Dragi nećače,
Želio bih da razmisliš o jednoj stvari: kad bi mogao stvoriti savršene zakone koji će uvijek natjerati ljude da čine samo dobro, bi li to učinio?
Odgovor na ovo pitanja jako utječe na to kako ćemo shvaćati svoju vjeru i kakvog Boga ćemo štovati. Na prvi pogleg, učiniti nešto takvo bila bi naša dužnost jer bismo time štitili moral i opće dobro. Međutim – postoji i jedan malen detalj – činimo bismo to po cijenu slobode. Ako doista prihvaćamo da postoji Bog Stvoritelj, posve je razumno očekivati da je mogao načiniti stvorenja bez mogućnosti grijeha, tj. bez opasnosti da se udalje od njega i krenu prema svom ontološkom padu. Pitanje je, dakako, zašto to nije učinio? Jednako važno pitanje je – zašto mi to neprestano želimo učiniti?
Pitam se – kada dobro želimo nametnuti u ime ljubavi, s kakvom slikom Boga operiramo? Nije li naša vizija božanske ljubavi zapravo nebeska verzija Stockholmskog sindroma? Ovaj psihološki poremećaj je definiran u ranim 70-ima kada su psiholozi primijetili da velik broj žrtava nasilja ostaje emocionalno vezan uza svoje počinitelje. Maštamo li, sukladno tome, o Bogu koji nas toliko vezuje uza se patološkom vezom dobra da iz nje ne možemo pobjeći? Naša sloboda tada bi bila nužno samo privid jer bismo svoj teret zakona, baš kao žrtve nasilja, nosili sa sobom i onda kada bismo mislili da smo slobodni.
Zbog toga je važno da znaš da je prisilno dobro uvijek zlo, po svojoj unutarnjoj nužnosti!
Dobro koje se nameće karakteristika je totalitarnih režima koji su već dosegli kraj povijesti riješivši njezine dijalektičke konflikte. Njihova glavna nelagoda je u tome što su s jedne strane „savršeno društvo“, a s druge strane još uvijek osjećaju unutarnje nesavršenosti. Razlog tome onda mora ležati u nekom „unutarnjem neprijatelju“ koji odbija da prihvati narav društvenog dobra i tako potkopava sustav iznutra. Paradoks totalitarne države je u napetosti između „već“ i „ne još“, tj. ideala koji je već tu, ali još uvijek nije potpuno ostvaren. Rješenje totalitarne države je sasvim dosljedno – zlo treba jednostavno iskorijeniti, poput dobrog vrtlara koji precizno odstranjuje korov iz tla. I taj cilj se smatra lako ostvariv već unutar povijesnih okvira.
Primijetio si da sam u ovom izlaganju iznio puno paralela s načinom na koji Crkva (tj. neki ljudi u Crkvi) sebe razumijevaju. Istina je da se Crkva od početka definira kao događaj Kraljevstva Nebeskog koje je „već tu među nama“, ali „ne još u punini.“ Međutim, glavna pogreška svih onih koji su kroz povijest činili zla u ime vjere je upravo u tome što su smatrali da će taj ideal uspjeti ostvariti unutar povijesti, samo ako se malo više potrude oko „uređenja vrta.“ Taj čin je po sebi vrlo primamljiv i svi oni koji su se u njemu angažirali smatrali su sebe solju zemlje i svjetlom svijeta. Problem je što su tim svojim svjetlom prečesto uzrokovali permanentno sljepilo, a zemlju iza sebe ostavili neplodnom. Takav način razmišljanja ne dozvoljava Bogu da bude Bog, da svojim djelovanjem preobrazi one koji mu se u slobodi obraćaju. Kraljevstvo Božje s neba dolazi, i svi oni koji ga na silu ostvaruju u svojim malim kraljevstvima zapravo još uvijek sudjeluju u projektu Babilonskog tornja, težeći da sa zemlje dosegnu nebo.
Prostor slobode je toliko važan jer samo u njemu se može dogoditi i objava i otkupljenje! Bog o kojem govore biblijski izvještaji stablo spoznaje dobra i zla stavlja na sredinu vrta. Siguran sam da bi neka podzemna biljka u obliku gomolja krumpira bitno usporila njezin pronalazak i degustaciju. Kršćanski Mesija je uhvaćen na blagdan Pashe, usred Jeruzalema, i podložen smrti kojoj se nije opirao. On dolazi svijetu koji ja može i prihvatit i odbacit.
Razumjet ćeš stoga da temeljna kršćanska oznaka nije činjenje dobra, već činjenje milosrđa. U svom životu ćeš se rijetko sjećat onih koji su ti docirali, ali će te zato najviše promijenit oni koji su ti oprostili. Jedna stara židovska priča govori da prvi Božji čin u odnosu na svijet nije bilo stvaranje, već oprost. Bog koji sve zna, legenda govori, morao je znati da će jednom postojati grijeh. I zato je svijetu morao oprostiti još prije nego što ga je uopće stvorio. Milosrđe je preduvjet svakog stvaranja.
Ostaj mi dobro!
Tvoj striko
|