21.07.2013., nedjelja
Pismo šesto – Povijest ljubavi
Ima nešto čudno u Knjizi postanka, dragi nećače, i to točno onom dijelu koji opisuje pad. Vjerojatno ti je to do sada promaklo, pa pročitaj još jednom ovaj redak sa mnom:
Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči…
Siguran sam da si se do sada već s njime puno puta susreo, barem onda kada si u školi učio o Istočnom grijehu i o ljudskom padu. Mene je pak ovaj redak dugo mučio. Jedne sam večeri čak inscenirao čitavu epizodu, ja-jabuka-ja, korak po korak i pokret po pokret. I otvorio oči.
Nije li, naime, čudno da se to „otvaranje očiju“ događa tek kada su obadvoje jeli. Ako se istočni grijeh sastoji samo u tome da se ne smije prekršiti Božja zapovijed, nisu li se Evi trebale otvoriti oči u istom onom trenutku kada je zagrizla u plod? Vjerojatno bi njezin muž u tom trenutnu moga napraviti puno bolji „informirani pristanak“ nakon što bi bio upoznat s neposrednim kontraindikacijama i mjerama opreza. Ali iz nekog razloga, njihov čin je društveni čin. Oni čine prijestup kao zajednica, ne kao izdvojeni pojedinci. Na ovu ću se temu ljudske zajednice i grijeha ću se vratiti u nekom od budućih pisama, ali sada bih htio da primijetiš samo jednu stvar – da među to dvoje ljudi postoji veza koju je grijeh doduše narušio, ali je nikada nije uspio uništiti. Stvoritelj je očito mogao u trenutku pada žene zamoliti najbližeg anđela da je nenasilno isprati iz vrata, a na njenog bivšeg muža pustiti još jedan rebro-odnoseći san. Ali nije. I možda nam je s time nešto želio reći. I možda ovaj redak ne govori samo priču o padu, već i nešto drugo.
***
Večeras, 21. srpnja 2013. u 0 sati i 30 minuta po griničkom vrmenu, na najvećoj tražilici svijeta ime jedinorođenoga Sina Božjega pojavilo se u milijunima itineracija, ipak više nego upola manje od Lady Gage ili Coca Cole. Ono što me osobito začudilo jest da se sintagma „God is love“ na Mreži svih mreža javlja 10 puta manje od „God of War“ (što je naslov video-igrice iz 2005. godine). Očito nam je trebalo 2000 godina da ljude s 10 puta manjim uspjehom od nedavne igrice uvjerimo u temeljnu istinu naše vjere. Priznajem sve metodološke probleme vezane za moj mali impromptu, ali i dalje mislim da postoji jedan ozbiljan problem u našem vjerskom svjedočenju i shvaćanju ljubavi. Već smo dugi niz stoljeća navikli graditi teologiju ljubavi na temeljima teologije istočnog grijeha. Razlog je u tome što se grijeh shvaća kao najbazičnije ljudsko stanje, akvarij u koji smo svi mi pali ljudi uronjeni i iznad čije površine ćemo uhvatiti zrak tek onda kada izdahnemo na zemlji. Biblijska osnova ovom shvaćanju je bio i ostao upravo ovaj redak iz knjige Postanka s kojim počinje povijest grijeha, a ujedno i povijest ljudske vrste. Probali smo se svakakvih zakučicama izvući i uljepšati fasadu te građevine zvane teologija ljubavi, ali mislim da smo rijetko i prerijetko ispitali statiku temelja. I bojim se da smo upravo zbog toga kroz povijest i pred licem svijeta ispali neuvjerljivi. Naši zahtjevi kršćanske ljubavi se tako još i danas najčešće svode na obrazovanje o grijesima koji vrebaju da iz zasjede unište ljubav dvoje mladih ljudi. Jednom kad se riješimo ove ostavštine grijeha, mislimo, moći ćemo i pravilno voljeti. Naša savršena moralnost dovest će nas i do savršene ljubavi…
A ja baš ne želim početi odatle, jer nije grijeh temeljno ljudsko stanje već neraskidivi savez! Iako naša egzistencija jest ranjena, odbijam graditi svoje stajalište o ljubavi na ideji pada. U toj čudno postavljenoj ekspoziciji mičem se neprestano jedan korak nazad, prema Stvaranju i prema činjenici da ni „najveći grijeh ikad počinjen“ nije uspio raskinuti zajedništvo dvoje ljudi. Prava tragedija ovog izvještaja dogodila bi se da je ovaj Adam napustio svoju ženu koja više nije bila dovoljno „moralno čista“ za njega, prvonačinjenog od Božje ruke. Morali bismo žaliti da su njih dvoje, nakon iznesenih optužbi, krenuli svatko u svom pravcu vrta. Ali nisu. Blizina drugog ljudskog bića je sveta iskra u nama do koje tama ne dopire. Dogodit će ti se, dragi nećače, da ćeš upravo zbog drugih pasti u grijeh. Ali zapamti nešto puno važnije – bez ljubavi prema njima nećeš moći pobijediti smrt! Puno je iskrenije nesavršeno ljubiti, nego se savršeno držati na oprezu. I nije naša savršenost žeton s kojim smo izborili dopuštenje da se sigurno poigramo na opasnom polju ljubavi. Upravo suprotno, ljubav je ta čija iskra ne umire i kada je poklopljena najvećim nesavršenostima. I ona će ti biti svjetlo!
Puno te voli,
Tvoj stric
|
- 02:25 -
Komentari (0) -
Isprintaj - javascript:%20void(0);
#
14.07.2013., nedjelja
Pismo peto: Hramska zavjesa
Dragi nećače,
Nisam ti pisao već neko vrijeme. Službene obveze su ovaj put uzele prevelik danak. Igrom slučaja našao sam se ponovno u Jeruzalemu i svratio u crkvu Kristova groba. To je mjesto sagrađeno je na Golgoti i okolnom prostoru. Kroz staklo jednog oltara još se vide kamenja na kojima je vjerojatno stajao križ. U ono vrijeme, kako svjedoči Marko (15,39), u trenutku smrti čovjeka koji je na tom križu bio razapet, hramska zavjesa se raskinula na dva dijela. Bio je to dio tkanine koji je služio odvajanju svetišta jeruzalemskog hrama od naroda. Mjesto Svetinje nad svetinjama, prostor na kojem bi zakoračiti značilo pasti mrtav od veličanstva kojeg čovjek nije dostojan, sada je stajalo otvoreno. Bog, čije lice je stajalo zakriveno, sada je simbolično sam raskinuo prostor koji nas je dijelio. Taj kratak djelić teksta govori još o jednom čovjeku, rimskom satniku koji promatra dva paralelna događaja – tijelo na križu koje biva raskidano od života i zavjesu koja se kida. Njegova misao u tom trenutku je ono na čemu mi danas participiramo - "Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!" Nije li čudno da jedan poganin, satnik, nezainteresirani vojnik koji još samo rutinski obavlja proces izvršenja kazne, u petak poslijepodne, nekoliko sati prije početka vikenda, postaje prvi svjedok otkupljenja? On je onaj koji prvi prelazi iza prostora zavjese u proročanstvo izrečeno 6 stoljeća ranije "Moja dom će se zvati Dom molitve za sve narode" (Iz 56:7).
Dvije tisuće godina kasnije to mjesto izgleda ovako: prostor je podijeljen na šest dijelova koje nadziru grčka pravoslavna crkva, rimokatolička, armenska, etiopska, koptska i asirska crkva. Svi prostori jurisdikcije su jasno odijeljeni, a u one koji su određeni kao „zajednički prostori“ ne smije se intervenirati osim ako nije postignuta suglasnosti svih šest crkava. O efikasnosti tog konsenzusa jasno govore ljestve koje je netko postavio na početku 19. stoljeća ispod prozora na ulazu crkve koje još uvijek stoje tamo kao simbolični znak neslaganja. No, ne treba uopće previše simbolike jer se fizički obračuni događaju neprestano. Primjerice, 2002. samo dvije godine nakon velikog Jubileja kada su stare sjekire već trebale trunuti pod zemljom, koptski monah je pomaknuo stolicu sa sunca u hlad koji se nalazio u etiopskom području što je rezultiralo hospitalizacijom 11 ljudi nakon bitke koja je uslijedila. To je sam jedan u nizu ratova koji izbija na prostoru „svetih granica“ Crkve koja se nalazi na mjestu na kojem su sve granice bile jednom radikalno dokinute. Čini se da bi bilo puno efikasnije kada bismo hramsku zavjesu mogli iznajmljivati svakoj frakciji po jedan dan u tjednu, a nedjeljom je nudit onoj strani koja na aukciji ponudi najviše. Uvjeren sam da bismo od prikupljenog novca vrlo brzo riješili problem gladi u svijetu. Teško mogu zamisliti veću uvredu onom istom tijelu koje je na sebi podnijelo patnju da bi uništilo sve te umjetne granice koje nas dijele jedne od drugih. I bojim se, da u crkvi nema izraelske policije koja uvodi red unutar kršćanske ljubavi, još bismo uvijek imali barem po jedno razapinjanje tjedno.
Dragi nećače, ne treba nama Vječni neprijatelj da bismo živjeli u pakli. Sami smo dovoljno kreativni da kroz mješavinu trunke ponosa i posjedništva napravimo arhitektonski sasvim solidan Inferno. U tom kontekstu samo jače odzvanja ona posve radikalna zapovijed nenasilja – „Činite dobro onima koji vas mrze! Blagoslivljate one koji vas proklinju.“ Ili „Udari li te tko po desnom obrazu, pruži mu i lijevi.“ Kao kontrastna boja na pozadini svakog zastora.
Naše mjesto nije ni u jednoj enklavi. Prošao sam ovu Crkvu gazeći točno po granicama, tražeći Boga na tom najsvetijem mjestu – ne u prostoru, već u procjepu, mjestu uništenja razlika i razdaljina.
Puno te pozdravlja,
Tvoj stric
|
- 17:46 -
Komentari (0) -
Isprintaj - javascript:%20void(0);
#
|