Voljela bih...
Da te sakrijem u postelji pod rukom, od najmanje crne tacke koja bi da se spusti na tvoju dusu,
Da otjeram bauke i cudovista iz ormara, sto jos jednom pomaljaju svoju ruznu glavu.
Voljela bih...
Da sam sada u gradu pored tvog, pa mozda i dva ili tri, jer tada nista tesko ne bi palo,
i potreban bi bio samo jedan poziv, jedna poruka i tvoj glas, da sa vjetrom dodjem i u kosu se ti se upetljam i uspavam te dodirima.
Voljela bih...
Da nisi mracan, jer mrak samo sakriva tvoj svijetli pogled i cistu dusu plavih ociju, sakriva te od mene i ne da nam da budemo u potpunosti Mi, sami i jedinstveni, ne da dusmanski i pakosno, jer ljubav kvari pomrcinu njenu.
Voljela bih...
Da odnesem bol sto polako izgriza te, bol koji ne zasluzujes, koji je samo zavjesa medju nama i razdvaja srca koja toliko ljubavi gaje...
Ne daj nas, ljubavi...
Misli o nadi. O sreci.
Misli na jedno zimsko vece i dvoje pored kamina, negdje u daljinama seoskim, toplinu pored zaledjenog jezera i onih sedam brda sto sliku uokviruju...
Post je objavljen 03.09.2008. u 03:21 sati.