28.06.2013., petak
Pismo četvrto - Božje suze
Dragi nećače,
Kada Židovi slave Pashu, govore o najuzvišenijim događajima svoje povijesti koji su se dogodili tijekom bijega iz Egipta. Za potlačeni narod to je bilo iskustvo kolektivnog uskrsnuća, izlaska iz ropstva u slobodu. Ipak, okus te večeri je gorko-sladak, što je simbolizirano i nizom jela koja se uzimaju tijekom obiteljske večere na taj dan. Jedan od najsvečanijih dijelova liturgije u sinagogi je „Pjesma mora“ (Izl 15) koja se pjeva po posebnoj melodiji. U tom hvalospjevu zajednica se prisjeća smrti Egipćana čije je konje i vojsku potopilo more. Jednom prilikom imao sam privilegiju prisustvovati velikom zajedničkom slavlju i primijetio sam da je jedan stariji muškarac izišao van upravo tijekom te pjesme. Rekao je da on ne može pjesmom slaviti smrt Egipćana. Mislim da je jako važno shvatiti upravo tu polarnost koja se u slavlju događa. Pjesme oslobođenja redovito uključuju nečiju smrt i jako je važno da taj element ne izbrišemo. Jedan od najcitiranijih dijelova Talmuda dotiče se upravo ovog bliskog mjesta. Priča kaže kako su anđeli, nakon uspješnog prelaska Izraelaca preko Crvenog mora, zapjevali slavljeničku pjesmu. No, Bog ih je ukorio i rekao: „Stvorenja mojih ruku se guše u moru, a vi preda me dolazite s pjesmom?“
Kada se tijekom Pashalne večeri recitira Deset egipatskih zala (uključujući smrt egipatske djece), iz slavljeničke čaše se svaki put izvadi nekoliko kapi. Kaže se da radost slavlja ne može biti potpuna zbog patnji koje su drugi morali pretrpjeti. U rabinskoj tradicije te prolivene kapi ponekad se nazivaju „Božje suze.“ Međutim, to nisu suze za Izraelcima, već suze nad Egipćanima. Iako su oni ti koji su desetljećima sustavno činili zlo, oni i dalje ostaju Božja stvorenja. Ova pripovijest ne opravdava tlačitelja. Ona jasno govori da je biblijski Bog onaj koji je uvijek na strani slobode, a naša ropstva se poajvljuju u raznim oblicima. Međutim, ona nas također uči da nas slavljenička radost može učiniti slijepima za prošla i buduća zla koja smo počinili i koja ćemo počiniti, slijepima za nevidljive patnje koje prate naša uzdizanja čaše. I tako nesvjesno, kao pobjednici, ponovno kujemo karike ropstva. Pokojna izraelska ministrica Golda Meier rekla je jednom prilikom: „Mogu oprostiti svojim neprijateljima što su ubili našu djecu, ali ne mogu im oprostiti što su učinili da naša djeca ubiju njih.“ Sve ovo ti govorim da shvatiš kako je drška noža jednako prilagođena svakom dlanu. Mali korak nas dijeli od toga da oko prostora svoga izbavljenja pustimo visokonaponsku struju, da svoju patnju iskoristimo kao žeton da neke druge kuglice potjeramo kroz fliper nesigurnosti, nemira i napokon pada. I to će se dogoditi svaki puta kada zaboravimo na kapljice tuđe patnje stopljene u našoj čaši slobode.
Postoji jedan vrlo dobar razlog zašto se ispovijedamo. To nipošto nije ritual samo-opravdanja, već upravo suprotno – mjesto ispitivanja i kajanja. Vraćamo se na svoje grijehe zato što ih inače imamo tendenciju zaboraviti ili potisnuti. Međutim, njihova razorna moć skrivenosti uvijek nosi prijetnju da nas pretvori u fanatike. Naravno, kajanje za mene znači prodiranje u srž boli koju smo nanijeli i koju neprestano nanosimo. Pokora bez toga ne znači ništa. Ona nas sama neće spriječiti da bič kojim se udaramo po leđima u isto vrijeme koristimo kao hladno oružje protiv drugih.
Koncept kajanja i pokore u kršćanstvu nesumnjivo ima važno mjesto. Zanimljivo mi je pak primijetiti kako se on najčešće zaustavlja na osobnom kajanju, dok se vrlo malo priča o potrebi kolektivnog žaljenja i pokore. A ja mislim da su ta dva elementa nerazdvojiva. Ako čitavu priču svedemo na grijeh posrnulih pokajnika, onda nikada nećemo vidjeti strukture skrivenih zala pod našim nogama. Prepoznat ćeš tu nespremnost na suočavanje svaki puta kada čuješ rečenicu čiji zavisni dio počinje sa „Određeni pojedinci u Crkvi su doduše…“, a onaj nezavisni sa „međutim...“ Dok je kolektivnu svetost lako prihvatiti, o kolektivnoj krivnji je teško govoriti. Ne tiče se to samo Crkve, već svake stvarnosti koja za sebe pridržava pridjev svetosti – nacije, etničke grupe, obitelji, zajednice, itd. Svet je, međutim, samo Bog. A sve naše stvarnosti su samo utoliko svete ukoliko odražavaju Njegovo lice, i utoliko grešne ukoliko ga zamračuju.
Jedan američki teolog je rekao da crkva mora neprestano javno ispovijedati svoje grijehe kako bi ih sama postala svjesna te kako bi svijet uvidio zlo koje i sam čini. Ja osobno mislim da je to najbolja moguća „apologija“ Crkve. To je istinski način propitivanje (kolektivne) savjesti i osvješćenja prave naravi. Jedino ako kao gruša iskreno i otvoreno govorimo o svojim grijesima, dajemo do znanja da se ne želimo na njih svesti, da ih ne želimo ponavljati i da želimo ispraviti stvorene pogreške. Svi oni koji se pak silno trude da „obrazlože“ (čitaj: opravdaju) grijehe prošlosti zapravo čine veliko zlo jer tako sudjeluju na projektu induciranog zaborava, zaborava koji ne liječi. Čut ćeš s vremena na vrijeme o tome kako su Križarski ratovi zapravo bili tek mali nestašluk koji je jedino htio osloboditi Svetu zemlji. Jednako tako ćeš čuti da je Inkvizicija nikada nije činila ništa loše, već se samo trudila jasnije izraziti istine vjere. Kad-tad ćeš naletjeti na pamflete koji uništenja čitavih naroda i kultura pod sjenom križa nazivaju tek individualnim ekscesima na teritoriju svetosti. Ima li takav govor ikakvu perspektivu? Koliko nam on uopće pomaže da patnje i prognanih i progonjenih doživimo kao svoje? Najvažnije – koliko nam to pomaže da u budućnosti postanemo osjetljiviji na pogreške? Grijesi prošlosti su kao tijelo nesahranjenog Antigoninom brata koje nas progoni sve dok ne dobije svoj dostojan pogreb – mjesto u kolektivnom sjećanju i spomenik koji je vertikalni usjek na ravnoj crti povijesti.
Kada ovako govorim često znam čuti kako smo mi kršćani dužni vjerovati u Crkvu koja je, kao Vjerovanje kaže – jedna, sveta, katolička i apostolska. Nikada to nisam dovodio u sumnju. Ipak, ne mogu a da svakog dana ne kažem i sljedeće: „otpusti nama [1. l. pl.!] duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ Vjerujem da ćemo samo tako moći izdvojiti par kapi iz svoje čaše radosti, u spomen svima onima za kojima teku Božje suze.
Puno te pozdravlja,
Tvoj stric!
|
- 00:39 -
Komentari (0) -
Isprintaj - javascript:%20void(0);
#
17.06.2013., ponedjeljak
Pismo treće - Stockholmski sindrom
Dragi nećače,
Želio bih da razmisliš o jednoj stvari: kad bi mogao stvoriti savršene zakone koji će uvijek natjerati ljude da čine samo dobro, bi li to učinio?
Odgovor na ovo pitanja jako utječe na to kako ćemo shvaćati svoju vjeru i kakvog Boga ćemo štovati. Na prvi pogleg, učiniti nešto takvo bila bi naša dužnost jer bismo time štitili moral i opće dobro. Međutim – postoji i jedan malen detalj – činimo bismo to po cijenu slobode. Ako doista prihvaćamo da postoji Bog Stvoritelj, posve je razumno očekivati da je mogao načiniti stvorenja bez mogućnosti grijeha, tj. bez opasnosti da se udalje od njega i krenu prema svom ontološkom padu. Pitanje je, dakako, zašto to nije učinio? Jednako važno pitanje je – zašto mi to neprestano želimo učiniti?
Pitam se – kada dobro želimo nametnuti u ime ljubavi, s kakvom slikom Boga operiramo? Nije li naša vizija božanske ljubavi zapravo nebeska verzija Stockholmskog sindroma? Ovaj psihološki poremećaj je definiran u ranim 70-ima kada su psiholozi primijetili da velik broj žrtava nasilja ostaje emocionalno vezan uza svoje počinitelje. Maštamo li, sukladno tome, o Bogu koji nas toliko vezuje uza se patološkom vezom dobra da iz nje ne možemo pobjeći? Naša sloboda tada bi bila nužno samo privid jer bismo svoj teret zakona, baš kao žrtve nasilja, nosili sa sobom i onda kada bismo mislili da smo slobodni.
Zbog toga je važno da znaš da je prisilno dobro uvijek zlo, po svojoj unutarnjoj nužnosti!
Dobro koje se nameće karakteristika je totalitarnih režima koji su već dosegli kraj povijesti riješivši njezine dijalektičke konflikte. Njihova glavna nelagoda je u tome što su s jedne strane „savršeno društvo“, a s druge strane još uvijek osjećaju unutarnje nesavršenosti. Razlog tome onda mora ležati u nekom „unutarnjem neprijatelju“ koji odbija da prihvati narav društvenog dobra i tako potkopava sustav iznutra. Paradoks totalitarne države je u napetosti između „već“ i „ne još“, tj. ideala koji je već tu, ali još uvijek nije potpuno ostvaren. Rješenje totalitarne države je sasvim dosljedno – zlo treba jednostavno iskorijeniti, poput dobrog vrtlara koji precizno odstranjuje korov iz tla. I taj cilj se smatra lako ostvariv već unutar povijesnih okvira.
Primijetio si da sam u ovom izlaganju iznio puno paralela s načinom na koji Crkva (tj. neki ljudi u Crkvi) sebe razumijevaju. Istina je da se Crkva od početka definira kao događaj Kraljevstva Nebeskog koje je „već tu među nama“, ali „ne još u punini.“ Međutim, glavna pogreška svih onih koji su kroz povijest činili zla u ime vjere je upravo u tome što su smatrali da će taj ideal uspjeti ostvariti unutar povijesti, samo ako se malo više potrude oko „uređenja vrta.“ Taj čin je po sebi vrlo primamljiv i svi oni koji su se u njemu angažirali smatrali su sebe solju zemlje i svjetlom svijeta. Problem je što su tim svojim svjetlom prečesto uzrokovali permanentno sljepilo, a zemlju iza sebe ostavili neplodnom. Takav način razmišljanja ne dozvoljava Bogu da bude Bog, da svojim djelovanjem preobrazi one koji mu se u slobodi obraćaju. Kraljevstvo Božje s neba dolazi, i svi oni koji ga na silu ostvaruju u svojim malim kraljevstvima zapravo još uvijek sudjeluju u projektu Babilonskog tornja, težeći da sa zemlje dosegnu nebo.
Prostor slobode je toliko važan jer samo u njemu se može dogoditi i objava i otkupljenje! Bog o kojem govore biblijski izvještaji stablo spoznaje dobra i zla stavlja na sredinu vrta. Siguran sam da bi neka podzemna biljka u obliku gomolja krumpira bitno usporila njezin pronalazak i degustaciju. Kršćanski Mesija je uhvaćen na blagdan Pashe, usred Jeruzalema, i podložen smrti kojoj se nije opirao. On dolazi svijetu koji ja može i prihvatit i odbacit.
Razumjet ćeš stoga da temeljna kršćanska oznaka nije činjenje dobra, već činjenje milosrđa. U svom životu ćeš se rijetko sjećat onih koji su ti docirali, ali će te zato najviše promijenit oni koji su ti oprostili. Jedna stara židovska priča govori da prvi Božji čin u odnosu na svijet nije bilo stvaranje, već oprost. Bog koji sve zna, legenda govori, morao je znati da će jednom postojati grijeh. I zato je svijetu morao oprostiti još prije nego što ga je uopće stvorio. Milosrđe je preduvjet svakog stvaranja.
Ostaj mi dobro!
Tvoj striko
|
- 00:20 -
Komentari (0) -
Isprintaj - javascript:%20void(0);
#
10.06.2013., ponedjeljak
Pismo drugo – Ja bijah onaj koji na raskrsnicam stajah
Dragi nećače,
Kako se u kratkim trenutcima oko Božića, krštenja i krizmi nismo stigli pravilno upoznati, reći ću ti nešto više o sebi. Ima jedan zapis sa stećka iz 1258. koji držim u novčaniku jer me život i smrt tog čovjeka na moje podsjećaju. Ovako on govori:
Ja bjeh onaj tkoji cijel život na raskrsnicam stajah, razmišljah, oklijevah.
Bjeh onaj tkoji se pitah kak to da nebo ne stari a iz njeg se stalno radžaju nova i nova godišnja doba.
I u sobi gdje bjeh bješe prozor, a iza prozora beskraj. Al ja uporno gledah u pod.
I mišljah mojom smerti sve tče to konečno stati. Al nije i moja smert sve starša i sve tješnja je.
I ja sam bio onaj koji vječito na raskrsnicam stajah. Nisu to bile moje raskrsnice. Ja sam prečesto bio samo marker oko kojeg su drugi voljeli ucrtavati linije šestarom i trokutima. Na raskrsnice sam se s vremenom navikao. Shvatio sam da svoje mjesto ne trebam pomicati, premda i danas neprestano vidim druge kako vuku nevidljive crte između onoga što jesam i što nisam.
Dok sam bio još dijete učili su me da se jasno prestrojim u grupu kojoj pripadam. Bilo je onih s kojima se druži i onih s kojima se ne druži. Bilo je onih kojima se vjeruje i onih koji lažu. Ne samo po ključu nacije ili etničke grupe, već – nažalost – i vjere. Sjećam se kako sam jedanput dok sam još bio srednjoškolac surađivao s jednom novom kulturnom organizacijom koja je igrom slučaju spadala iza simbolične granice „mojih.“ Ništa osobito značajno, tek grupa mladih koji se druže i surađuju u kreativnom radu. Pokušali su ostvariti i suradnju s organizacijama mladih u našoj župi, ali ih je župnik otjerao govoreći kako „kraljevstvo kraljevstvu ne pripisuje zakone.“ Sljedećeg vjeronauka i moj se vjeroučitelj potrudio naglasiti kako moramo paziti na to s kime surađujemo, osobito imajući na umu skrivene interese „onih“ koji žele pridobiti i Crkvu na svoju stranu. Kada sam pokušao reći da među tom grupom mladih nema ništa loše, istog trenutka sam bio upozoren na sljedeće: „Tko nije sa mnom, protiv mene je!“ (Lk 11,23). Moje neželjeno raskrižje. Ja sam očito morao odabrati jednu stranu između „naših“ i „njihovih“ s tim da su ovi drugi automatski bili predstavljeni kao oni koji su protiv Boga. Dakako, taj se isti vjeroučitelj nikada nije potrudio naglasiti da prije toga u istom evanđelju stoji „tko nije protiv vas, za vas je!“ (Lk 9,50)
Patio sam često jer nisam htio odabrati stranu kada su od mene to tražili. Govorim to zato što će i tebe zasigurno tjerati da biraš između dvije strane za koje osjećaš da su obje tvoje. Nogom će nacrtati brazdu u tlu i natjerat te da se prestrojiš. Olakšat će ti odabir tako da će one druge uvijek ocrniti koliko mogu, a potapšat će te po ramenu onda kada odabereš „pravu“ stranu. Po starom Pavlovljevom zakonu uvjetovanog refleksa svakom sljedećom prilikom odabir će biti lakši. Dok se potpuno ne ustali, toliko da više ni ne osjećaš što činiš. Zapamti da je ljudima najlakše manipulirati ako ih natjeraš da donose dobre odluke u zlom sustavu! Tako će za sebe uvijek smatrati da su pravednici dok zapravo uređuju ciklame na zidovima pakla.
I u sobi gdje bjeh bješe prozor, a iza prozora beskraj. Al ja uporno gledah u pod.
Bio je jednom jedan čovjek koji je volio rušiti upravo te mentalne granice koje su čvršće i dugotrajnije od onih fizičkih. U prostoru „pravednika“ u kojem su mu servirali grešnicu da je osudi kako bi kamenovanje moglo otpočeti on je otvorio prozor koji gleda u beskraj. Kraj priče znaš. Ako postoji ijedno raskrižje koje moram birati onda su to te dvije konstrukcijske grede na kojima su njega ušutkali.
Pitao si me o Crkvi. Upravo u događaju kojega sam spomenuo počinje njena povijest. Zaboravi najprije na sve granice i odredbe koje su ti crtali i skicirali i kreni od jedne stare kršćanske formule – „vi ste Crkva, tijelo Kristovo.“ Vjerojatno si već ranije čuo i druge kako o tome govore. No ja želim otići jedan korak dalje, jer mi se čini da ljudi nikada ne razjasne na kakvo tijelo misle kada o tome pričaju. A razlika je zapravo fundamentalna.
S jedne strane imaš sliku snažnog tijela koje je spremno na borbu dok s druge strane imaš sliku umirućeg tijela koje pati. Sada te ja stavljam pred izbor – koju bi stranu odabrao? Gotovo svi naši vjerski osjećaji i sudovi ovise o ovom izboru, zato što se ranjeno tijelo ponaša potpuno drugačije od tijela u snazi.
Zdravo tijelo zapravo nije ni svjesnog svoje egzistencije. Ono ulazi u kontakte, ispunja dužnosti, ali ne dovodi u pitanje svoju datost. Tijelo koje pati, s druge strane, mora se uvijek iznova sabirati. Ono je bolno svjesno svih svojih dijelova. Bol, koji je obično lociran u jednom dijelu tijela, brzo se širi i uskoro čitavo tijelo pati. Slika takvog tijela vrlo je odbojna mnogim članovima Crkve. Oni se više vole poistovjetiti s Dobrim Samaritancem nego s ranjenim čovjekom na putu. Uvijek je puno lakše amputirati jedan organ nego stalno razmišljati o tom „zatrovanom“ području. Lakše je isključiti, ignorirati, ekskomunicirati, nego patiti zajedno. Ne treba ni govoriti koliko je tek teško preuzeti na sebe boli koji nisu „naše“, žalost i patnju svijeta koji nas okružuje.
Mislim da je danas najveći izazov Crkve upravo sklonost da isključuje i ignorira, da se diči svojom snagom, zdravljem i čistoćom. A ja mislim zapravo da bi ona stalno trebala umirati da bi je Bog uskrisio. Ono što se neprestano događa je upravo suprotno – Crkva se pokušava uzdići prečesto zaboravljajući one koji oko nje umiru, u stvarnom i simboličkom smislu.
Kada gledam unazad svoj život, najviše se kajem zbog krivih odabira koje sam morao činiti. Posebice zbog onih trenutaka kada nisam dopustio da tuđa bol postane legitimni razlog moje patnje, kada sam svoj život pregradio (kao platnom) između onoga što je moje i što nije, i ostao mirovati u bjelini.
I u sobi gdje bjeh bješe prozor, a iza prozora beskraj. Al ja uporno gledah u pod.
Puno te pozdravlja,
Tvoj stric!
|
- 05:29 -
Komentari (0) -
Isprintaj - javascript:%20void(0);
#
09.06.2013., nedjelja
Pismo prvo - Laokontova braća
Dragi nećače,
Ovaj blog sam otvorio zbog tebe, želeći ti barem ovim putem biti malo bliži. Oni rijetki trenuci kada se susretnemo zapravo se uvijek pretvore u dug uvod za neki ozbiljniji razgovor koji treba početi upravo onda kada ja već moram otići. Pokušat ću stoga ovdje izreći sve one naše neizgovorene razgovore koje sam vodio sam sa sobom vraćajući se autoputom, ostavljajući ih za neku zgodniju priliku. Obranjen veličinom internetskog oceana lakše ću nadići stid da ti govorim otvoreno. Sve ono što ti budem napisao više neću izgovarati ni kao svećenik ni kao teolog, već ponajprije kao tvoj stic i tvoj prijatelj. Neću nikoga braniti, a najmanje „svoju stranu“, ako pod njome podrazumijevaš sve-ono-što-crkvena-hijerarhija-voli-ponavljat. Ono što ti želim pokazati je zapravo ljepota i širina vjere koja znatno nadilazi ona traljava, glupa i dosadna prepričavanja koja najčešće čuješ. Činim to zato što smo svi na neki način u vjeri Laokontova braća. Postoji bezbroj stvari koje nas sapliću i sprječavaju nas da se naprijed pomaknemo.
Reći ću ti nešto o tvom tati što ne znaš. Jednoga ljeta kad smo već bili odrasli rekao je usput roditeljima nakon jednog ručka da je postao ateist. Iako je to u početku bilo u polu-šali, djed je poludio. Kako su obojica bili tvrdoglavi svađa je za čas eskalirala. Tvoji baka i djed su bili vrlo tradicionalno pobožni. Nažalost, to nije spriječilo djeda da pokaže vrlo zavidno katekizamsko znanje u katalogu psovki koje je uslijedio. Tvoj otac je se na kraju morao iseliti. Na neku „sreću“ to je bilo otprilike mjesec dana prije početka studija, pa se sve to skupa nekako zgodno prikrilo odlaskom u Zagreb. (Naravno, „selo“ nikada nije ništa saznalo!) Ali tvoj otac također više nikad nije prespavao u djedovoj kući dulje od 2 dana. Kada je naš otac umirao, ja sam ga morao nagovarati da odemo skupa vidjeti ga. Šutili su. Kasnije se tvoj otac vjenčao u crkvi samo na nagovor tvoj majke i za sreću „sela.“
Nemaš ni pojma s koliko sam se sličnih priča susretao. Postoji gomila ljudi koji su postali ateisti zbog razočaranja koje su doživjeli od Crkve/vjernika. Ni na što te neću nagovarati, vjera nije rezultat marketing, već unutarnjeg uvjerenja. Ipak, u stilu serumskog pripravka koji se ubrizgava u tijelo da bi stekao imunitet, želim ti dekonstruirati neke od tih stvari koje bi i tebe mogle saplitati.
Pa dobro, krenimo.
Prije tjedan dana rekao si mi kako te smeta što se Crkva angažira u javnosti samo kako bi dokazala da je bolja od drugih. Nažalost, to je vrlo često istina. Postoji ta čudna puristička tendencija da se propovijedaju ideali, pod utjecajem uvjerenja da samo tako možemo ljude izvesti na pravi put. „Ako popustimo malo“, tako misle, „nemoral će zavladati.“ I tako imamo sveto licemjerje koje navodno „ljubi grešnike, a mrzi grijeh“ i sebe stavlja na branik vjere. To je obrazac koji ćeš od sada, pa nadalje i ubuduće stalno susretati. Čuvaj se onih koji retorikom straha i zavjere žele sačuvati kršćanstvo. Čuvaj se vječitih moliboga, frustriranih propovjednika i onih koji su još za svoj adolescentskog razvoja dosegli puninu istine. Najbolje što možeš učiniti je da ih ignoriraš i pustiš da se udaraju u prsa govoreći „Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili kao ovaj carinik.“ (Lk 18,11)
Tražio si me da ti malo više govorim o teologij itijela. Nakon što sam pročitao niz istupa na raznim "apologetskim" stranicama, uvjerio sam se da se ništa ne prodaje bolje od Franck kave i loše teologije. Bit će još prilike da ti pišem o mnogim temama, ali za sada mislim da je jako važno da ti kažem da ništa ne uzimaš olako, bez obzira koliko se biblijskih citata spomenulo u jednoj minuti.
Predavanje te vrste navodno govore o ljepoti ljudske seksualnosti koja je Božji dar, a zapravo su usmjerena jedino prema tome da dokažu kako su homoseksualni čini najgori od najgorih čina, da postoji svjetska zavjera koja želi uništiti obitelj (udružena s rodnom ideologijom), te da je zato potrebno boriti se svim silama koje imamo na raspolaganju – vjerom, molitvom i referendumom. Uzelo bi mi previše vremena da idem od dijela do dijela, ali želio bih ti ukazati na nekoliko najočitijih nerazumijevanja.
Prvo, trebaš znati da je danas postalo trendy pričati o teologiji tijela i seksualnosti. Teolozi koji time bave jako vole ponavljati frazu da je seks svetost, veliki dar, najvažnija stvar na svijetu, bla bla bla. Na prvi pogled ispadaju jako cool, jer za razliku od „drugih teologa“ oni smiju naglas reći riječ „seks.“ (Eto ja ne znam ni kako sam uspio napisati ovu riječ, a da se ne zacrvenim :) Sve je počelo od pokojnog pape Ivana Pavla II koji je napisao niz kateheza o ljudskoj seksualnosti u kojima (da se ne lažemo) nije rekao ništa osobito novo niti revolucionarno, ali je barem želio otpočeti otvoreni razgovor o toj toliko važnoj temi. Nakon toga su se teme dočepali teolozi koji redom pripadaju vrlo konzervativnoj struji da bi svijetu pokazali kako je seks nešto sveto sve dok bračni parovi ne koriste kondom. Zapravo, što ih više slušam čini mi se da njihova glavna briga nije seksualnost (koja uključuje puno više od samog spolnog čina), već želja da se bore protiv kontracepcije, homoseksualnosti i seksa prije braka. Međutim, to žele reći na na način koji bi trebao zvučati originalno. Da se izrazim njihovim riječima: „Želimo pristupiti seksu s jednim velikim DA koje za sobom vuče neka NE.“ (Nesumnjivo vrlo originalna uporaba jednosložnih riječi).
Ne želim te odgovarati od toga da čitaš knjige o teologiji tijela! Dapače! Međutim, pozivam te na te da ih, kao i sve drugo, čitaš kritički. Nažalost, priča se gotovo uvijek ponavlja u istoj formi jer su gotovo svi argumenti bazirani na površnoj egzegezi knjige Postanka. Sjetit ćeš se biblijskog izvještaja u kojoj Boga stvara čovjeka i ženu dajući im zapovijed da se plode i množe. To je, valjda, jasan dokaz da sve što govore potiče iz Božje objave jer je to, kako kažu, „prvo što je Bog rekao ljudima.“ Ja bih dakako ukazao na činjenicu da to, tehnički gledano, nije prvo što im je rekao jer biblijski izvještaj prije toga govori da ih je Bog blagoslovio. Osim toga, nekoliko rečenica dalje im govori "Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu! A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što puze po zemlji u kojima je dah života - neka je za hranu sve zeleno bilje!" (Post 1,29-30). E ako ovo nije vrlo jasna i izričita zapovijed vegetarijanstva onda ja ne znam što jest. Nameće se spontano pitanje imaju li ljudi onda i obvezu jesti sjemenke prije seksualnog čina kako bismo ispunili Božju volju? Pitanje je dakako retoričko, ali ti ukazuje kako je razumijevanje Božje riječi puno ozbiljniji zadatak od izvlačenja papirića s biblijskim citatima da bi se doznala Božja poruka dana.
Teolozi koji pripadaju ranijoj struju također često ističu kako je seksualni čin u braku slika Presvetog Trojstva (dakako, ako se obavlja bez kontracepcije). Time se status svetosti spolnog čina želi još više potvrditi. U načelu to nije loše. I to je bolje od stoljetnog crkvenog straha da se o seksualnosti uopće govori. Problem je što se usporedba ne razvija do kraja, pa krajnji rezultat sliči istini koliko Lakoset na Lakoste. (Drugim riječima, loša kopija). Kada se već govori o Presvetom Trojstvu, onda ti želim ukazati na jednu staru kršćansku metafora „perihoresisa.“ Riječ se odnosi na ples, plesni pokret. Kao što ples iziskuje potpuno suradnju partnera koji se međusobno razlikuju, ali i svojem djelovanju potpuno prožimaju, tako i osobe Trojstva čine savršenu komunikaciju i darivanje. Ako se ta metafora već želi primijeniti na bračni čin, onda se valjda treba govoriti o savršenom prožimanju i darivanju, komunikaciji i ljubavi među partnerima. To je puno važnije od toga nalazi se žena u Billings-prihvatljivim danima. U mojem pastoralnom radu zanima me puno više koliko partneri rastu u svom braku, koliko se prožimaju, koliko se njihove duše dodiruju u zajedničkom plesu od toga koriste li kondome. Seks napokon nije najvažnija stvar na svijetu. Ono najvažnije je spoznati Boga i njegovu ljubav. I to je najveći dar stvaranja!
Primijetit ćeš i da nijedno pravo moralističko predavanje očito ne može proći bez suptilne ili očite osude homoseksualaca (koje oni, kako kažu, beskrajno vole kao braću i sestre u Kristu). To je dio onog ranijeg straha o kojem sam govorio. Ljudi koji imaju malu vjeru uvijek trebaju neprijatelja. On im pomaže da izgrade svoj obrambeni stav. Za njih je jednostavno neprihvatljivo govoriti o dobru, a da pritom ne lociraju gdje se nalazi vrag. I tako su zadnjih desetak godina na red došli homoseksualci kao glavni neprijatelji morala. Ali s obzirom da crkveni moralisti želi uvijek održati Janusovo lice ljubavi, ne mogu valjda izravno reći kako homoseksualce zapravo smatraju društvenom gubom. Više vole govoriti o tome kako ih vole i kako im samo žele pomoći da dođu do spoznaje istine. Kao što je prva Crkva jedno vrijeme mislila da novoobraćenici trebaju najprije postati Židovi da bi bili kršćani, tako sada oni zapravo prešutno smatraju da homoseksualci trebaju najprije postati heteroseksualci da bi bili (pravi) kršćani.
Da bi dokazali svoju poziciju koristit će sve, od Biblije do kvantne mehanike (jer atom je plus i minus). Nerijetko ćeš vidjeti da citiraju različite „znanstvene“ studije da bi potkrijepili svoju poziciju. To dakako začuđuje jer u isto vrijeme smatraju da je znanost postala ideologija koja je navodno bez ikakvih argumenata izbacila homoseksualnost iz popisa psiholoških poremećaja. Najbolji primjer toga je u zadnje vrijeme često spominjana „teksaška studija“ koja navodno jasno pokazuje da djeca koja su odrasla u homoseksualnim obiteljima imaju znatno veće psihološke rizike kasnije u životu. Problem je dakako što studija jasno kaže da se zapravo radi o djeci roditelja koji su imali aferu s osobom istog spola, i ta grupa djece uspoređena je s djecom koja su živjela u heteroseksualnom braku. To je vidljivo iz samog naslova koji glasi „Koliko su drugačija odrasla djeca roditelja koji imaju istospolne veze? Rezultati Istraživanja novih obiteljskih struktura.“ Dakle, sama usporedba, a onda i zaključci iz njih izvedeni su krivi i neprecizni. Ali što drugo očekivati od onih koji nisu pažljivo pročitali ni naslov, ali im se srce obradovalo jer su dobili oružje u svoje ruke kojima će konačno pokoriti „one druge.“ Tako je najlakše - zatvoriti se u svoj čisti klub i ne zalaziti u mračni kraj nad kojim sunce ne dolazi. Želim te upozoriti da sve što čuješ uzimaš s velikom pažnjom. Ne vjeruj nikome previše na riječ, osobito ako osjetiš da iza te riječi stoji strah i moć. To dvoje zajedno sposobno je učiniti najgora djela u ime Boga.
Često isti ljudi govore o „u nebo vapijućim grijesima“ među kojim se navodi „sodomski grijeh.“ Biblijski stručnjaci već desetljećima ukazuju na kompleksnost ulomka koji govori o uništenju Sodome i Gomore, ali o tome nema smisla govoriti ljudima koji ne čitaju niti naslove. Oni će redovito „sodomski grijeh“ prevesti kao „homoseksualnost“ bez ikakvog daljnjeg objašnjenja. No, kada smo već kod kategorije grijeha koji vapiju u nebo, ja bih tebe upozorio na prvi grijeh koji se nalazi na toj listi, a to je „krv Abelova“, tj. nevino prolivena krv. Mene zanima tko će odgovarati pred Bogom za krv svih onih osoba koje su se pod udarom ovolike propovjedničke ljubavi odlučili ubiti? Tko će snositi odgovornost za vapaj ljudi koji svakodnevno pate i prolaze kroz najteže duhovne muke misleći da su odbačeni ne samo od ljudi već od Boga. Te patnje me osim toga podsjećaju na još dva grijeha s te omiljene crne liste vapijućih grijeha: 1) jauk potlačenog naroda u Egiptu, te 2) jauk stranca, udovice i sirote. Jedan teolog na Internetu je napisao zanimljivu rečenicu koja glasi: „Valjalo bi podsjetiti tu silnu grupaciju ljudi koji od spolnog morala kuju zlatno tele, koji svojim definicijama direktno uzimaju od tuđeg dostojanstva i koji opasno polariziraju društvo da možda pripremaju paklene nevolje svojoj djeci, ako ih već ne pogađa nevolja nečije tuđe djece.“
Dragi, T, nemoj misliti da je to što si čuo nedavno čitava slika. Ja se osjećam pozvanim da ti pokažem da postoji i druga strana Crkve, ona koja sebe lakše poistovjećuje s prijestupnicima nego sa zakonodavcima. Spontano sam uvijek osjećao potrebu da stanem stranu marginaliziranih i to nešto slično što vidim u tebi čini me ponosnim. Ima jedan stari starozavjetni himan koji govori: „Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio da donosi pravo narodima. On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja.“
Zbog jednog takvog čovjeka i ja sam odlučio promijeniti svoj život. I o Njemu ti kroz ova pisma želim govoriti.
Puno te pozdravljam!
T.
|
- 05:13 -
Komentari (0) -
Isprintaj - javascript:%20void(0);
#
|