Na odmoru sam i čaša mora ponovno je na mom stolu.
Ovdje na otoku skoro nikoga nema. Osjećam se kao prvi čovjek koji još ništa ne poznaje i mora otkriti zašto je tu gdje je. Na plaži je samo nerazgradiva plastika koja će nas sve nadživjeti, život koji se javlja u malim oblicima i jedan trupac koji zovem „Drvo spoznaje.“ Tehnički gledano, sve što ti treba da obiđeš svijet je komad drva i ocean, sve drugo su praktične potrebe. Crna voda zaslužuje moje poštovanje. Ulazim večeri u mrak koji me obuhvaća sa svih strana. Čista tama u 3D obliku koja prebiva u moru, pretače se na stijene i isparava u nebo. Moje tijelo na vodi je točka kroz koju prolazi bezbroj nebeskih pravaca kojima moj pogled ne zna ni početak ni kraj. Refleksija tankog svjetla na zjenici koja se sporo širi. I ako bi mi se u tom trenutku otvorila svjetlost neba, ja bih na toj fotografiji bio zbunjen, preplašen i crvenih očiju. Jer tako malo znam.
Velikoj vodi ja ne mogu ništa i nemam više želja. Okrenem se licem prema dnu i kažem molitvu koju čuje samo vječna Misao koja jednako poznaje i mene i dubine.
„Bog ima bulimiju.“
Tako, dragi nećače, govoraše Jan van Ruusbroec, najortodoksniji od svih kršćanskih mistika. Bulimiju, doduše u starijem smislu te riječi - neprestane i neograničene čežnje za hranom. Ovim riječima on govori o Kristu: „Njegova glad je neograničeno velika: on nas proždire do dubine našeg bića, jer je nezasitan proždrljivac koji pati od bulimije i jede samu srž naše kosti. Ipak, sve tu mu slobodno nudimo i što mu spremnije prilazimo, to nas više žudi.“
Nema ništa „pristojno“ u ovim riječima. Znam, navikli smo razmišljati o Bogu kao o uglađenom gospodinu koji čeka u predvorju našeg salona da uređeni iziđemo i kažemo „Ponizni sluga, ljubim ruke.“ Ako se ne pojavimo na vrijeme onda uvrijeđeno ode ostavivši posjetnicu s naznakom „Javiti se dvorskom kapelanu!“ Koliko drugačija slika nastaje u mističnom iskustvu! Znam da ovaj tekst mnogima zvuči odbojno, ali mislim da ljubav Božja bez ikakvih obzira prelazi sve uzuse pristojnosti, razbija vrata, opkoljuje, žudi i čezne nezasitno, do srži i do kosti.
I ako se još uvijek pitaš što trebaš učiniti da te Bog voli odgovor je – ništa. Za tu blizinu ne trebaš pripreme. Treba li čovjek učiniti išta da ga jutrom opkoli svjetlo, a tama noću? Trebaš samo pustiti sve obzire, dragi nećače. Ovdje na otoku nisam ja taj koji ulazi u beskraj, već beskraj svake noći posjećuje mene. Zato ne daj nikom da ti drži ruku pred očima i kaže „tu su granice svijeta.“ Ustani i za trenutak pusti sve.
Odmor je sveto vrijeme kada osjećamo slobodu i ljepotu koja dolazi kroz „ništa.“
Puno te pozdravlja,
Tvoj stric
|