srijeda, 26.08.2015.

Povratak

Tu sam.
Ostavljam ponovo trag, jer mozda je bas on potreban da bi se opstalo. Mozda je on uvijek bio odgovor za momente koji su se sunjali, tezinu koja me je poklapala. Mozda je upravo on bio taj koji je pruzao spas i davao mi sansu da iz sebe izbacim sve sto se do tada talozilo. Mozda.
Kako god, ipak cu ostati tu.

- 17:50 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.04.2012.

IVI

Dajes se i dajes.
Nesebicno i neprestano, govoreci sebi da se ne nadas nicemu. Kad bolje razmislis, znas da je to najpametnije rjesenje, ali avaj...srce uvijek drugacije zamisli.

Trenutna posrnulost, tacno, ali zar bi ona uopste trebala da postoji?
Koliko treba da dajemo da bi nasli ono sto zelimo? I zar su to neki preveliki prohtjevi?
Tacno je da uvijek postoje trzavice i svjesni smo da je u stvari zivot sastavljen od njih, sa nekim povremenim pauzama kojima se iznad svega najvise radujemo, ali ono vjecno pitanje uvijek stoji - koliko dijeliti sa drugima, koliko zahtijevati prisustvo drugih, a koliko se oslonuti samo na sebe?

Kako onda mogu da kazem da ne ocekujem nista?

- 16:29 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.05.2011.

VVIII

Teske su ove maske svakodnevnice.
Osjetim ih ponajvise u ovim tromim trenucima, njih koje odavno nisam srela.
Mozda sam samo odbijala da ih vidim pored sebe jer sam nalazila neke druge razloge za snagu. Ali oni su tu, crni i vjecni, ne daju se otrgnuti i odbaciti.
Gubim tanane niti misli, gubim glas i rijeci s njim, ne nalazim ono adekvatno.
Vracam se dubinama, a sva snaga koju sam godinama skupljala pocinje da me izdaje, da mi okrece ledja.

Pomislim da ce proci, jer uvijek prodje.
Ali isto tako se i uvijek i vrati.
Mrak i samoca izmedju cetiri zida.
Cemu se truditi i pokusavati, kada je na kraju sve uzaludno?
Nama nije sudjeno da budemo sami. Zato i ubija.
Jer nema ga...neodredjenog, u magli, njega koga vise ne mogu da prepoznam.
Sve mi je dalje, kao svjetlost pred smrt i ove godine samo podsjecaju na cinjenicu da ce s njima biti samo komplikovanije.

Nestali su casni i hrabri.
Danas je sve na ramenima prevrtljivih i sebicnih.
A ono iskreno sto se na momente prikaze, samo je trenutak iz proslosti, neke stare ljubavi koje vise ne postoje.

I ostajem sama sa sobom.
Uzburkane duse i sa suzama.

- 00:00 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.04.2011.

IVXXI

Pa eto, ne znam ni sama...

More emocija, kao i obicno u ovo doba.
Sta reci?
Cutati i trpiti.

Cak se i san namirio protiv mene.
Ima li kraja ovom?

Ocigledno da ne.

- 09:50 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 20.11.2010.

This is the end.

Kako se nasa prica tako davna cini...
Prosle godine u ovo vrijeme sam citala tvoje mejlove na poslu i smjeskala se kad si znao da budes luckast i da pises kojekakve sladunjave stvarcice. Heh...niko nije znao da ih napise kao ti.
Koliko sam samo malenih nadimaka dobila i kako si samo ti mogao da ih izvezes takve...nista mi u tom trenutku nije bivalo draze. I nista mi nije ni trebalo sem tebe.
A za samo par mjeseci...drasticne promjene.

Sve su to izgledale kao sitnice...
Par svadjica tu i tamo, razlika u misljenjima i cutnja.
Ali za malo smo se vracali NAMA i zaboravljali na sve crno sto je bilo oko nas, znajuci da je nasa ljubav iznad svega, da se volimo toliko da nista drugo nije bitno, da smo jedini jedno drugom i da nas niko nikada nece moci izbrisati iz nasih dusa. Ceznjive i usamljene, ne razumijene od strane drugih, uvijek u nekom bijegu, od realnosti, od proslosti, od samoce... Nase duse su bile jedinstvene. Nasa ljubav je bila jedinstvena, olujna na momente i naizgled nemoguca, ali vracala se uvijek na povrsinu i gurala sve prepreke pred sobom. Ni daljine nam nisu mogle nista.

Znas, sjetih se nekih tvojih davnih rijeci, kada si mi pricao kako bi po nasem rastanku ostao izolovan i usamljen, kako nikada ne bi volio i odbijao bi da se das nekome. Zablude...
Ipak si prekrsio sva obecanja.
I to je u redu...ljudski je.

Znam da vise odavno nemam prava da ti pricam o bilo cemu.
Rekla sam i pokusala, ali prokleto srce misli na svoj jedinstveni nacin i ne da mi mira, evo vec danima.
U meni uragani...vjetrovi obuzese me, bacaju me cas tamo, cas ovamo. Nekoliko casova naizgled mira, a onda se ponovo vrate kise.
I kako ja da idem sama protiv toga?

Osjecanja su tu, nisam ih trazila. Ubjedjena sam bila da sam ih prevazisla, da su nestala bez traga i da sam spremna ici dalje, bez tebe na ramenu. Okrenula sam se novom zivotu, novim ljudima. Okrenula sam se onom cemu sam se davno trebala okrenuti, kada sam tebe trazila i trebala te. Kada si mi govorio da se okrenem...
Mozda sam samu sebe ubijedila da ce proci za tren, da cu sresti nekog drugog...sto u stvarnosti i jesam...ali zasto nisam imala volje, to samo ja mogu da naslutim. Cudno kako je srce maskirano i skriva neke tajnovite sitnice kojih nisi ni svjestan, sopstveno srce koje u najgorim momentima bude najveci izdajnik, pa se nadjes u neobranom grozdju, bos i pokisao i najcesce sam.
I onda zaronis u nesanice...

Nije nam bilo sudjeno mali...
Postali smo glavni likovi Djoletovih pjesama... "sve prave su ljubavi tuzne".

Da...
Nasli smo se u raskoraku.
Ja spremna da pogledam buducnosti u oci, a ti zaglibio u proslosti.
Promasili se za deceniju.
I ko je tome kriv?

Zivot nije fer, nikada nije ni bio.
Uzima...uzima...ne pitajuci se kako cemo mi s tim, glavni akteri.
Nasli smo se kao dvije pokisle pticice, misleci da ce sve one dotadasnje praznine da budu popunjene.
Zalosno je pomisliti da se mozemo voljeti do kraja, a sve da se uroti protiv nas. Pa i sami mi.
Ja sam te mogla prihvatiti kao dio svog zivota. I ne vidim zasto bih se skoncetrisala na ono negativno, kada smo imali tako lijepih trenutaka.
Prve dodire...prve poglede...zadirkivanja...
Prve, najsladje poljupce u onom malom toplom stanu...kako je sve bivalo prirodno. Setnje po snijegu, po Kraljevici...spagete sa marinara sosom i ona silna hrana koju smo nakupovali kada je prestao post...hehe...Ralence malecki i njegova varjaca...i naravno, salep...sljive i kompot...i ono nezaboravno popodne u sljiviku...nas dvoje sami i nevaljali, u sred Gamzigrada...tsk tsk :)
I onog najljepseg...ispred crkvice u Knjazevcu, kada sam osjetila rijetku srecu i mir u tvojim ocima i kada si mi rekao da cu da budem tvoja....tvoje zence...hehe

Boze kako sam te voljela...
Kako sam voljela da te gledam, da te slusam, da te udisem...
Ponosila sam se kada smo isli zagrljeni.
Mozda me je taj grijeh i sustigao...
Niko ti nije bio ravan...i nijedan pogled nije bio ni blizu tvog.
Budio si u meni najljepse emocije i inspiraciju. Znala sam danima da pisem o nama. Jos uvijek me zmarci obuzmu kada pomislim na one njezne i nasmijane poglede koje si mi darivao po gradskom prevozu i pred spavanje...moje lijepe andjeoski plave oci...one u kojima sam trebala da se ogledam i kod svog sina...ali mali Dimitrije je otisao u nepovrat i nikada ga vise nece biti, ni njega ni Dunje...ni pored mene, a ni u snu.

I cuvacu te uspomene negdje duboko, uspomene na svijet koji smo stvorili u masti, koji se rasprsao pod pritiskom nasih teskih dusa. Cuvacu ih, da ih nekada prepricavam necijim unucima...da im pokazem kako se voli i procitam pisma koja si mi pisao...da slusaju bajke o djeci nerodjenoj koja su nekada postojala u nasim sanjivim pricama...nekim buducim djevojcicama da uzdisu i stapaju se sa mojim bolom...da upoznaju tog nekog tugaljivog i njeznog muzicara od kog me je sudbina rastavila...

Ne znam da li cu ikada moci da cujem bilo koji etno melos, bez da ne osjetim bol...bez da se sjetim tebe i mojih popodneva ispunjenih svirkom. Nisam uspjela ni na koncertu da te vidim...ali neka. Sada ce to biti privilegija nekih drugih...neki drugi ce ti prilaziti poslije i ljubiti te, neko drugi ce te docekivati s puta i siriti ti ruke...

Neka ti ovo bude moje posljednje...
Da li ce nam se putevi ukrstiti u buducnosti, to samo Bog moze znati, ali ovako je podnosljivije. Volim da mislim da cemo moci jednom sjesti i bez trunke bola sjetiti se lijepih momenata koje smo dijelili...ali u ovom trenutku ne mogu. Previse je suza proliveno, previse je truda ulozeno i rane se nikada nece moci u potpunosti zalijeciti ako ne preduzmemo nesto drasticno. Posto ti nikad nisi bio to u stanju, ja cu morati, jer zbog mog mira, nema mi druge.
Ipak....ipak ne mogu da gledam kako ti neka druga ostavlja kojekakve zaljubljene komentare...ne mogu da gledam njeno ime i prezirem je...ne mogu da ne otvorim njenu stranicu i trazim joj svaku mogucu manu, znajuci, ZNAJUCI da cu uvijek biti ta koja bi te znala mnogo bolje voljeti i zivjeti za tebe da si samo ti to htio. Ne mogu da mislim da ce tvoji da je vole i pricaju najljepse o njoj, onako kako su i o meni nekada mislili. Ne mogu da mislim kako je ljubis...

Ali i poslije svega toga recenog, ipak iskreno se nadam da ces naci svoju srecu. Iako me svaka pomisao na to probada kao milion tupih nozeva, iako mi se srce slama u paramparcad, iako znam da su nam zivoti mogli tako drugaciji da budu...ono sto najvise boli je sto ce neka druga da se uklopi u sablon tvojih ocekivanja i sto ces njoj biti spreman da pruzis sve ono sto je meni bilo odredjeno. Boli cinjenica da ces je uzimati u narucje i ljubiti i cuvati njenu cednost kao neko jedinstveno blago. Boli...boli vise nego svi oni zaboravljeni bolovi kroz koje sam ranije zivjela i koje sam upoznala kada sam trebala da uzivam u bezbriznosti i svojoj mladosti. Boli...
Ipak...pozelicu ti srecu. Pozelicu da osjetis olaksanje koje sa mnom nisi nikad mogao, pozelicu da se opustis kraj nje kada kraj mene nikad nisi mogao, pozelicu da se osjetis muskarcem za kog si tvrdio da ne postoji...
Da, sa mnom ga u tebi nije bilo, iako u mojim ocima to nikada nije bila istina, iako sam ti uvijek pruzala podrsku koliko je to bilo u mojoj mogucnosti, pocevsi od najmanjih banalnosti, pa do same karijere.

Zao mi je sto nisi mogao da podneses moj zar i zelju za zivotom.
Ja sam se nadala da cu biti dovoljno snazna za oboje, da cu moci da podnesem teret nas onda kada je to trebalo. Ali u realnosti, treba da postoji balans...
Ja sam u dubini, ipak, samo djevojcica kojoj je trebala ruka da je zastiti i sakrije kao ono pokislo vrapce o kojem si mi jednom pisao.

Kako ironicno...
Toliko sam dala i toliko sam bila spremna...mozda u tome i jeste problem. Mozda se covjek ne treba toliko pruziti, ne treba toliki pokazati da je voljan. Pogotovo ja, zena, pored muskaraca kojima je potrebno da se osjecaju zastitnicki, koji treba da osjete da su potrebni. A ti to jesi itekako bio...i osjetio si da te trebam...mozda te je cak i to uplasilo. Nisi bio spreman da preuzmes odgovornost i da me poneses u njedrima kada mi je to bilo najpotrenije. No dobro, i to je za ljude.

I sta reci...?
Jedino sto mi sada prolazi kroz misli jeste ona prokleta, stara "Na Badnje vece" o kojoj si tako davno pricao...kada si se bojao da me neko ne ukrade u Australiji...a ja sam se tada molila da ti ne nadjes neku drugu.
I evo, izgleda da cu ja da je slusam prije no ti...

Ostavio si dubok rez. Nikada nemoj sa sumnjas da li ces ostati uz mene. Previse je stvari koje me sjecaju na nas. Ostalo je lijepog i to treba da se cuva.
Ti jesi bio moja najveca ljubav, nikada neces ni biti svjestan snage ovih rijeci. Ja nikada necu biti sigurna ni da li ce se to promijeniti. Ostace zauvijek neispunjeno mjesto i ceznja...no ko zna, mozda grijesim.
Nadam se.

Ali prevarila se jesam u vezi naseg trenutnog odnosa.
Mislila sam da cu moci da te zadrzim. Ocekivala sam tvoju reakciju i da si pokazao volju da uspostavis neki normalniji kontakt, mozda bi i moglo nesto da se ostvari. No ti si odabrao da ignorises, ostavljajuci me ponovo na cjedilu.
Ne moze se na dvije stolice...ne moze se ne znati sta hoces u zivotu. Ti bi da ides dalje, da zivis zivot svoj, a da mene ostavljas u agoniji i nekim podsvjesnim iscekivanjima o kontaktu i kvazi-prijateljstvu. Pokazao si gdje se nalazis u zivotu i to je sasvim u redu. Ides napred, ostvarujes novi zivot, onaj u kom za mene nema mjesta. A ja ne mogu biti neka stara krpa koja stoji po strani i ceka da joj se ponovo posveti paznja. Definitivno to ne zasluzujem.
Previse boli je utkano u nas, da bi to bilo na kraju ipak bilo moguce.
Zavrseno je vrijeme bura. I treba ici dalje...kako sto si ti to ucinio.
A to moze samo uz zbogom...

Zato, zbogom mali moj...da li definitivno, ni sama sad ne znam.
Mozda se nekad ponovo sretnemo...mozda ti nekad zatreba koja casica razgovora, pa se sjetis i jedne cupave male koja te je nekada cuvala u sebi i voljela te svim srcem...

- 10:06 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.11.2010.

XIXVIII

Sta reci?
Iznenadjena sam.
Iznenadjena tvojim postupkom, onda kada sam se najmanje nadala.
Pogotovo poslije svih onih razgovora i razmatranja situacije.
Nisam ocekivala da me tako izdas i okrenes mi ledja.
Da nisam imala dovoljno pameti da sacuvam nalicje i tisinu, prsnula bih u komadice.
Da li ti je to bio cilj?
Sa svim ovim tajnovitim postupcima i laganjem u lice...?
Da li da se ljutim?
Stvarno ne vidim poentu...a ti i dalje udaras tamo gdje je najgore.
Vracas slike i davnu poeziju koje su bile sakrivene negdje duboko i cekale trenutak kada sam najslabija.
A ja sam ti uvijek bila jedini prijatelj...i ma koliko gresaka napravila, tvoja dobrobit je uvijek bila prioritet.

Jedno jedino srce...moje.
Izdajnicko!

- 08:57 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.07.2010.

Proci ce.

Ponekad mi se ucini da se vrijeme odredjuje po mom raspolozenju.
Koliko puta sam stizala u gradove gdje su se prethodnih dana lomili oblaci i izlijevale kise, a po mom vise nego srecnom dolasku, sunce pomaljalo svoje nasmijano lice i poklanjalo mi najljepse dane?
Pomalo egocentricno, zar ne?

Pati moje srce, ispasta i grad.
Suze u njedra padaju, a kisa se bjesomucno istresa po donedavno upeklim asfaltima bijelog grada. On mi je u ovim trenucima i jedina utjeha. Sama sam u ovom meni skoro nepoznatom gradu, trazeci sebe i odgovore u njemu. Kome drugom da se okrenem?
Jedini iskren zagrljaj, na cijem ramenu mogu da ispustim sve ono sto me muci, bez straha od osude i ismijavanja.

Donedavno je to bio on.
Donedavno su se moje nade lijegale i budile s njegovim likom.
Jos uvijek se bore za tu privilegiju, ali razum ne da. Ponekad im uzaludno brani da se stapaju s njegovim slikama, no one se, izdajice, trgaju iz ruku i munjevito bjeze. Otimaju se i traze nacin na koji bi zalijecile usahlo srce. Traze odgovore i traze njega. Ponekad im dozvolim…vise nego ponekad.
Dozvolim da mu cujem glas i da na trenutke stisam bol.
A gdje me to vodi? U propast koja se siri kroz mene, koja me ispunjava eonima nakon toga. Tada razum likuje, ali bol i dalje ne jenjava.
Ljubav koja se ususkala u tim krajevima moje duse biva jaca i ja ne nalazim izlaza. Cak i kada samoj sebi mogu da dokazem da uvijek postoji bolje i da ta ista ljubav zna da biva mnogo jaca i sjajnija nakon takvih krahova.

Sta drugo nego da dozvolim vremenu da ucini svoje?
Da dozvolim onoj klasicnoj nadi koja me uvijek krasila da se ponovo pomoli i ispuni me, da dopustim optimizmu da povrati svoje nasmijano lice i da kazem sebi da sam dovoljno jaka da prebolim.

Proci ce.
Proci ce..
Proci ce…

- 02:16 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.03.2010.

IIIVIII

Nema te...
U nocima pretproljetnim kada nebo zajedno sa mnom suze lije, kada je tama sobe okrutnija od zatvorskih resetaka, a tisina probija sive celije koje bezuspjesno pokusavaju da miruju...odlutaju u snene zemlje, da zaborave na danas koje tako neizvjesno je...
Nema te...
Nema ni tracak tebe, vec slaba uspomena tvojih dodira na mojoj kozi...daleka i skoro neprimjetna, svakim naporom sve tanja i tuznija...
Umornim ocima pratim tvoje izbledjele prste, pratim tragove jedne tople ljubavi, zalivajuci ih ne bi li ponovo ozivjeli...
Nema ni rijeci koje su me u svaku zoru docekivale...spavam uz tvoje donedavne utjehe...sarena pisma protkana njeznoscu...cuvam ih kao najsjajnije bisere, uz srce, na postelji...jer nema tebe.
Nosim ih u svakodnevne ponore koji me prozdiru i sve dublje nose, dok se okrecem oko sebe, trazeci...nema ni ruke tvoje...
Stvrlje i kamenje po mojim ramenima sve cesci su...
Uporno trazim zidove koji bi da me sakriju, ali nijedan nisi ti i rame tvoje sto nosilo me...
Nema glasa koji me od nesanice cuvao.
Nema ni andjela koji su s njim dolijetali...
Bezuspjesno im se molim da povedu me ka tebi...
Slike i osmijehe izbjegavam, jer plasim se da ih nikad vise nece biti...
I od mirisa od kojih suze oci bjezim...
Jer nema te...

A da li ces opet doci?

- 06:52 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.02.2010.

Dan zaljubljenih

Ne, nije mi bitan.
Ali danas je posebno bolan.

Sklapam dlanove i molim se da prestane.

Zar nije dosta?

- 05:31 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 20.01.2010.

IXIX

Boli.

- 04:47 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 15.12.2009.

Ni suza više nije ista...

Osjećaj praznine više je nego očigledan.
Sposobnost raspoznavanja procesa žalosti vrlo dobro poznata.
Koliko puta smo do sada o tome pričali?
Koliko puta smo se smijali bezazlenim salama koje nas se nisu ticale, koje su se odnosile na prolaznike koje smo susretali pokraj puta, na strance...?
Teret misli bio je podnosljiv, ubrzo bi se vracali povrsnom zivotu, daleko od onoga sto nas se nije ticalo.

U sredini vrtloga,
Nesigurno se odrzavam na nogama, trazeci znakove prvih suza, normalne tuge, nepodnosljivog bola...
Grudi sklupcane u malo, vrse pritisak na i ovako oslabljena pluca...a gdje su suze?
Tjeram se, hocu, hocu da placem. Hocu da istresem sav gnev, sve misli mucne i crne, sav talog godinama kupljen...hocu da osjecam ovo sto ne osjecam...da iskazem bol...

Koliko puta smo do sada trazili odgovore umjesto drugih?
Ohrabrivali i tjesili?
A sada, kada smo mi centar paznje, gdje su suze? Gdje je tuga?

- 02:24 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 07.10.2009.

XVII

Blankness of my own mind sickens me.
Then the sea of thoughts, hurling from behind that has been collected over these past 20 something years, vomitting from inside, strling to pass each other, to find the way to the surface...now that is has a chance.
How many such words have been written?
How many dark thoughts buried in this virtual sea...?
How many actually heard, read?

I haven't written in a long time.
I ran away from my own thoughts, thinking it would be better to focus on reality, rather than create images in my own head, ideas about the future, I'm not even sure what anymore...
It seems it didn't work...

Everything is coming back to me, too fast at this point...and I'm not sure if I have strength to face it...

I'm throwing these thoughts into thin air...maybe someone catches them..

- 06:04 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 07.08.2009.

VIIIVII

Why is it so hard to get rid of the thoughts?
I travel along the road, looking for your lost words...
Smiling and hoping for something that I am afraid of.
What is it about you that calls me so?

What are these feelings that I am afraid to admit?
Fear and excitement build up inside,
stirring what has long been forgotten.
I yearn... I reach for you... waiting,
my curse and confusion...

- 06:05 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 22.07.2009.

VIIXXI

Oprostite,
Izgledate mi poznato.
Odakle bi to moglo biti?
Hm, ne bih rekla.
Nisam krocila u te predjele.
A da li se mozda sjecate
jednog lijepog zimskog dana,
kada ste slucajno prolazili kraj aerodroma
i zapazili crni kaputic?
Ovlas Vas je dotakao
i osjetili ste miris
i lagani dodir,
i sklonili kovrdzu sa lica...
Ocarani ste, Gospodine,
cini mi se bas.
Mozda me to moja umrljana stakla varaju?
Ko zna...mozda sam i u pravu...
Pogledajte me ipak ispod njih
Mislim da cete tu naci odgovor
koji ste malocas trazili.
Znamo li se?
Rekla bih da da.
Cudne su te Vase oci.
Kamuflaza pod obrvama...
Stapate se s nebom...
I uz njega mijenjate cud,
krijete dusu medju oblacima.
Dozvoljavate li mi?
Necu Vas uplasiti.
Rado bih razgrnula siblje koje Vas okruzuje
i pruzila Vam njezan dodir.
Ovakav.

- 08:00 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.07.2009.

IVVII

Nepravedna sam ponekad...osjetim.
Nepravedna prema tebi i onome sto nosis u sebi, nerazumna i nedodirljiva.
Lomila bih tada sve oko sebe, pa i tebe mozda u jednom trenutku, tebe koji uvelicavas nemoc koju osjecam svakom porom u tim trenucima. Tuga i samoca koji me uvijek prate i o kojima si toliko vec slusao, samo su uvelicani cinjenicama da tada nisi uz mene, ili da mozda ja tada nisam uz tebe.

Ne podnosim nikakve slabosti tada, ne podnosim da priznam tudje muke i tudji zivot.
Jer tada sam samo JA.

Sebicno, da...
Ai shvati da nikada nije bilo drugacije.
Gola borba za opstanak bila mi je u krilu jos odvajkada i moje bice naviklo je da grebe, da se cupa, ne bi li konacno ostalo na povrsini...
Ne interesuju me tada ni molbe, ni zalbe, a pogotovo spontani kontra-napad, ono najgore sto mozes da mi pruzis...

Sebicna sam, priznajem, jer drugacije nisam ni znala.
Drugacije nije postojalo.
Sve dok se TI nisi pojavio...

TI koji me pomiluje uvijek, pa makar i virtuelno, i poslije najvecih zackoljica...
TI koji uvijek za mene njezan pogled ima, pogled koji osjetim na sebi...
TI koji ce biti spreman da pokusa, cak i onda kada to najmanje tako izgleda...

Nepravedna sam, jeste.
Nepravedna, jer govorim da ti nije stalo, a svaki tvoj gest i govori koliko ti je zaista stalo, koliko se boris...
Cak i onda kada se zubi ogledaju jedni u drugima i inat ispliva rezuci i sa osmijehom...samoodbrana u punom jeku...ali ne i nedostatak ljubavi, ne.
Nje imas mnogo.
Cak i onoliko koliko nisi ni svjestan, a svakim pokretom je dajes...

I zbog toga te volim.

- 06:44 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 20.06.2009.

XIXVI

Ako bih ikada pomisljala na nesto sto mi je za zivota bilo vjerno, nesto sto nikada nije napustalo moju stranu, lijevu ili desnu, nebitno...bila je to usamljenost.
Druga moja koja me nikad iznevjerila nije.
Sveprisutna, svemocna. Jedina koja je uvijek ostajala i koja me se cvrsto, bezuslovno drzi.

Prijateljice su dolazile i odlazile...ona je jos uvijek tu.
Sa osmijehom mi pruza ruke kada se oko mene sklope cetiri zuta zida, ostavljajuci taj dobro poznat' zagrljaj. A jedan je on s kojim ne bih da sam toliko prisna.

Ima li Boga na ovom svijetu?
Ima li momenta svjesno bezbriznog, osmijeha iskreno razdraganog?
Ima li...ima li one mene o kojoj mislim, koja mi nedostaje? Njega, toplog i dalekog?

Ima li...mjesta pored neke zvijezde uz koju bih da se ugnjezdim?
Crne, zute...svejedno...

Sasvim svejedno u ovom trenutku...

- 05:09 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 15.04.2009.

IVXIV

Dan na ramena svaljen,
zidovi u hodu ka meni,
guse, kidaju, lome.
Pogled na svjetlost upravljen.

Cekajuci tebe je cekajuci Godoa.
Ne prolaze putevi dovoljno brzo.
Zavarava vrijeme ceznjivo srce
sto uzaludno ruke pruza.

Kad li ces mi u narucju biti?

Umor pritiska sljepoocnice.
Sve ono obicno, sitnicavo je.
Oci, navikle na milost, bjeze
od surovosti zatvorene.
Cak su se i rijeci urotile protiv!

Teku obale, nose.
Nose me, nevoljnu,
crnim brazdama pod stopalom.
Grebu dani, gone me.
Necu. Idite.

Slika osmijeha ostaje u meni.
I s njom cu pod oblake da tonem.

- 00:10 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.03.2009.

--

Sve vise se nosim mislju da nestanem.
Kako bi bilo poceti ispocetka?
Ili nestati u potpunosti?

Ne mogu da mislim na smrt, jer pakao mi ne lezi,
ali da je dozivam, mozda sama od sebe dodje...?

Ipak...znajuci svoju "srecu", ni to mi Bog nece uslisiti,
vec cu ostati osudjena na vjecni pakao na zemlji,
na zivot sa samom sobom...

Kako bi bilo biti stranac?
Nemati poznato lice oko sebe?
A opet, i ta poznata lica sto me sada okruzuju,
zar im ima svrhe?
Samo podsjecanje na lose uspomene i na lose strane mene.
Neispunjenost, nedovrsenost, povrsnost...

Koja je moja svrha u zivotu, sem biti ismijavan i ostavljan?
Zar ne postoji ista drugo sem loseg?
Zar je zivot osudjen na suze?
Zasto tako?
Zasto?

....
Boze, uzmi me sebi...drugog izlaza nemam.

- 05:13 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

-

Prazna sam.
Kapacitet mog mozga dostigao je vrhunac.
Ja ne znam kako dalje.
Ne znam...
A zivot bez inspiracije zamisliti ne mogu.
Gdje su ona nadahnuca sto su me vodila?
Da li je to ono istroseno, ono sto se povratiti nikad ne moze?

Gdje su nestale sve te rijeci?
U prah bacene, slucajnim prolaznicima sto uzimali su samo neophodno, a ostavljali olupinu iza sebe, onu koja se uvijek dizala iz prasine sa iskrenom zeljom i nadom o boljem sutra.
Dusa sto na dnu djetinjasta ostala je i cekala odgovore, cekala zagrljaje, onakve kakve je u masti stvorila, o kakvim je sanjala citavog zivota, govoreci nakon svakog fijaska, da mozda ipak postoji neko...mozda...negdje, daleko...mozda...
Jer tako mora.
Jer tako se jedino opstaje.

Zar je toliki grijeh ocekivati da ti Bog bar jednom podari srecu u zivotu?
Da stvari bar jednom krenu onako kako si ih ti zamisljao?
Mozda to nije dobro za dusu...ali sta jeste?
Zar nije iskrena zelja za srecom ponekad uzeta u obzir?
Zar nam nije podarena slobodna volja?
Slobodna volja da pravimo izbore...gdje je pa ona?
Zar je svaki izbor pogresan?
Ne mogu u to da vjerujem.
Jer onda nemamo ni volje...

Ne mogu vise...
Iscrpljena sam crnilom, iscrpljena sam samocom, ugnjetavanjem...
Zar citav zivot patnje nije dovoljan?
Koliko dusa moze da izdrzi?

Na granici sam.
Snage ponestaje...
A ono sto je dopunjuje i gazi je.
Nista vise nemam...

Umirem, bez igdje ikoga.
Umirem kao i sve sto u ovoj pustinji konacno nestane.
Jer boljeg za mene nema...






- 04:47 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

---

Godina.
Ni dan vise.

Mili vrijeme okrutno,
samocom tren svija.
Bez izmijenjenog nalicja
probija kroz pore,
gusi.

A ruka blaga da suze obrise?
Zar i danas odsutna?
Kada je pupoljak osvanuo
i dusa ponovo ozivjela.
Posljednji put...

Grijesi ukorjenjeni,
ostavljeni u pozadini, grebu.
Ali pod svjetloscu duse, klonu.
Ljubavlju obavijena,
ona samo ka njoj i ide.
A gdje je krilo da je prihvati?

- 04:23 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.02.2009.

Ne(mir)

Mir.
Gdje on u stvari zapocinje?
I cime odrzava?

Dovoljno je da mi se poljulja jedna slika pred ocima,
i ja zasuzim,
misleci o njemu.
Miru.

A mir moj sa druge strane ogledala,
nedokuciv, nedodirljiv,
ponekad bolan.

Okrecem se oko ose,
i dalje trazeci se.
A mir...gdje je?

- 08:00 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.01.2009.

:(

Plakala bih
jer osjecaji nisu dovoljno urezani
da te osjetim onoliko koliko bih voljela.
Nije proslo ni blizu dovoljno vremena
da se tvoji prsti oslikaju na meni...
Plakala bih ne samo zbog daljina,
vec zbog zagrljaja na kraju njih...

Kao parce otkinute duse
Nedostajes.

- 04:43 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 10.12.2008.

2

Cekaj me...i ja cu ti doci.


- 04:45 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.11.2008.

Zar je toliko tesko shvatiti da ljubav moze biti cista i nakon ukaljanih nekoliko koraka?
Zar je toliko tesko shvatiti da neko moze da te voli bez da se vraca u proslost i uopste misli o njoj?

Ponizenje...bol...najcrcnja tuga...
Izrastaju iz mojih grudi, lome mi dah...
Hiljade suza koje si obecao da neces proliti....hiljade jecaja koje si molio da nestanu...liju sada kao da nikada nisu ni otisli...kao da se dusa nije ponadala da ce ljubav pobijetiti sve....
Suluda dusa...
Uvijek naivna i glupa....

Zar je moguce opisati ovaj bol koji me probada kao hiljade najsitnijih nozeva?
Zar postoji ijedno mjerilo koje moze da se sravni sa ovim ambisom?
Jezero oko mene utapa i ja tonem...
Kad bih samo mogla da potonem...da me nema...da nestanem i prestanem biti.
Ne bih vise bila gnjida koja je svakome na putu...
Ne bih vise bila nista koje je cinjenica...trn u oku...
Nikome...ne bih bila.
Svijet bi mirno postojao.

Da li je pogresno traziti od Boga da ti posalje smrt?
Da li je pogresno ne zeljeti biti dio svijeta u kome si gazen, u kome si nebitan, u kome si potpuno sam?
Da li je pogresno ne radovati se suzama?
Da li je to potrebno radi spasenja?

Nekoliko pogresnih koraka i proganjan si za citav zivot...
Otimas se od mrznje koja tinja negdje sa strane...otimas se od prezira prema proslosti i njegovim akterima....prema sadasnjosti...prema zivotu....

I kada je najgore...kao sada....kada ti je potreban neko...
Nemas ga.
Sam si.

Boli.

A jos vise nada.
Jos uvijek tracak nje...
Boli cinjenica da bi bez nje dusa umrla, nestala kao pepeo na vjetru...
Boli sto bez nje ne mogu da zivim, jer onda ni mene ne bi bilo...
Bez nje ne bih vjerovala da je dovoljna samo jedna rijec, samo jedan osmijeh i zagrljaj, da mi odnese svo crnilo koje se oko mene svilo...

- 22:08 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 14.10.2008.

XIII



Noc je predivna.
Malo hladnjikava, ali prijatna.
Iza zida se cuje grad. Njega je nemoguce utisati.

U daljini svjetluca crvena zvjezdica...ne, to je avion.
Ulicne svjetiljke, kao neki podsjetnik da sam daleko od samog u ovom gradu.
A opet, bez tebe, kao najveci samotnjak.

Ni vjetar koji piri kroz grane obliznjeg zbuna nije dovoljan da me razbudi iz ovog usnulog stanja...
I svojim mirisom me podsjeca da je u ovom gradu sve ukaljano i sivo, da je priroda negdje daleko.
Priroda od koje sam godinama odvojena, ona koja me je podigla i nacinila sustinu u meni.

Sve sto je srcu drago, daleko je, kazu...
Gdje cu ja, sanjar i romantik, pobornik najvecih ljubavnih novela, u ovom mehanicki nastrojenom svijetu?
Drugaciji prioriteti, drugacije zelje i ambicije...
Strcim, brate, kao crno pile.

I mislim...samo o jednom.
Hladnjikave noci na prelazu ka jeseni, oni prvi sjetni osmjesi koji donose zimu i pripreme za nju...
Svjez ajvar, dzem od sljiva i prvi zuti listovi po dvoristu.
Ti.

Zar je to mnogo?

I neka svijet ide svojim tokom...
Neka se sire potrebe i zahtjevi.
Neka se unisti ono sto se eonima stvaralo oko nas...civilizacije, svijetovi, kulture...
Samo neka Nas izostavi i pusti nas da cuvamo svoj mir...

- 06:52 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 03.09.2008.

Zelja

Voljela bih...
Da te sakrijem u postelji pod rukom, od najmanje crne tacke koja bi da se spusti na tvoju dusu,
Da otjeram bauke i cudovista iz ormara, sto jos jednom pomaljaju svoju ruznu glavu.

Voljela bih...
Da sam sada u gradu pored tvog, pa mozda i dva ili tri, jer tada nista tesko ne bi palo,
i potreban bi bio samo jedan poziv, jedna poruka i tvoj glas, da sa vjetrom dodjem i u kosu se ti se upetljam i uspavam te dodirima.

Voljela bih...
Da nisi mracan, jer mrak samo sakriva tvoj svijetli pogled i cistu dusu plavih ociju, sakriva te od mene i ne da nam da budemo u potpunosti Mi, sami i jedinstveni, ne da dusmanski i pakosno, jer ljubav kvari pomrcinu njenu.

Voljela bih...
Da odnesem bol sto polako izgriza te, bol koji ne zasluzujes, koji je samo zavjesa medju nama i razdvaja srca koja toliko ljubavi gaje...
Ne daj nas, ljubavi...
Misli o nadi. O sreci.
Misli na jedno zimsko vece i dvoje pored kamina, negdje u daljinama seoskim, toplinu pored zaledjenog jezera i onih sedam brda sto sliku uokviruju...

- 03:21 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 26.08.2008.

Kisa sunjalica

Utisala sam svijet.
Utrnula muziku.
Prozor otvoren.
Kisi.

Obozavam monsune.
Ocekujem kisu svakih nekoliko mjeseci, zudeci za svjezinom i njome ispunjenim ljetnim nocima.
Molim Boga da spere onu vrelinu koja se vremenom nakupljala, da spere tezinu sa moje duse i grijehe koje sam nesvjesno cinila.

Volim kisu.
I da posmatram svijetle crte sto s neba silaze, nalazeci svoju smrt negdje na plocniku ispod mog prozora.
Volim njihovu pjesmu i ono sto znace.
Zivot.

Grane pored prozora smirile su se.
Kao da i one ne zele da upropaste taj momenat, da rizikuju da prestane, vec ga upijaju, tiho i ukoceno, ne znajuci kada ce se opet ponoviti. Zaista rijetkost u ovom svijetu.
Naslucujem nase zajednicke ljetne noci, ispunjene kisom, koje cemo da dijelimo, zajedno sa ljubavlju i zagrljajima.
I poljupci ce biti sladji kada se pod njom budemo ljubili.
Mokra kosa i kapima pomucen pogled.
Kao na filmu :)

Tonem u mirise nebeske.
Voljela bih da mi te donesu...
Cekala bi te toplina i jedna mala, umorna ruka.
Spustila bi se na obraz...
I zaspala.

- 08:31 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.08.2008.

Za srecu...

Miris narandze i led na zglobu.
Secer na usnama pod tvojim imenom se topi.
Vrucina mi je.

Umorno tjeram pustinju od sebe i cekam te...ljubav moju.
Pomalo strepim.

Ispred tebe je veliki dan.
Prekretnica.
Ceka te jos nekoliko prepreka, ljubavi.
Uspjeces ti u tome. Znam.
Uspjeces, kao sto si i ranije, i kada je tama prijetila da te proguta u svoj plast.
Uspjeces zbog Nas, jer znas sta nas ceka.

Molim se.
I zelim ti srecu.

- 04:57 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.08.2008.

Poruka u boci

Ne postoji srce kao moje...
Ne postoji osjecanje koje se moze sa drugim poistovjetiti, spojiti kao ono sto u njemu tinja...
Ne postoji nijedna ljubav koja bi te kao moja obgrlila i odnijela daleko iz crnila.

Dusa je ispunjena tobom...samo tobom.
Tvoj lik, koji me prati sa svakom milisekundom, i kroz snove me provlaci, kroz zivot koji nekad tako surov je...
Kako bih u tvoj zagrljaj...da zaronim glavu i nikada se ne pomolim...da utopim suze u toplini ljubavi tvoje...
Kako bih da ti opisem tugu koja u meni gori, ceznju koja me proganja otkako sam prvi put cula tvoj glas,
zelju za tobom, zelju za ljubavlju...
Kako bih da ti opisem sebe sa tobom...srce koje te toliko voli...

Bolim veceras, mozda kao nikad do sad...
Bolim za tobom i zivotom koji tako daleko cini se...
Za nama, za srecom, za nasom nerodjenom djecom...

Suze peku po zivim ranama mojim...
Suze za tobom, rane za nama...
Imam te, a nemam te, ljubavi moja daleka...

Pricaj mi...
Samo mi pricaj...
Nisu bitne rijeci, niti rime,
Bitan je samo glas tvoj, toplina u njemu, zagrljaj koji obecavas...
I ljubav koju nazirem negdje u daljini, kroz maglu i oluje okeanske...

- 10:50 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 15.08.2008.

Nedostaje mi nasa ljubav mila...

Necu da vezem...
Veceras nemam elana.
Bol je preuzeo sve emocije i skupio ih u snop.
Cekam te, da ga razvezes i ponovo raspes.
Nedostajes...veceras, skoro vise nego ikad.

- 06:10 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< kolovoz, 2015  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Posveta

Sva lutanja kroz odaje moga srca uvijek me vode samo tebi...

© 2005-2015 by Strumfeta

Lutajuci obalama neizvjesnih sudbina,
nadjosmo se na hridu novog zivota.
Daleko od stvarnosti, u drugom svijetu.

Vracas mi osmijehe i spokoj dubinama.
Kada sam najnemirnija, najnesigurnija,
Tu si...da spustis poljubac na dlan.


Free Web Counter

Nesto sasvim (s)licno




Soneta 45

Ne budi daleko od mene ni jedan jedini dan,
jer, ne znam kako bih rekao, daj je dug
i cekat ću te kao na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu vlakovi.
Nemoj otici ni samo na sat, jer tada,
u tom satu, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kucu
doći da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razbije tvoj lik pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjede u odsutnosti:
ljubljena, ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom casu otici ceš tako daleko
da ću obici zemlju ispitujuci
hoceš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.


P. Neruda


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se