15.09.2013., nedjelja
Pismo deseto - Sijači i kanditori
Dragi nećače,
Nakon dugo vremena ponovno sam u selu u kojem sam se rodio. Marshall McLuhan je bio u krivu kada je rekao da je svijet globalno selo. Svijet za zapravo bio i ostao – lokalno selo. Iste bitke koje sam još davno ostavio iza sebe kada sam otišao odavde još uvijek traju. Stare mržnje postale su navika baš kao tjedno pranje robe ili rezanje noktiju koje se ponavlja svake subote prije nedjeljne mise. Svatko ima svoju priču i svoj razlog zašto ne vjeruje ostalima. Kada sam iz svog sela prvog puta stupio u veliki grad, a onda otišao na studij u još veće gradove, shvatio sam da se iste strukture banalnosti svagdje ponavljaju, samo u različitim veličinama i oblicima. Kao što Ameri imaju čudnu naviku da uragane nazivaju ljudskim imenima, tako sam i ja svađe na svom fakultetu i zajednici često identificirao imenima mojih ranijih suseljana koji su pola života proveli u svađi oko mrginja u polju, pola metra puta kroz njivu, nisko postavljenom oluku, itd.
Sada kada dosta svoga vremena posvećujem ekumenizmu, često mi pred očima dođe neke stare slike. Kada se već o Crkvi govori na mnoge slikovite načine, npr. vinograd Božji, ovčinjak, zaručnica, njiva, možda bi trebalo dodati još jednu povrh toga – selo. Prečesto se događa da neko staro zlo pamćenje postane samo sebi svrha. S vremenom se ljudi na njega toliko naviknu da ga zovu „tradicija“ u koju se ne dira i tako izvor njihova identiteta postaje rascjep ili praznina. Tradicija o kojoj crkveni ljudi i teolozi toliko vole pričat je vrlo često samo prazan sef i sva energija se ulaže samo u to da nitko ne dira u bravu. Jer, dok je lokot čvrst, potpuno je irelevantno što se u sefu nalazi.
Kada uskoro svratiš u selo, otvori malo oči i uši. Ako uspiješ shvatiti kako jedna smokva između dvije kuće može biti razlog da tri generacije ljudi ne pričaju, lakše ću ti objasniti razmirice u kršćanstvu o kojima smo toliko puta već pričali. Ako u početku sukoba postoji neki problem za kojeg se pokušava naći rješenje, rascjep nastaje onda kada problem kao takav postane rješenje. Pričao sam ti već o nesretnim događajima iz 1054. kada su dvojica vidno uznemirenih klerika uzrokovala rascjep u kršćanstvu koji još uvijek nije zacijeljen, unatoč tome što su te prethodne anateme i službeno povučene 1965. godine. U samoj teologiji nema ništa što bi bilo toliko važan razlog razdvajanja između istočnog i zapadnog kršćanstva, ali materijal za zidove već skoro tisuću godina dolazi iz miješalice u kojoj se susreću ponos i „tradicija.“ Uzmi na primjer problem kalendara. U vrijeme rane Crkve bilo je potrebno pronaći neki ujednačeni dan za slavlje Uskrsa. Odluka prvog općeg crkvenog sabora u Niceji bila je da se Uskrs slavi prve nedjelje nakon punog mjeseca koji dolazi na dan ili nakon proljetnog ekvinocija. Kao što vidiš dan slavlja se ne veže ni za kakav poseban kalendar, već za Stvaranje, tj. nebeska tijela. Kasnije se je taj dan određivao pomoću službenog rimskog (Julijanskog) kalendara koji je nažalost bio neprecizan i kasnije je zamijenjen Gregorijanskim kalendarom. Problem je u tom što je nakon rascjepa 1054. godine, Julijanski kalendar postao „tradicija“ istočnih kršćanskih crkava, dok se onaj Gregorijanski vezao za zapadno kršćanstvo i zapadnu civilizaciju općenito. Zbog toga se u većini pravoslavnih crkava još i danas kao službeni koristi Julijanski kalendar, iako nema apsolutno nikakve dvojbe da on neprecizno računa datum proljetnog ekvinocija i to za 13 dana. Kada je 1997 metropolit St. Petersburga spomenuo potrebu reforme tog kalendara, reakcija među „tradicionalistima“ je bila toliko burna da je sinod Ruske pravoslavne Crkve morao izdati posebnu deklaraciju u kojoj se julijanski kalendar naziva dijelom „nacionalne duhovne tradicije.“ Još i danas kakav govor o reformi u glasnim konzervativnim medijima u Rusiji se okarakterizira kao „duhovni terorizam“, „revizionizam“ ili „filo-katoličanstvo“ (da spomenem par blažih etiketa). Drugim riječima, velikom mnoštvu onih koji za sebe smatraju da stoje na „braniku tradicije“ lakše je izravno kršiti kanone prvih Crkvenih koncila (u koje se, naime, kunu), nego prihvatiti potrebu promjene. Dok je u prvo vrijeme kalendar bio način traganja da se riješi problem preciznog računanja vremena, on je s vremenom postao dio jednog identiteta kojemu je sam pokušaj rješavanja problema sumnjiv. Očito je lakše zanemarit i sunce i mjesec i ekvinocije i kanone nego istupiti i jedan centimetar iz zacrtane zone komfora koja tako postaje svetinja nad svetinjama. Nažalost, ovo nije jedinstven problem i sve kršćanske grupacije ima svoje slične svete tradicije.
Htio si da ti malo govorim o tradiciji, a ja sam ti želio najprije ukazati na ono što se tradicijom zove, a zapravo se svodi na slijepo držanje zauzetih pozicija. Jedina tradicija za koju ja znam je tradicija Boga koji donosi usjek u sve ono što su njegovi suvremenici smatrali „tradicionalnim.“ Ne zanimaju me toliko zakoni koje su ljudi stvorili koliko činjenica da Bog iz njih istupa da bi spasio čovjeka. Ono što ja pamtim je novi život koji nastaje iz smrti duhovnih okova. Mislim da nikada ne mogu vjerno prenositi „sadržaj tradicije“ ako u isto vrijeme s njime ne prenesem i svijest njegovih rupa i praznina, kora koje se obnavljaju. Samo mrtvi jezici ne dobivaju nove riječi i ne mijenjaju svoja gramatička pravila. Samo mrtve ljude balzamiramo. Samo mrtva tradicija ostaje uvijek ista, kao plastično cvijeće koje krasi samo grobove. Tradicija je za mene pak radosno sjećanje preneseno kroz generacije, život posađen iz čovjeka u čovjeka.
Generalno ne velim etikete i kategorije, ali primjećujem tendenciju da se određeni vjernici i vjerski predstavnici sve više vole ponosno samo-deklarirat kao „vjernici konzervativci.“ Ja doista ne znam što je kršćansko u svemu tome. Evo za kraj ovog pisma jedna kratka usporedba između kanditora i sijača. Obje grupe se bave drvećem, samo na različite načine. Kanditori sakupljaju voće, pažljivo ga konzerviraju i spremaju na police i misle da tako čine najveću zahvalu drvetu. Sijači, naprotiv ne mare za usplođe, već za sjemenke koje odnose na nova mjesta gdje puštaju da drvo iz njih izraste novim životom. Ako se sjetiš one usporedbe o Evanđelju razasutom po svijetu, shvatit ćeš da kršćani nisu pozvani biti kanditori već sijači. Usplođa me zanimaju samo do te mjere dok čuvaju život skriven unutra, za sve ostalo me ne briga. Nemam nikakve potrebe čuvati sve fiksne ideje iz povijesti kršćanstva da bih sebe uvjerio kako se brinem za drvo. Ono što mi daje snagu je misao na sjemenku koja ja zakopana ispod čitave te pompozne a nevažne okoline. Ne privlače me kompoti već sjeme koje mora umrijeti da bi živjelo. Stoga se ne bojim promjena i potresa; anksioznost ću ostaviti onima koji plaču kada vide kruške kako padaju na tlo. Tradiciju, dragi nećače, ne treba konzervirati, već naprotiv – secirati i izložiti suncu, a onda prekriti tankim slojem zemlje i strpiti se još malo, kao što stari Leonard kaže:
Ring the bells that still can ring
Forget your perfect offering
There is a crack, a crack in everything
That's how the light gets in.
Puno te pozdravlja,
Tvoj stric
|
- 01:57 -
Komentari (0) -
Isprintaj - javascript:%20void(0);
#
|