09.06.2013., nedjelja
Pismo prvo - Laokontova braća
Dragi nećače,
Ovaj blog sam otvorio zbog tebe, želeći ti barem ovim putem biti malo bliži. Oni rijetki trenuci kada se susretnemo zapravo se uvijek pretvore u dug uvod za neki ozbiljniji razgovor koji treba početi upravo onda kada ja već moram otići. Pokušat ću stoga ovdje izreći sve one naše neizgovorene razgovore koje sam vodio sam sa sobom vraćajući se autoputom, ostavljajući ih za neku zgodniju priliku. Obranjen veličinom internetskog oceana lakše ću nadići stid da ti govorim otvoreno. Sve ono što ti budem napisao više neću izgovarati ni kao svećenik ni kao teolog, već ponajprije kao tvoj stic i tvoj prijatelj. Neću nikoga braniti, a najmanje „svoju stranu“, ako pod njome podrazumijevaš sve-ono-što-crkvena-hijerarhija-voli-ponavljat. Ono što ti želim pokazati je zapravo ljepota i širina vjere koja znatno nadilazi ona traljava, glupa i dosadna prepričavanja koja najčešće čuješ. Činim to zato što smo svi na neki način u vjeri Laokontova braća. Postoji bezbroj stvari koje nas sapliću i sprječavaju nas da se naprijed pomaknemo.
Reći ću ti nešto o tvom tati što ne znaš. Jednoga ljeta kad smo već bili odrasli rekao je usput roditeljima nakon jednog ručka da je postao ateist. Iako je to u početku bilo u polu-šali, djed je poludio. Kako su obojica bili tvrdoglavi svađa je za čas eskalirala. Tvoji baka i djed su bili vrlo tradicionalno pobožni. Nažalost, to nije spriječilo djeda da pokaže vrlo zavidno katekizamsko znanje u katalogu psovki koje je uslijedio. Tvoj otac je se na kraju morao iseliti. Na neku „sreću“ to je bilo otprilike mjesec dana prije početka studija, pa se sve to skupa nekako zgodno prikrilo odlaskom u Zagreb. (Naravno, „selo“ nikada nije ništa saznalo!) Ali tvoj otac također više nikad nije prespavao u djedovoj kući dulje od 2 dana. Kada je naš otac umirao, ja sam ga morao nagovarati da odemo skupa vidjeti ga. Šutili su. Kasnije se tvoj otac vjenčao u crkvi samo na nagovor tvoj majke i za sreću „sela.“
Nemaš ni pojma s koliko sam se sličnih priča susretao. Postoji gomila ljudi koji su postali ateisti zbog razočaranja koje su doživjeli od Crkve/vjernika. Ni na što te neću nagovarati, vjera nije rezultat marketing, već unutarnjeg uvjerenja. Ipak, u stilu serumskog pripravka koji se ubrizgava u tijelo da bi stekao imunitet, želim ti dekonstruirati neke od tih stvari koje bi i tebe mogle saplitati.
Pa dobro, krenimo.
Prije tjedan dana rekao si mi kako te smeta što se Crkva angažira u javnosti samo kako bi dokazala da je bolja od drugih. Nažalost, to je vrlo često istina. Postoji ta čudna puristička tendencija da se propovijedaju ideali, pod utjecajem uvjerenja da samo tako možemo ljude izvesti na pravi put. „Ako popustimo malo“, tako misle, „nemoral će zavladati.“ I tako imamo sveto licemjerje koje navodno „ljubi grešnike, a mrzi grijeh“ i sebe stavlja na branik vjere. To je obrazac koji ćeš od sada, pa nadalje i ubuduće stalno susretati. Čuvaj se onih koji retorikom straha i zavjere žele sačuvati kršćanstvo. Čuvaj se vječitih moliboga, frustriranih propovjednika i onih koji su još za svoj adolescentskog razvoja dosegli puninu istine. Najbolje što možeš učiniti je da ih ignoriraš i pustiš da se udaraju u prsa govoreći „Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili kao ovaj carinik.“ (Lk 18,11)
Tražio si me da ti malo više govorim o teologij itijela. Nakon što sam pročitao niz istupa na raznim "apologetskim" stranicama, uvjerio sam se da se ništa ne prodaje bolje od Franck kave i loše teologije. Bit će još prilike da ti pišem o mnogim temama, ali za sada mislim da je jako važno da ti kažem da ništa ne uzimaš olako, bez obzira koliko se biblijskih citata spomenulo u jednoj minuti.
Predavanje te vrste navodno govore o ljepoti ljudske seksualnosti koja je Božji dar, a zapravo su usmjerena jedino prema tome da dokažu kako su homoseksualni čini najgori od najgorih čina, da postoji svjetska zavjera koja želi uništiti obitelj (udružena s rodnom ideologijom), te da je zato potrebno boriti se svim silama koje imamo na raspolaganju – vjerom, molitvom i referendumom. Uzelo bi mi previše vremena da idem od dijela do dijela, ali želio bih ti ukazati na nekoliko najočitijih nerazumijevanja.
Prvo, trebaš znati da je danas postalo trendy pričati o teologiji tijela i seksualnosti. Teolozi koji time bave jako vole ponavljati frazu da je seks svetost, veliki dar, najvažnija stvar na svijetu, bla bla bla. Na prvi pogled ispadaju jako cool, jer za razliku od „drugih teologa“ oni smiju naglas reći riječ „seks.“ (Eto ja ne znam ni kako sam uspio napisati ovu riječ, a da se ne zacrvenim :) Sve je počelo od pokojnog pape Ivana Pavla II koji je napisao niz kateheza o ljudskoj seksualnosti u kojima (da se ne lažemo) nije rekao ništa osobito novo niti revolucionarno, ali je barem želio otpočeti otvoreni razgovor o toj toliko važnoj temi. Nakon toga su se teme dočepali teolozi koji redom pripadaju vrlo konzervativnoj struji da bi svijetu pokazali kako je seks nešto sveto sve dok bračni parovi ne koriste kondom. Zapravo, što ih više slušam čini mi se da njihova glavna briga nije seksualnost (koja uključuje puno više od samog spolnog čina), već želja da se bore protiv kontracepcije, homoseksualnosti i seksa prije braka. Međutim, to žele reći na na način koji bi trebao zvučati originalno. Da se izrazim njihovim riječima: „Želimo pristupiti seksu s jednim velikim DA koje za sobom vuče neka NE.“ (Nesumnjivo vrlo originalna uporaba jednosložnih riječi).
Ne želim te odgovarati od toga da čitaš knjige o teologiji tijela! Dapače! Međutim, pozivam te na te da ih, kao i sve drugo, čitaš kritički. Nažalost, priča se gotovo uvijek ponavlja u istoj formi jer su gotovo svi argumenti bazirani na površnoj egzegezi knjige Postanka. Sjetit ćeš se biblijskog izvještaja u kojoj Boga stvara čovjeka i ženu dajući im zapovijed da se plode i množe. To je, valjda, jasan dokaz da sve što govore potiče iz Božje objave jer je to, kako kažu, „prvo što je Bog rekao ljudima.“ Ja bih dakako ukazao na činjenicu da to, tehnički gledano, nije prvo što im je rekao jer biblijski izvještaj prije toga govori da ih je Bog blagoslovio. Osim toga, nekoliko rečenica dalje im govori "Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu! A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što puze po zemlji u kojima je dah života - neka je za hranu sve zeleno bilje!" (Post 1,29-30). E ako ovo nije vrlo jasna i izričita zapovijed vegetarijanstva onda ja ne znam što jest. Nameće se spontano pitanje imaju li ljudi onda i obvezu jesti sjemenke prije seksualnog čina kako bismo ispunili Božju volju? Pitanje je dakako retoričko, ali ti ukazuje kako je razumijevanje Božje riječi puno ozbiljniji zadatak od izvlačenja papirića s biblijskim citatima da bi se doznala Božja poruka dana.
Teolozi koji pripadaju ranijoj struju također često ističu kako je seksualni čin u braku slika Presvetog Trojstva (dakako, ako se obavlja bez kontracepcije). Time se status svetosti spolnog čina želi još više potvrditi. U načelu to nije loše. I to je bolje od stoljetnog crkvenog straha da se o seksualnosti uopće govori. Problem je što se usporedba ne razvija do kraja, pa krajnji rezultat sliči istini koliko Lakoset na Lakoste. (Drugim riječima, loša kopija). Kada se već govori o Presvetom Trojstvu, onda ti želim ukazati na jednu staru kršćansku metafora „perihoresisa.“ Riječ se odnosi na ples, plesni pokret. Kao što ples iziskuje potpuno suradnju partnera koji se međusobno razlikuju, ali i svojem djelovanju potpuno prožimaju, tako i osobe Trojstva čine savršenu komunikaciju i darivanje. Ako se ta metafora već želi primijeniti na bračni čin, onda se valjda treba govoriti o savršenom prožimanju i darivanju, komunikaciji i ljubavi među partnerima. To je puno važnije od toga nalazi se žena u Billings-prihvatljivim danima. U mojem pastoralnom radu zanima me puno više koliko partneri rastu u svom braku, koliko se prožimaju, koliko se njihove duše dodiruju u zajedničkom plesu od toga koriste li kondome. Seks napokon nije najvažnija stvar na svijetu. Ono najvažnije je spoznati Boga i njegovu ljubav. I to je najveći dar stvaranja!
Primijetit ćeš i da nijedno pravo moralističko predavanje očito ne može proći bez suptilne ili očite osude homoseksualaca (koje oni, kako kažu, beskrajno vole kao braću i sestre u Kristu). To je dio onog ranijeg straha o kojem sam govorio. Ljudi koji imaju malu vjeru uvijek trebaju neprijatelja. On im pomaže da izgrade svoj obrambeni stav. Za njih je jednostavno neprihvatljivo govoriti o dobru, a da pritom ne lociraju gdje se nalazi vrag. I tako su zadnjih desetak godina na red došli homoseksualci kao glavni neprijatelji morala. Ali s obzirom da crkveni moralisti želi uvijek održati Janusovo lice ljubavi, ne mogu valjda izravno reći kako homoseksualce zapravo smatraju društvenom gubom. Više vole govoriti o tome kako ih vole i kako im samo žele pomoći da dođu do spoznaje istine. Kao što je prva Crkva jedno vrijeme mislila da novoobraćenici trebaju najprije postati Židovi da bi bili kršćani, tako sada oni zapravo prešutno smatraju da homoseksualci trebaju najprije postati heteroseksualci da bi bili (pravi) kršćani.
Da bi dokazali svoju poziciju koristit će sve, od Biblije do kvantne mehanike (jer atom je plus i minus). Nerijetko ćeš vidjeti da citiraju različite „znanstvene“ studije da bi potkrijepili svoju poziciju. To dakako začuđuje jer u isto vrijeme smatraju da je znanost postala ideologija koja je navodno bez ikakvih argumenata izbacila homoseksualnost iz popisa psiholoških poremećaja. Najbolji primjer toga je u zadnje vrijeme često spominjana „teksaška studija“ koja navodno jasno pokazuje da djeca koja su odrasla u homoseksualnim obiteljima imaju znatno veće psihološke rizike kasnije u životu. Problem je dakako što studija jasno kaže da se zapravo radi o djeci roditelja koji su imali aferu s osobom istog spola, i ta grupa djece uspoređena je s djecom koja su živjela u heteroseksualnom braku. To je vidljivo iz samog naslova koji glasi „Koliko su drugačija odrasla djeca roditelja koji imaju istospolne veze? Rezultati Istraživanja novih obiteljskih struktura.“ Dakle, sama usporedba, a onda i zaključci iz njih izvedeni su krivi i neprecizni. Ali što drugo očekivati od onih koji nisu pažljivo pročitali ni naslov, ali im se srce obradovalo jer su dobili oružje u svoje ruke kojima će konačno pokoriti „one druge.“ Tako je najlakše - zatvoriti se u svoj čisti klub i ne zalaziti u mračni kraj nad kojim sunce ne dolazi. Želim te upozoriti da sve što čuješ uzimaš s velikom pažnjom. Ne vjeruj nikome previše na riječ, osobito ako osjetiš da iza te riječi stoji strah i moć. To dvoje zajedno sposobno je učiniti najgora djela u ime Boga.
Često isti ljudi govore o „u nebo vapijućim grijesima“ među kojim se navodi „sodomski grijeh.“ Biblijski stručnjaci već desetljećima ukazuju na kompleksnost ulomka koji govori o uništenju Sodome i Gomore, ali o tome nema smisla govoriti ljudima koji ne čitaju niti naslove. Oni će redovito „sodomski grijeh“ prevesti kao „homoseksualnost“ bez ikakvog daljnjeg objašnjenja. No, kada smo već kod kategorije grijeha koji vapiju u nebo, ja bih tebe upozorio na prvi grijeh koji se nalazi na toj listi, a to je „krv Abelova“, tj. nevino prolivena krv. Mene zanima tko će odgovarati pred Bogom za krv svih onih osoba koje su se pod udarom ovolike propovjedničke ljubavi odlučili ubiti? Tko će snositi odgovornost za vapaj ljudi koji svakodnevno pate i prolaze kroz najteže duhovne muke misleći da su odbačeni ne samo od ljudi već od Boga. Te patnje me osim toga podsjećaju na još dva grijeha s te omiljene crne liste vapijućih grijeha: 1) jauk potlačenog naroda u Egiptu, te 2) jauk stranca, udovice i sirote. Jedan teolog na Internetu je napisao zanimljivu rečenicu koja glasi: „Valjalo bi podsjetiti tu silnu grupaciju ljudi koji od spolnog morala kuju zlatno tele, koji svojim definicijama direktno uzimaju od tuđeg dostojanstva i koji opasno polariziraju društvo da možda pripremaju paklene nevolje svojoj djeci, ako ih već ne pogađa nevolja nečije tuđe djece.“
Dragi, T, nemoj misliti da je to što si čuo nedavno čitava slika. Ja se osjećam pozvanim da ti pokažem da postoji i druga strana Crkve, ona koja sebe lakše poistovjećuje s prijestupnicima nego sa zakonodavcima. Spontano sam uvijek osjećao potrebu da stanem stranu marginaliziranih i to nešto slično što vidim u tebi čini me ponosnim. Ima jedan stari starozavjetni himan koji govori: „Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio da donosi pravo narodima. On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja.“
Zbog jednog takvog čovjeka i ja sam odlučio promijeniti svoj život. I o Njemu ti kroz ova pisma želim govoriti.
Puno te pozdravljam!
T.
|
- 05:13 -
Komentari (0) -
Isprintaj - javascript:%20void(0);
#
|