Dragi nećače,
Nisam ti pisao već neko vrijeme. Službene obveze su ovaj put uzele prevelik danak. Igrom slučaja našao sam se ponovno u Jeruzalemu i svratio u crkvu Kristova groba. To je mjesto sagrađeno je na Golgoti i okolnom prostoru. Kroz staklo jednog oltara još se vide kamenja na kojima je vjerojatno stajao križ. U ono vrijeme, kako svjedoči Marko (15,39), u trenutku smrti čovjeka koji je na tom križu bio razapet, hramska zavjesa se raskinula na dva dijela. Bio je to dio tkanine koji je služio odvajanju svetišta jeruzalemskog hrama od naroda. Mjesto Svetinje nad svetinjama, prostor na kojem bi zakoračiti značilo pasti mrtav od veličanstva kojeg čovjek nije dostojan, sada je stajalo otvoreno. Bog, čije lice je stajalo zakriveno, sada je simbolično sam raskinuo prostor koji nas je dijelio. Taj kratak djelić teksta govori još o jednom čovjeku, rimskom satniku koji promatra dva paralelna događaja – tijelo na križu koje biva raskidano od života i zavjesu koja se kida. Njegova misao u tom trenutku je ono na čemu mi danas participiramo - "Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!" Nije li čudno da jedan poganin, satnik, nezainteresirani vojnik koji još samo rutinski obavlja proces izvršenja kazne, u petak poslijepodne, nekoliko sati prije početka vikenda, postaje prvi svjedok otkupljenja? On je onaj koji prvi prelazi iza prostora zavjese u proročanstvo izrečeno 6 stoljeća ranije "Moja dom će se zvati Dom molitve za sve narode" (Iz 56:7).
Dvije tisuće godina kasnije to mjesto izgleda ovako: prostor je podijeljen na šest dijelova koje nadziru grčka pravoslavna crkva, rimokatolička, armenska, etiopska, koptska i asirska crkva. Svi prostori jurisdikcije su jasno odijeljeni, a u one koji su određeni kao „zajednički prostori“ ne smije se intervenirati osim ako nije postignuta suglasnosti svih šest crkava. O efikasnosti tog konsenzusa jasno govore ljestve koje je netko postavio na početku 19. stoljeća ispod prozora na ulazu crkve koje još uvijek stoje tamo kao simbolični znak neslaganja. No, ne treba uopće previše simbolike jer se fizički obračuni događaju neprestano. Primjerice, 2002. samo dvije godine nakon velikog Jubileja kada su stare sjekire već trebale trunuti pod zemljom, koptski monah je pomaknuo stolicu sa sunca u hlad koji se nalazio u etiopskom području što je rezultiralo hospitalizacijom 11 ljudi nakon bitke koja je uslijedila. To je sam jedan u nizu ratova koji izbija na prostoru „svetih granica“ Crkve koja se nalazi na mjestu na kojem su sve granice bile jednom radikalno dokinute. Čini se da bi bilo puno efikasnije kada bismo hramsku zavjesu mogli iznajmljivati svakoj frakciji po jedan dan u tjednu, a nedjeljom je nudit onoj strani koja na aukciji ponudi najviše. Uvjeren sam da bismo od prikupljenog novca vrlo brzo riješili problem gladi u svijetu. Teško mogu zamisliti veću uvredu onom istom tijelu koje je na sebi podnijelo patnju da bi uništilo sve te umjetne granice koje nas dijele jedne od drugih. I bojim se, da u crkvi nema izraelske policije koja uvodi red unutar kršćanske ljubavi, još bismo uvijek imali barem po jedno razapinjanje tjedno.
Dragi nećače, ne treba nama Vječni neprijatelj da bismo živjeli u pakli. Sami smo dovoljno kreativni da kroz mješavinu trunke ponosa i posjedništva napravimo arhitektonski sasvim solidan Inferno. U tom kontekstu samo jače odzvanja ona posve radikalna zapovijed nenasilja – „Činite dobro onima koji vas mrze! Blagoslivljate one koji vas proklinju.“ Ili „Udari li te tko po desnom obrazu, pruži mu i lijevi.“ Kao kontrastna boja na pozadini svakog zastora.
Naše mjesto nije ni u jednoj enklavi. Prošao sam ovu Crkvu gazeći točno po granicama, tražeći Boga na tom najsvetijem mjestu – ne u prostoru, već u procjepu, mjestu uništenja razlika i razdaljina.
Puno te pozdravlja,
Tvoj stric
|