Dragi nećače,
Kada Židovi slave Pashu, govore o najuzvišenijim događajima svoje povijesti koji su se dogodili tijekom bijega iz Egipta. Za potlačeni narod to je bilo iskustvo kolektivnog uskrsnuća, izlaska iz ropstva u slobodu. Ipak, okus te večeri je gorko-sladak, što je simbolizirano i nizom jela koja se uzimaju tijekom obiteljske večere na taj dan. Jedan od najsvečanijih dijelova liturgije u sinagogi je „Pjesma mora“ (Izl 15) koja se pjeva po posebnoj melodiji. U tom hvalospjevu zajednica se prisjeća smrti Egipćana čije je konje i vojsku potopilo more. Jednom prilikom imao sam privilegiju prisustvovati velikom zajedničkom slavlju i primijetio sam da je jedan stariji muškarac izišao van upravo tijekom te pjesme. Rekao je da on ne može pjesmom slaviti smrt Egipćana. Mislim da je jako važno shvatiti upravo tu polarnost koja se u slavlju događa. Pjesme oslobođenja redovito uključuju nečiju smrt i jako je važno da taj element ne izbrišemo. Jedan od najcitiranijih dijelova Talmuda dotiče se upravo ovog bliskog mjesta. Priča kaže kako su anđeli, nakon uspješnog prelaska Izraelaca preko Crvenog mora, zapjevali slavljeničku pjesmu. No, Bog ih je ukorio i rekao: „Stvorenja mojih ruku se guše u moru, a vi preda me dolazite s pjesmom?“
Kada se tijekom Pashalne večeri recitira Deset egipatskih zala (uključujući smrt egipatske djece), iz slavljeničke čaše se svaki put izvadi nekoliko kapi. Kaže se da radost slavlja ne može biti potpuna zbog patnji koje su drugi morali pretrpjeti. U rabinskoj tradicije te prolivene kapi ponekad se nazivaju „Božje suze.“ Međutim, to nisu suze za Izraelcima, već suze nad Egipćanima. Iako su oni ti koji su desetljećima sustavno činili zlo, oni i dalje ostaju Božja stvorenja. Ova pripovijest ne opravdava tlačitelja. Ona jasno govori da je biblijski Bog onaj koji je uvijek na strani slobode, a naša ropstva se poajvljuju u raznim oblicima. Međutim, ona nas također uči da nas slavljenička radost može učiniti slijepima za prošla i buduća zla koja smo počinili i koja ćemo počiniti, slijepima za nevidljive patnje koje prate naša uzdizanja čaše. I tako nesvjesno, kao pobjednici, ponovno kujemo karike ropstva. Pokojna izraelska ministrica Golda Meier rekla je jednom prilikom: „Mogu oprostiti svojim neprijateljima što su ubili našu djecu, ali ne mogu im oprostiti što su učinili da naša djeca ubiju njih.“ Sve ovo ti govorim da shvatiš kako je drška noža jednako prilagođena svakom dlanu. Mali korak nas dijeli od toga da oko prostora svoga izbavljenja pustimo visokonaponsku struju, da svoju patnju iskoristimo kao žeton da neke druge kuglice potjeramo kroz fliper nesigurnosti, nemira i napokon pada. I to će se dogoditi svaki puta kada zaboravimo na kapljice tuđe patnje stopljene u našoj čaši slobode.
Postoji jedan vrlo dobar razlog zašto se ispovijedamo. To nipošto nije ritual samo-opravdanja, već upravo suprotno – mjesto ispitivanja i kajanja. Vraćamo se na svoje grijehe zato što ih inače imamo tendenciju zaboraviti ili potisnuti. Međutim, njihova razorna moć skrivenosti uvijek nosi prijetnju da nas pretvori u fanatike. Naravno, kajanje za mene znači prodiranje u srž boli koju smo nanijeli i koju neprestano nanosimo. Pokora bez toga ne znači ništa. Ona nas sama neće spriječiti da bič kojim se udaramo po leđima u isto vrijeme koristimo kao hladno oružje protiv drugih.
Koncept kajanja i pokore u kršćanstvu nesumnjivo ima važno mjesto. Zanimljivo mi je pak primijetiti kako se on najčešće zaustavlja na osobnom kajanju, dok se vrlo malo priča o potrebi kolektivnog žaljenja i pokore. A ja mislim da su ta dva elementa nerazdvojiva. Ako čitavu priču svedemo na grijeh posrnulih pokajnika, onda nikada nećemo vidjeti strukture skrivenih zala pod našim nogama. Prepoznat ćeš tu nespremnost na suočavanje svaki puta kada čuješ rečenicu čiji zavisni dio počinje sa „Određeni pojedinci u Crkvi su doduše…“, a onaj nezavisni sa „međutim...“ Dok je kolektivnu svetost lako prihvatiti, o kolektivnoj krivnji je teško govoriti. Ne tiče se to samo Crkve, već svake stvarnosti koja za sebe pridržava pridjev svetosti – nacije, etničke grupe, obitelji, zajednice, itd. Svet je, međutim, samo Bog. A sve naše stvarnosti su samo utoliko svete ukoliko odražavaju Njegovo lice, i utoliko grešne ukoliko ga zamračuju.
Jedan američki teolog je rekao da crkva mora neprestano javno ispovijedati svoje grijehe kako bi ih sama postala svjesna te kako bi svijet uvidio zlo koje i sam čini. Ja osobno mislim da je to najbolja moguća „apologija“ Crkve. To je istinski način propitivanje (kolektivne) savjesti i osvješćenja prave naravi. Jedino ako kao gruša iskreno i otvoreno govorimo o svojim grijesima, dajemo do znanja da se ne želimo na njih svesti, da ih ne želimo ponavljati i da želimo ispraviti stvorene pogreške. Svi oni koji se pak silno trude da „obrazlože“ (čitaj: opravdaju) grijehe prošlosti zapravo čine veliko zlo jer tako sudjeluju na projektu induciranog zaborava, zaborava koji ne liječi. Čut ćeš s vremena na vrijeme o tome kako su Križarski ratovi zapravo bili tek mali nestašluk koji je jedino htio osloboditi Svetu zemlji. Jednako tako ćeš čuti da je Inkvizicija nikada nije činila ništa loše, već se samo trudila jasnije izraziti istine vjere. Kad-tad ćeš naletjeti na pamflete koji uništenja čitavih naroda i kultura pod sjenom križa nazivaju tek individualnim ekscesima na teritoriju svetosti. Ima li takav govor ikakvu perspektivu? Koliko nam on uopće pomaže da patnje i prognanih i progonjenih doživimo kao svoje? Najvažnije – koliko nam to pomaže da u budućnosti postanemo osjetljiviji na pogreške? Grijesi prošlosti su kao tijelo nesahranjenog Antigoninom brata koje nas progoni sve dok ne dobije svoj dostojan pogreb – mjesto u kolektivnom sjećanju i spomenik koji je vertikalni usjek na ravnoj crti povijesti.
Kada ovako govorim često znam čuti kako smo mi kršćani dužni vjerovati u Crkvu koja je, kao Vjerovanje kaže – jedna, sveta, katolička i apostolska. Nikada to nisam dovodio u sumnju. Ipak, ne mogu a da svakog dana ne kažem i sljedeće: „otpusti nama [1. l. pl.!] duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ Vjerujem da ćemo samo tako moći izdvojiti par kapi iz svoje čaše radosti, u spomen svima onima za kojima teku Božje suze.
Puno te pozdravlja,
Tvoj stric!
Post je objavljen 28.06.2013. u 00:39 sati.