Dragi nećače,
Volio bih da sam ti mogao nastaviti govoriti o dobru, da su ti moja pisma mogla biti razbibriga ili kratki listovi usputnih savjeta. Ali došlo je bilo vrijeme kada ti više nisam mogao reći ništa. Šutio sam ponajviše jer sam znao da patiš, da nosiš teret koji se ne može razlomit. Kada smo prošli mjesec skupa išli u staru kuću, promatrao sam te dok smo razgovarali. Zapelo mi je za oko kako ti negdje na sredini obraza jedan mišić kratko zaigra prije nego se nasmiješ. Primijetio sam to kod tvoga djeda, a kasnije i kod tvog oca. Valjda si i ti pokupio tu nesvjesnu naviku koja se prenosi kroz našu mušku lozu. I ja sam u tom trenutku znao što ona znači.
Vidiš, kada sam bio nekoliko godina stariji od tebe ja sam isto izgubio najprije jednu osobu koja mi je bila draga, a onda nepune dvije godine nakon toga umrla ja naša majka. I ništa, ni prije ni poslije u mom životu nije me toliko izmijenilo. Patnja je u meni izdubila provaliju koju sam onda uvijek morao nositi sa sobom. I kad god bi netko došao do mene između nas bi stajala nepremostiva udaljenost. Više se nismo mogli razumjeti, ja i svijet. Gledao sam u lica onih koji su me dolazili tješiti upravo tako kao što utopljenik gleda one na rubu mora dok govore o ljepoti valova. Značilo mi je to ipak nešto, slutio sam dobru volju, ali sam znao da se naše staze ne križaju. Dok se sve oko mene najprije rasprsnulo, a onda izgubilo memoriju na svoje izvorište, i dok sam ja ponovno morao stvoriti svoj svijet iz Ništa, drugi ljudi su i dalje dolazili s posla, čitali novine, čistili kuću. Moje vrijeme i njihove vrijeme bilo je radikalno različito. Dok sam ja gledao u potpuni mrak prapočetka i mučio se da u svemu barem naslutim nečiju stvoriteljsku ruku, vrijeme mi se beskrajno rastegnulo a onda neizmjerno skupilo. Ono je bilo toliko zgusnuto da više nije omogućavalo život. U njega se nije dao upisati nikakav dnevni ritam pravilnog spavanja i buđenja, jedenja, kupovine namirnica, vožnje autom. Ništa. Sve se to ili rasplinulo ili zamrznulo, ne znam, ali mi više nije ništa značilo. Umrtvilo se sve i moja unutrašnjost je tada bila prazna cisterna u kojoj se nastanila tišina i u kojoj svaki zvuk smeta jer zvoni muklo i predugo. A znao sam da svi oko mene i dalje žive kao prije. Da imaju nekih 45 minuta koje mi mogu posvetiti prije nego što se vrate životu. Njima je pak smetala tišina i dok smo skupa sjedili uvijek su se mučili da izreknu nešto utješno što bi me moglo razvedriti. I zapravo, dok sam ih tako promatrao, uvijek mi se sažalilo na njih. I ja bih se vrlo brzo nasmijao i ponovio par dobro znanih rečenica o Božjoj volji, višem smislu i "tako je trebalo biti." Znao sam da moram stavit masku ako želim nastavit živjet s ljudima jer narav života tako traži i ne podnosi kada se dugo gleda u prazninu.
Nisam osjećao strah, samo obamrlost i onu opnu praznine koja me je dijelila od svega. Tek bi s vremena na vrijeme, iznenada, shvatio da sam još živ i da moram nešto reći ljudima oko mene. Tada mi je često pred oči dolazila slika razapetog Krista u kojoj stražarima kaže "Žedan sam." Ali mi se tada te riječi nisu nikako činile kao rečenica čovjeka koji moli za život, već kao riječi paćenika koji osjeća da mora nešto reći ljudima oko sebe koji samo rade svoj posao i već planiraju što za sutra. Nešto kao komentar iz pristojnosti koji izrečeš kad tišina postane previše neugodna jer oboje se ipak još prisutni. I odmah vidiš kako se drugi osjete sretni zbog te rečenice jer konačno mogu napraviti nešto korisno i skrenuti misli s čovjeka koji umire. U tim prvim trenutcima kada sam patio, ništa nisam mogao - ni moliti, ni radovati se, ni čitati, ni misliti na Boga. Mogao sam ponavljati samo u sebi ponavljati kratke i jednolične fraze ne bih li ponovno osjetio ritam u dobru i zlu. Kasnije u životu sreo sam mnoge ljude koji su patili. Na groblju sam često nailazio na jednu staricu koja je dugo mrmljala jednu te istu jednoličnu melodiju kad bi došla upalit sviće. Pitao sam je zašto pjeva svaki put kad dođe. "Zato što moram," rekla mi je.
S vremenom sam naučio da ne živim život, već dva, jedan u kojem znam što je patnja i drugi u kojem zaboravljam na nju. Izvježbao sam obje uloge jako dobro, družio se mnogima, pio kad je prilika to zahtijevala, smijao se s radosnima. A vidiš, često puta prije nego što bih se nasmijao, osjetio sam kako mi sredina obraza na trenutak zatreperi. To je bilo to malo staklo zarezano u meso koje kratko osjetiš a onda prođe.
Dok je Gustav Mahler, vjerojatno najtamniji od klasičnih skladatelja, dirigirao svoja djela govorio je kako se u njemu goruća bol kristalizira, izbiju valovi osjećaja slični posmrtnom maršu i oluji koji se onda opet smire jer se život mora nastaviti i sve što se dogodilo onda bude kao magla. Najteže je, kaže, ako se ti svjetovi spoje i onda moraš živjeti patnju jednog svijeta da bi udovoljio zakonima drugog. I eto, meni se čini da je patnja upravo to - kristalizirana bol. Ona je ko' staklo, jer je prozirna, pa oni koji je ne znaju prepoznati kroz odsjaj misle da i ne postoji. S druge strane, to staklo se duboko zareže u meso, te krv često poteče zbog uzroka koji su drugima nevidljivi. I ne ti sam često ne znaš zašto.
Opet ti govorim o sebi samo zato što ne znam ništa drugo što bih ti mogao reći. Ne želim ti govoriti utješne stvari jer ne vjerujem da one postoje. Postoji tamna istina koja se spoznaje kroz patnju i u koju ti sada gledaš tako dostojanstveno. Stari Grci su govorili da se uči samo kroz bol, a što ga više nosiš u sebi to tvoj pogled postaje tamniji i vidiš sve više i više nijansi svega oko sebe. Kada je Job patio svi njegovi prijatelji su dolazili s odgovorima. A vidiš čitava knjiga završava bez odgovora. Iako on prima opet dvostruko više nego što je imao, ja sam se uvijek pitao može li čovjek koji je prošao patnju opet uživati u tim dobrima kao da se ništa nije dogodilo. Može li se opet onako radovati kao prije ili i njemu zaigra usna prije nego se nasmije?
I ti, dobri moj, si upoznao patnju. Ja nemam nikakav povez pa ni ruke da ti stavim preko očiju jer znam da bi o meni mislio kao što sam i ja o drugima mislio. Iako bih to htio više od svega, znam da ne mogu skinuti tu muku sa tebe. I ti vidiš da stojim ovako nemoćan. Ali znadem da si žedan! To je težina svijeta koju si osjetio na svojim leđima prerano. A opet, to je njegova stvarna težina. I to je istina. Teret koji se ne može razlomiti.
Voli te,
S.Oznake: teologija, vjera, patnja
|