srijeda, 23.12.2009.

Ako Milan pobijedi...


Dobra večer. Navratio sam istovariti iz sebe par nepovezanih poveznica, pa ne zamjerite ako ste bili dovoljno idiotični da se zadržite na ovom postu duže od pet minuta. To je samo jedan od znakova da ste pali pod moj utjecaj, ali neću vam reći kako i kada se to dogodilo. Inkubacija zna potrajati jednu, dvije ili čak dvadeset godina, nije bitno. Moji ste htjeli vi to ili ne.

Zabavno je bilo sve ove godine promatrati vaše bezbrojne načine kojima ste pokušavali dešifrirati samog mene ili me. Nažalost, moram vam objaviti žalosnu činjenicu : nitko nije bio niti blizu. Pokušavali su predstavnici raznih slojeva društva, različitih nivoa naobrazbe, prikaze iz drugih dimenzija, bića iz drugih galaksija, ali ništa; mršavo rekao bih.

Morao sam ovako posložiti karte kako bih vas bolje upoznao. Pomalo sam umoran i razočaran. Najviše su me razočarali oni "intelektualniji" uzorci koje bih odabirao za svoju manipulativnu misiju. Recimo da sam od njih očekivao više.

Nije lako, narode, živjeti u ovakvoj usranoj sredini kakav je Govnolend. Malograđanština na svakom koraku, u svakom sokaku. Neki dan sam na Facebooku (kojeg sam trenutno, ili trajno, ubio) stavio Bowievu stvar "This is not America" ne pojasnivši ljudima što sam točno osjećao tada. Asocijacija mi je bila na Split u kojem sam proveo prošli vikend. Hodao sam ulicama tog drevnog dalmatinskog grada sa prijateljima i rekao sebi : "Ovo nije Split". To sam isto govorio sebi prošli mjesec kada sam hodao ulicama Zagreba. I tako, ako u svakom gradu u ovoj državi nađem samo jednog istomišljenika, to je sasvim dovoljno da se nametne razmišljanje koje bi moglo zapaliti vatru iz čije buktinje bi se čuo glas koji progovara : "Ovo nije Hrvatska".

Nećete vjerovati na kakve sam sve imbecile nailazio u životu i ovdje na blogu, ali izdržao sam sve. Pojačajte dozu, molim.
Recimo, ovdje se u blogosferi usmrdila hrpa debila mlađe generacije kojima mama obuva papuče ujutro kada idu prati zubiće, pa i nisam očekivao neku širu publiku koja će pratiti moje istinite priče fiktivnih likova.
U zadnje vrijeme mi se ne da tipkati štorije baš ovdje jer imam osjećaj da je sve manje ekipe sa kojima sam s veseljem razmjenjivao tekstualne vizije u startu bloganja.
Uglavnom, sretan sam i zadovoljan sa svime o čemu sam pisao, jer pisao sam sa mudima i to mi nitko ne može poreći.
Sjećam se onog dana kada sam u rukama svoje stare ugledao zbirku u kojoj su me objavili, a ona naglas čita priču "Masakr nad Stelom motornom pilom". Jedinstven osjećaj. Ili kada me stara od burazove žene obavijestila kako je u školi u kojoj radi otišla na internet i malo čitala moj blog, te zaključila kako je dosta prost. Mislite da sam osjećao strah, ili da mi je bilo neugodno? Ne, stajao sam pred njom ponosan i gledao je u oči sa smješkom, jer to sam ja, upravo onakav kakav sam uvijek htio biti. Tko me prihvati takvog moj je prijatelj. Ostali neka odstupe, odšetaju do neke klupe i zabiju si nešto u dupe.

Tražite korijene mog lucidnog ponašanja u pisanju? Evo ovako : profesor hrvatskog jezika me poprilično ignorirao u srednjoj školi i davao bi mi često dvojke, ponekad trojke. Prepoznao je nekakav potencijal u meni, ali me na neki način prezirao jer sam bio dosta lijen glede sudjelovanja u njegovim predavanjima. Radio je istovremeno i kao školski knjižničar, te me jednom prilikom gađao knjigom kada sam od njega zatražio "Povratak Godota". U te tri godine koje nam je predavao imali smo jedan jedini kontrolni pismeni rad, a ja sam bio prelijen da bubam napamet neke povijesne činjenice vezane uz živote književnika 19. st. koje me nisu pretjerano zanimale tada, pa sam prepisivao iz knjige, što njegovom oštrom oku nije moglo promaći. On nije mogao znati kako imam bolesnu opsesiju pravilnog zapisivanja imena poznatih stranih autora u trenutku kada je na kraju sata preuzeo moj kontrolni rad i sa smješkom me počeo provocirati da spelujem imena. Zamislite kako je izgledalo njegovo lice kada sam mu slagao imena tipa C-h-a-r-l-e-s B-a-u-d-e-l-a-i-r-e ili pak G-u-y d-e M-a-u-p-a-s-s-a-n-t, mada mi je u to vrijeme bio draži G-u-y F-o-r-g-e-t. Ma, zaboravite.

Za kraj...ovo vam moram ispričati. Dobio sam par Milanovih multivitaminskih sokića sa predizbornog skupa, a da nisam bio tamo. Nisam, majke mi!
I što se dogodi? Već iduće jutro nakon što sam popio jedan sok, ustanem u pet i krenem na trčanje, što inače nikada ne radim. Otrčim par kilometara, istuširam se, doručkujem i krenem na posao.
Pred firmom me čeka par zamki u vidu zaleđenih lokvi. Zaobilazim ih oprezno sa lakoćom, a kada sam zakoračio na nogostup, e tada sam poletio poput Blanke, čak i niže. Mlatnuo sam o ledenu plohu i postao Hercegovac. Iznad glave mi se umjesto ptičica vrtila minijaturna silueta od Mate Bulića koji nije pjevao nešto prigodno, a ja sam ležao nepomičan i razmišljao o svojih sedmero nerođene djece. Krajičkom oka uspio sam vidjeti šefa i kolegu Kejbl Geja kako izlaze iz servisa i prilaze mi.

- Što ti je bilo Strokewski?! Što si zalegao? Jesi li pao? - upita šef
- Nije bitno. Pustite me da ležim ovdje. - rekao sam
- Ali prehladno je ovdje. Daj ustani! - Kejbl Gej će
- Reci nam, zašto ne želiš ustati? Hrvatska će uskoro bankrotirati, je li to? Reci nam!!! - uskoči šef ljutito
- Stvarno želite znati zašto ne želim ustati?? Stvarno???
- Reci nam!!!!!! - obojica će u jedan glas
- Ok, reći ću vam, ali neka nam Ivica Račan svima oprosti jer ne znate što tražite od mene...Ako Milan pobijedi...
- Što, što će se dogoditi?????????
- Ako Milan pobijedi...

Par trenutaka nakon što sam im rekao istinu, šef i Kejbl Gej ležali su sklupčani do mene i ćućali palčeve. Kasnije su nam se pridružili svi susjedi iz ulice. Bio je to predivan početak jednog velikog ćućanja palčeva, a gore negdje u još hladnijem Zagrebu nekako u isto vrijeme Luka Bebić je gasio televizor u svom uredu na kojem je upravo završavala emisija "Dobro jutro Hrvatska", te je uzeo novine pod ruku i krenuo u wc da se dobro iskenja.




- 01:15 - Komentari (34) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.12.2009.

Roza podmornica

Dok uranjam u tebe
sve je veća moja podmornica roza.
Duboko je, sve dublje
moja poezija, moja proza.



- 12:15 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se