Dragi nećače,
Nadam se da će te ovo pismo naći na nekom sigurnom mjestu u Argentini! (U ovo ne uključujem državne institucije pod policijskim nadzorom.) I moga bi se ti, mulac jedan, češće javit materi. Ja se ne sekiram, sve dok se vratiš kući s oba bubrega i barem 70% zdrave jetre.
Dok ti pišem osjećam da na neki način ispunjavam neku svoju prazninu.
Meni moj stric nikad nije pisao. Poginuo je mlad u ratu.
Mom ocu njegov stric također nije pisao. Vidjet ćeš i zašto.
Dok si tu, želio bih ti reći jednu od obiteljskih priča koju vjerojatno ne znaš. Možda si nešto čuo o tvome šukundjedu koji je bio kovač. Ali vjerojatno još nikad nisi čuo za njegovog mlađeg brata koji se zvao Andrija. Njegova priča stoji neizgovorena negdje na granicama zemlje u koju ti upravo dolaziš. Moj otac mi je samo jednom u životu govorio o njemu. Sve skupa se dogodilo na vrlo čudan način.
Bilo je vrijeme neimaštine, negdje na presjeku stoljeća, oko 1903. ili 1904. Živjelo se od zemlje, nešto lova i nadničarenja. Ne znam kako i kojim putem, ali nekako se ukazala prilika za mladiće da brodom otputuju preko mora. S obzirom da je moj djed bio stariji sin, očekivalo se da ostane nosit kuću. Dogovorili su se da Andrija ode i proba zaradit nešto novaca i da se kroz neko vrijeme opet vrati. Pisao je kući kratke poruke, uglavnom oko Uskrsa. Bit će to negdje već desetak godina nakon što je otišao, ponovno je došlo jedno poduže pismo. Moj djed nije znao čitati, pa ga je odnio jednom čovjeku iz sela da mu protumači što piše. Pisalo je da je Andrija dobro i zdravo, i da se u kratkom vremenu obogatio. Navodno je imao i malu gostionicu. Želio je sve prodat i vratit se kući jer je izračunao da će novaca biti dosta za obojicu braće. Djed je onda molio tog suseljana da mu napiše nazad sve najbolje, da ga veselo dočekuju kući i da se raduje povratku. Nakon toga više nikad od njega nisu čuli glasa.
Stvari su postale jasnije tek kad je prošlo dvadesetak godina. Jedan čovjek koji je radio skupa s Andrijom nas je posjetio. Pismo koje je poslano nazad u Argentinu nije sadržavalo ni slova od onog što je djed htio poslat. Naš suseljanin (tada već mrtav), iz zavisti, ljubomore ili čega već, napisao je nazad Andriji da se ne vraća, da lipo ostane gdje jest, da ga smatramo izdajicom i da je on za nas mrtav. Naši su, kao što znaš, u selu bili došljaci. Očito bi drugima teško palo da dvojica braće koja su došla ko težaci na tuđu zemlju u tako kratkom vremenu postanu gazde. Ali šteta je bila učinjena. Više nikada o njemu nismo ništa saznali. Otac mi je pričao da je bio blage naravi i da ga je to sigurno razočaralo te se nije ni ženio niti išta više nakon toga.
…
Kada sam ja prvi puta išao u Argentinu, otišao sam posjetiti upravo njega. Naravno, nikada se nismo susreli niti sam otkrio što je s njime bilo, ali sam osjećao da cijelo vrijeme hodamo skupa po ulicama i padinama zemlje koja me nevjerojatno podsjećala na kraj gdje smo i ja i ti rođeni. Ja sam tada bio onaj koji je jednom od naših izgubljenih stričeva došao reći da još mislio na njega. Sreli smo se u praznini i gubitku, na mjestima u koje ne dopire ljudska zloba i koja žive samo u tihom sjećanju Božjem.
Otkrio sam samo da je jedno vrijeme bio mornar.
Gdje god da idem i gdje god da boravim, čaša vode je uvijek na mom stolu. To je moje mjesto za njega koji nikad nije našao mjesta da predahne.
Puno te pozdravlja,
Tvoj stric
I vrati se brzo!
|