Sve dok me on jedne večeri nije prekinuo kazavši „Sve si mi rekao.“ Ostali smo još dugo šutjeti skupa. Tišina je tada došla na moje ruke i mir je prebivao na meni. Ja više nisam morao reći ništa jer sam boravio u prisutnosti onoga s kime sam dijelio potpuno povjerenje. A to je značilo da sam rekao sve. Moja slika molitve je od te noći bila puno drugačija. Učinilo mi se tada po prvi puta da Bogu ne dugujem riječi. I to me obradovalo. Samo onaj s kime možeš dijelit tišinu, znat će dijelit i tvoje riječi.
I sve ovo vrijeme dok ti pišem želio sam samo da moj govor tebi bude molitva. Obojica smo već umorni od riječi i fraza koje ljudima dugujemo. A htio bih da s tobom ne bude tako. Ove riječi koje ti donosim nisu slučajni dažd jezika koji nas pohodi i kada to ne želimo, već plodovi koje sam uzgojio za tebe svojom rukom. Volio bih i da onda kada mene nema (i kad mene ne bude) ne osjetiš prazninu, već moju želju da sam ti sve htio reći! I ti čini tako.
Voli te puno,
tvoj stric
|