Dragi nećače,
Danas bih ti htio progovoriti par riječi o jednoj zajednici koja je u Crkvi bila i ostala gotovo potpuno nevidljiva – o zajednici gluhih osoba. Mislim da iz njihovog primjera možemo naučiti puno o tome kakva je naša slika Boga i koje nevidljive grijehe isključenja još uvijek činimo svojom mišlju, riječju, djelom i propustom.
Prije svega, razmisli na trenutak koliko gluhih osoba si uopće vidio u Crkvi tijekom svog života? Također, koliko gluhih svećenika znaš? Ili, da budem precizniji, jesi li ikada u životu igdje u svijetu čuo za gluhog svećenika ili biskupa? Jesi li ikada u životu čuo ijednu propovijed, katehezu, nagovor, homiliju ili religijsko razmišljanje koje je imalo cilj da te senzitivira za tu zajednicu ljudi koji su naša (nevidljiva) braća i sestre? Te napokon, koje su ti prve Biblijske asocijacije kada govorim o gluhoći?
Nažalost, mislim da je odgovor koji bismo svi mi dali na ova pitanja o broju gluhih osoba porazno malen. Postoji jedna gotovo nepoznata povijest marginalizacije ispod površine naše kulture. U Židovstvu su gluhi ljudi, kaže Judith Abrams, imali najniži društveni status, tek nešto viši od leša. Kada se o njima govori u kontekstu religijskih obreda, svrstava ih se u kategoriju s maloljetnicima, ali i „maloumnicima.“ Oni su doduše bili zakonom zaštićeno od zlostavljanja i nisu morali izvršavati religijske obveze, ali zato nisu mogli biti ni biti u potpunosti inicirani u religijsku zajednicu. Kao i mnogi drugi koji su patili od neke vrste „defekta“, smatrani su nedostojnim simbolom Boga koji je svet i savršen u svakom smislu.
Za Aristotela postoji neraskidiva veza jezika i misli, a oni koji nemaju pristup govoru onda očito nema pristup ni misli. Dvije tisuće godina poslije njega, francuski prosvjetitelj Fontenelle piše da gluhi ljudi „žive kao životinje ili kao strojevi.“ U to vrijeme smatrani su primitivnima, njihov način komunikacije bio je „najsličniji majmunskom.“ Vjerovalo se da moraju neprestano koristiti slikovne simbole te da su toliko navezani na osjetila vida i dodira da uopće nemaju mogućnost apstraktnog razmišljanja.
Većina gluhih ljudi, sve donedavno, provodila je čitav život u svojim obiteljima, uglavnom potpuno ovisna o drugima, bez mogućnosti obrazovanja i osobnog razvoja. U najgorem slučaju u položaju roba, u najboljem slučaju u statusu defektnog srodnika, a najčešće kao neka vrsta trajnog kućnog ljubimca s kojim se ne može ostvariti prava komunikacija. Iako u povijesti Crkve postoje ljudi koji su učinili čudesno puno da se položaj gluhih ljudi unaprijedi (divni vizionari kao što su John Beverley, Abbé de l’Épée, Ponce de León ili Abbess Scholastica), postoje i crne stranice povijesti ispisane pričama o uništenim sudbinama. Možda ti zvuči čudno, ali sve donedavno gluhi ljudi su bili prisiljavani da „pričaju“, tj. da imitiraju usmeni govor. Vjerojatno se pitaš kako je to bilo moguće? Naravno, oni ništa nisu mogli čuti, ali su postojale različite, precizno razvijene metode kojima se gluhe osobe tjeralo da neprestano vježbaju pozicije usta pred ogledalom, da prate vibracije u grlu i vilici kako bi znali koja postava govornog aparata odgovara kojem zvuku. Vjerovalo se da ih uporan trening od mlade dobi može dovesti do stadija kada će moći razumljivo govoriti. Dakako, nikada „dovoljno dobro.“ Tako su ti nesretni ljudi u komunikaciji sa sugovornicima čitali riječi s usana, a onda svoje riječi formulirali pomoću naučenih gesti i tako proizvodili glasove. Znakovni jezik, koji je zapravo mogao biti njihov pravi materiji jezik, svjesno se zatirao i ograničavao. U školama za gluhe bilo je strogo zabranjeno komunicirati znakovima. Roditeljima se također govorilo da je puno bolje da djecu usmjeravaju u pravcu usmenog jezika. Ono što se stoljećima događalo u našoj povijesti nije bio ništa drugo nego lingvicid i kulturocid koji je jednu cijelu skupinu ljudi prisilno normalizirao i tjerao da budu ono što nisu. A čak i oni koji su bili najuspješniji u toj imitaciji i dalje nisu uspijevali dobiti status jednak onima koji mogu govoriti. Dvije riječi koje su najčešće išle skupa bile su „gluha i glupa“ osoba.
Razlog svemu ovome je vrlo jednostavan – uvjerenje da gluhoća duboki deficit i da je znakovni jezik po statusu daleko ispod govorenog. Kada se u 19. stoljeću konačno počelo sustavno razmišljati o obrazovanju gluhih osoba, sazvana je međunarodna konferencija u Milanu kojom je predsjedao svećenik Giulio Tarra. Tada je donijeta rezolucija kojom je odlučeno da je usmena edukacija superiornija od znakovne i da se ima provoditi u svim školama. Za Tarru je znakovni jezik bio primitivan i barbarski, u njemu se ne razlikuje jezični simbol od aktivnosti. Tako Tarra kaže za ispovijed: „Kada mi gluha i glupa osoba kroz znakove govori što je učinila ili – da budem točniji – ponovi što je učinila, logično je i očigledno da se u njoj pobude ista ona osjećanja i emocije koje su pratile i izvorni grešni čin.“ Ispovijed je stoga morala biti slavljena viva voce. Uostalom, smatrali su, razmišljanje je moguće jedino kroz govor i kada je Bog dao čovjeku dušu, dao mu je i usta koja su navodno najuzvišeniji dio tijela.
Nažalost, bojim se da nikada nismo javno priznali i okajali svoje grijehe zbog svih predrasuda i diskriminacija koje smo godinama izvršavali prema ovog zajednici ljudi. Još više se bojim da se od ovih prošlih modela nismo previše odmakli. U većini kršćanskih zajednica tek je nedavno dopušteno ređenje gluhih osoba. Zanimljivo je da je američka luteranska Crkva nedugo nakon što je UN slavio „International Year of Disabled Persons“ odbila to mogućnost. Jedan od razloga je to što bi se „mi“ ostali (tj. „zdravi i normalni“) mogli nelagodno osjećati kod liturgijskih slavlja s „takvim“ osobama. Ništa manje kontroverze su se javile kada je trebalo osigurati prijevode biblijskih i liturgijskih tekstova na znakovni jezik. Nažalost, većina jezika ni danas ne posjeduje kodificirane prijevode. „Mi“ volimo raditi onako kako smo navikli, a onima koji su drugačiji i dalje ostaje mogućnost ili da se prilagode ili da kupe mrvice koji padaju s našega liturgijskog stola.
Zanimljivo je kako u vjeri i vjerskim tekstovima podsvjesno volimo nalaziti stvari koje nam omogućuju da se osjećamo odabranima i nadmoćnima. Kada je u pitanju gluhoća, ljude koji posjeduju tu karakteristiku automatski stavimo sa strane. Bez previše razmišljanja mi se molimo Bogu koji čuje (!) naše molitve, koji je govorio (!) ocima po prorocima, koji je utjelovljena Riječ (!), kojeg slavimo pjesmom (!), i koji je donio kraljevstvo u kojem gluhi čuju (!), a hromi hodaju. Nije ni čudo da su se gluhe osobe stoljećima osjećale odbačene i neshvaćene. Malo „nas“ se uopće trudi ući u njihov svijet, naučiti njihov način komunikacije, stati u njihove cipele. Stoljećima je prvi i vjernički i civilizacijski instinkt bila normalizacija – prisilno pretvaranje gluhih u „one koji govore.“ Žalosno je da je jedan od razloga za to bila upravo naša slika Boga kojeg najviše volimo vidjeti simbolizirana u savršenom, anđelikom, muškarcu. Još žalosnije je da gluhe osobe upravo zbog „nas“ ne uspijevaju ostvariti istinsku komunikaciju s Bogom. Anthony Russo je u sedamdesetima objavio rezultate istraživanja prema kojima je skoro polovica mladih osoba koje su gluhe smatrala da Bog ne razumije znakovni jezik i da nije zainteresiran za život gluhih osoba. Novija istraživanja također pokazuju da postoji distanca prema Bogu koji je u podsvijesti predstavljen ne kao onaj koji nadilazi svaku komunikaciju i zadire u dubinu ljudskog bića, već jednostavno ka onaj ima jedan idealni model prema kojem je napravio čovjeka, a taj ideal (dakako) isključuje gluhoću. (Neki bi rekli da je Bog stvorio Adama i Evu, a ne gluhog Adama i Evu). Još nam je uvijek teško i zamisliti da netko svoju gluhoću može shvaćati ne kao invalidnost, već jednostavno kao posebno stanje. (Uostalom, svi smo mi na neki način ranjeni). Kada bi naši društveni i vjernički modeli bili drugačiji, to stanje možda ne bi predstavljalo nikakvu zapreku za potpuno osobno i duhovno ostvarenje. Gluhi svećenik Peter McDonough rekao je kako je njegovo iskustvo uskrsnuća bilo onda kada je shvatio da on nije osoba s greškom, već netko tko je stvoren tako zamišljen od Boga njegova stvoritelja i da ne bi bio „bolji“ da je rođen drugačiji.
Bojim se da su naši vjernički modeli još uvijek kruti kao zidine jerihonske. Premda ponekad postajemo više osjetljivi na „ljude s posebnim potrebama“ ipak se u podsvijesti i dalje nadamo da će u budućnosti svi oni biti „izliječeni“ i da će u Božjem kraljevstvu ideal otkupljenog čovjeka odgovarati našim kućnim idealima. Koliko god da smo tolerantni i dalje volimo misliti kako je naša liturgija s orguljama zapravo pravi model, a sve drugo da je manje ili više uspjeli pokušaj približavanja. Volimo se busati u prsa kako smo prepuni ljubavi i pažnje prema onima koji pate, ali volimo pritom naglasiti da „deficit“ treba nazvati „deficitom.“ Vrlo nevoljko ćemo uzeti u obzir mogućnost da je možda naš model razmišljanja deficitaran. Nadam se da će tvoja generacija, dragi nećače, biti onda koja će oko ovih zidina okružiti sedam puta pušući u trube kako bi se Božjom milosti napokon srušile!
Ne znam. Možda ću jednom jasnije vidjeti i znati više. A do tada… tko sam ja da sudim?
Post je objavljen 03.08.2013. u 07:32 sati.